Bez ograničenja
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Najlepše bajke sveta

5 posters

Strana 1 od 2 1, 2  Sledeći

Ići dole

Najlepše bajke sveta Empty Najlepše bajke sveta

Počalji od medena 2010-10-05, 19:22

GRAŠCIC


Živeo jednom jedan siromašni drvoseca. Danju je sakupljao drva po šumi, odvozio ih u grad i prodavao. Od zaradenog novca živeo je sa ženom. Dece nisu imali.
Jedne zimske noci dok je sedeo pored mangale, duboko uzdahnu i obrati se ženi koja je sedela s druge strane mangale i prela:
- Pogledaj ženo, tako ti boga, koliko smo samo nesrecni što nemamo deteta koje bi nam se sada pelo na vrat i glavu i tako nas zabavljalo svojim vragoljastim igrama u ovim dugim zimskim nocima. U kucama svih komšija se galami, razgovara i cuje se vesela decija igra. Samo je u našoj kuci gluvo i nemo.
I žena duboko uzdahnu i potvrdi:
- Jeste, pravo veliš. Bila bih srecna i zadovoljna kad bih imala dete makar i koliko zrno graška. Sigurna sam da bismo ga obadvoje voleli. U tom trenutku drvoseca kinu, a žena ce:
- Na strpljenje, gospodaru! Kažu,treba se strpiti.
I prode nekoliko meseci posle ovog razgovora. Jednog dana žena oseti porodajne bolove. Ode i spusti se na pod u kuci, na deo od opeke, i rodi muško dete velicine palca na ruci. Dete je imalo sve što ima pravi covek: noge, ruke, oci, uši i ostalo. Samo što mu je lice bilo koliko zrno graška. Žena i muž se mnogo obradovaše i posle šest dana dadoše mu ime Grašcic.
Žena podseti muža:
-- To je upravo dete koje smo od boga iskali. Nema druge, moramo ga srcu prihvatiti i voleti.
I zaista su mu otac i mati posvecivali mnogo pažnje. Ali dete nije raslo. Ostalo je majušno kao što se i rodilo. Medutim, po njegovim sjajnim ocima i vedrom licu videlo se da je razborito i pronicljivo.
Jednoga dana drvoseca se spremao da sa dva-tri svoja druga krene u šumu da nasece i donese drva. Više sam za sebe, glasno rece:
- Eh, ženo, kad bismo i mi imali nekoga kao drugi ko bi nam mogao doterati u šumu kola na kojima bih dovukao drva!
Grašcic to cu i rece:
- Ne tuguj, dragi oce, ja cu ti ih doterati! Drvoseca se nasmeja i upita:
- Ti da ih doteraš? Zar ti možeš upravljati konjem? Smokve kljuje ptica koja ima kriv kljun, zar ne?
- Dragi oce, ako mi mama spremi kola i upregne u njih konja, ja cu se popeti konju iza uha i doterati kola tamo gde ti budeš sekao drva - odgovori Grašcic.
- Vrlo dobro, hajde pa cemo videti - složi se otac.
Kada je bilo vreme mama mu upregnu konja u kola, a njega uze i stavi konju na vrat. Grašcic kao da je sedamdeset godina radio sa konjima poce da vice na konja "hija, hija" i kola krenuše. U samoj blizini mesta gde mu je bio otac, iza jedne ograde, prolazila su dva putnika i kada videše da konj sa kolima juri punim kasom pracen povicima kocijaša koji se nigde ne vidi, jedan od njih rece drugome:
- Zaista je ovo nešto neobicno, daj da pogledamo dokle ce ova kola ovako juriti i gde ce se zaustaviti. Kakvo je ovo cudo?
Kola usporiše i zaustaviše se na mestu gde su secena drva. Odjednom se zacu glas:
- Tatice, eto vidiš da doterah kola. Zašto ne dodeš da me skineš ?
Onda drvoseca pride konju i uhvati ga jednom rukom, a drugom rukom uze malog kocijaša i spusti na zemlju. Zatim se malo odmace i sede na gomilu grancica. Kada ona dvojica videše tako malog coveka, silno se zacudiše:
- Bilo bi mnogo dobro kad bi ovaj maleni covek bio naš - zakljuciše oni. Zato pridoše bliže drvoseci i obratiše mu se:
- Striko, da li bi nam prodao ovog mališana?
- Ne - odgovori drvoseca - ovo je moje dete i ne bih vam ga dao kad bi ste mi bacili pod noge svo blago ovoga sveta.
Kada Grašcic cu ovaj razgovor, neprimetno se uspuza uz šav oceva ogrtaca i pope mu se na rame. Zatim se prišunja do ocevog uha i šapnu mu:
- Tatice, prodaj me i uzmi pare, a ja cu se vec nekako opet tebi vratiti.
Cuvši ovo, drvoseca upita onu dvojicu:
- Dobro, da vidimo koliko dajete za mališana?
- Pet zlatnika - odgovoriše oni.
- Malo je, ne dam malog - odvrati otac. Malo su se cenkali i drvoseca im na kraju dade Grašcica za deset zlatnika.
Oni ga uzeše i upitaše:
- Gde želiš da sediš dok te nosimo ?
- Na ramenu jednog od vas - odgovori Grašcic - jer bih tako mogao da razgledam na sve strane i da sacuvam raspoloženje.
Onda se Grašcic oprosti od oca i poljubi ga. Zatim ode i sede jednom od njih na rame i krenuše na put. Dugo su putovali, sve dok se ne poce smrkavati. Tada Grašcic zamoli:
- Sada me spustite na zemlju, jer sam se mnogo umorio od sedenja na ramenu pa bih se rado malo odmorio i prohodao.
Kod jednog napuštenog sela oni ga spustiše na zemlju. Cim stade na zemlju, Grašcic poce trckarati izmedu kamenja i stvrdnutih gromuljica zemlje. Odjednom se sakri u mišiju rupu odakle povika:
- Drugovi, neka vam je bog na pomoci, ja ostajem ovde, a vi idite kud god želite!
Oni pritrcaše da ga izvuku iz rupe, ali Grašcic se povuce u samo njeno dno. Ma koliko da su pokušavali da ga štapom izgrebu iz rupe, nisu uspeli. Zatim su ga dozivali i molili da izade, ali ni to nije koristilo. Vec se bilo sasvim smrklo. Pošto više ništa nisu mogli videti oni odoše za svojim poslom.
Kada se sasvim udaljiše, Grašcic izade iz rupe i poce tražiti skrovito mesto gde bi mogao mirno prespavati noc. Pronade komad crepa i odluci da na njemu prenoci. Još se na njemu ne beše ni smestio kako treba, a kamoli mesto zagrejao, kad primeti da dolaze i razgovaraju nekakva dva coveka. Grašcic se pritaji i razabra kako jedan od njih veli drugome:
- Ama ostavi to, sada treba da smislimo kakvu varku i da pokrademo sveštenikove pare. Samo da znaš koliko je taj novca sakupio! Prica se da u jednoj ostavi u kuci ima cup pun zlatnika.
U tome se Grašcic pridiže i upade u razgovor:
- Ja cu vam pokazati i pomoci da mu pokrademo pare. Lopovi se iznenadiše i jedan viknu:
- Ciji je to glas? Ko je to? Grašcic odgovori:
- Nema nikoga, osim mene! Želim da me povedete sa sobom da vam pomognem.
- A gde si to ti?
- Na zemlji - odgovori Grašcic - upravo tamo odakle dolazi glas. Predite rukom po zemlji pa cete me napipati.
Lopovi ga potražiše i nadoše. Kada videše koliki je, ne mogoše se suzdržati od smeha:
- Pa ti si koliko prst, i kako da nam ti pomogneš?!
- Podimo, pa cu vam pokazati - odgovori Grašcic. I oni pristadoše:
- Pa dobro, da podemo i da vidimo šta to ti možeš uciniti.
I oni se uputiše pravo sveštenikovoj kuci. Kada stigoše, Grašcic se provuce kroz otvor ispod dvorišnih vrata, otkljuca vrata iznutra i lopovi udoše u dvorište. Tada Grašcic povika:
- Dobro, pa gde je taj sveštenikov cup sa zlatom? Hocete li samo taj cup ili želite još nešto?
- Tiše govori, dobra ne video! - upozoriše ga lopovi. Ali on produži još glasnije:
- O bože, pa recite vec jednom šta sve želite, ja cu vam doneti. Ne gubite vreme!
Lopovi se ozbiljno uplašiše i opet upozoriše Grašcica:
- Slušaj ti, prekini s tim! Šta je s tobom? Kao da ti je neko stao na rep pa se dereš, ili želiš da nas pohvataju. Tiše! Zar hoceš da nas otkriješ!? Upropasticeš nas!
U meduvremenu se sluga koji je spavao u jednoj sobici odmah do vrata probudi od Grašciceve vike. Malo posluša i opet leže da spava. Lopovi tiho narediše Grašcicu:
- Idi u ostavu i uzmi iz niše nešto lakše ali vrednije, i to donesi ovamo!
Medutim, Grašcic ponovo, sada još glasnije, povika:
- Dobro, dodite malo bliže i recite mi šta želite, ja cu vam dodati.
Ovoga puta sluga se sasvim probudi i skoci iz kreveta. Lopovi se dadoše u beg, izleteše na vrata i nestadoše u mraku. Sluga poce tamo-amo da traži kresivo i trud da upali svecu i obide kucu i dvorište. Grašcic iskoristi priliku. Prvo ode i zatvori vrata, a zatim ude u spremište za detelinu i zavuce se u seno. Sluga upali svecu, obide kucu i pošto vide da nema nikoga i da su vrata zatvorena, pomisli da mu se nešto u snu pricinilo. Zato se ponovo vrati u svoju sobicu i leže. Grašcic se lepo namesti u suhoj detelini i donese odluku:
- Kako god bilo noc cu provesti ovde, a sutra idem svome ocu i mami. Medutim nije ni pretpostavljao koliko u životu ima prepreka, zavoja i padova.
I dode jutro. Sluga se probudi, ode u spremište deteline, uze narucje deteline, donese i položi pred kravu u štali. Slucajno zagrabi deo deteline u kojem je ležao i spavao Grašcic. Grašcic se odmah ne probudi, a sluga ga zajedno sa detelinom baci pred kravu. Krava zinu i strpa u usta deo deteline u kojem je spavao Grašcic. Tek u kravljim ustima on se probudi i nade u cudu:
- O bože, gospode, gde li sam ja ovo!? Možda sam pao u rucni mlin?
Malo bolje razgleda cas na jednu cas na drugu stranu i shvati da je dospeo u kravlja usta. Sada je dobro pazio da se ne nade medu kravljim zubima. Ali, ubrzo skliznu niz kravlje grlo i nade se u "gostinskoj sobi" koja nije bila ništa drugo nego kravlji želudac. Unutra je bilo tamno i ništa nije video. A drugo, krava je i dalje jela detelinu i oko njega je postajalo sve tešnje i tešnje. To ga je zabrinulo pa poce da vice iz kravljeg želuca:
- Ciko dragi, ne dajte mi više deteline, necu više deteline, sita sam!
Sluga koji je u tom trenutku muzao kravu, silno se preplaši i izbezumljeno skoci i poleti prema vratima. U tom udari nogom u vedro sa mlekom i mleko se svo proli. Zadihan doleti svešteniku i rece:
- Gospodaru, krava pocela da govori!
- Neznalico jedna, gde ce krava pricati? - ne poverova mu sveštenik.
- Dodi, pa se sam uveri - opet ce sluga. Sveštenik se podiže i ode u štalu. I slucajno u tom trenutku zacu setlas Grašcica:
- Necu više trave, sita sam! Sveštenik se uplaši i zakljuci:
- To se šejtan zavukao u kravu.
Odmah pozva ulicnog kasapa i on odsece kravi glavu. Kravlji želudac u kome se nalazio Grašcic zajedno sa ostalom unutricom odnesoše i baciše na smetlište.
Grašcic primeti da je u "sobi" postalo nešto svetlije. Ali on nikako nije mogao da pronade vrata i izade napolje. Dok je tako pokušavao i razmišljao o tome, spremala mu se nova nevolja. Naišao je tuda gladan vuk i kada spazi kravlji želudac, dojuri i halapljivo ga proguta.
Grašcic, isprva, malo se uplaši, ali se ne zbuni i ne izgubi.
- Svakako cu ga na neki nacin odvesti do oceve kuce - zakljuci Grašcic i povika:
- Ej, strice vuce, kravlji stomak nije nešto vredno, a ti ga proguta. Ni pas ga nece kad mu ga ponude!
- Pa šta onda da jedem? - upita vuk.
- Meso od ovaca, koza, masla, meda i kavurme - odgovori Grašcic.
- A gde da to nadem? - opet upita vuk.
- Podi tamo kud ti ja budem pokazivao pa ceš sve to naci - odvrati Grašcic.
Zatim uputi i dovede vuka do oceve kuce. Iza kuhinjskog zida se zaustaviše i Grašcic mu objasni:
- Gore na tavanu ima jedan otvor. Ti skoci i provuci se kroz otvor u kuhinju.
Vuk nekako skoci gore i zavuce se u otvor kroz koji se provuce i spusti u kuhinju. Tu nade dosta mesa, kavurme, masla i druge ukusne hrane. Ne gubeci vreme poce halapljivo da jede. Grašcic sebi nade pogodno mesto u jednom vukovom crevu i tu se primiri. Kad se vukov trbuh od silnog jela dobro naduo, Grašcic poce da vice, doziva, urla i zavija.
- Šta je s tobom, zašto se dereš? - upita vuk.
- Radujem se u tvoje zdravlje. Radostan sam što si se dobro najeo - odgovori Grašcic. Vuk ga upozori:
- Ne treba da se tako raduješ, probudiceš ljude pa ce me pronaci. A ja sam se toliko prejeo da ne mogu nicim da maknem.
- Ti to ne možeš da shvatiš. Ja moram da vicem - odvrati Grašcic i opet poce da uzvikuje i vrišti. U tom se probudiše ukucani, to jest Grašcicevi otac i mati. Oni dodoše i proviriše kroz pukotinu na kuhinjskim vratima i
spaziše vuka koji se bio toliko prejeo da mu se stomak silno naduo.
- Tiho! - obrati se drvoseca ženi. - Ja idem po sekiru, a ti uzmi srp!
Grašcic prepoznavši ocev glas povika:
- Selamdatice, evo me u vukovom stomaku.
- Hvala Alahu, kad se opet s tobom sastasmo - veselo ce otac - a onda se obrati ženi i upozori je:
- Treba da budemo pažljivi i da vuka tako ubijemo kako ne bismo povredili Grašcica.
Zatim otvori vrata i ude u kuhinju. Vuk pokuša da skoci i pobegne kroz otvor na tavanu, ali mu to ne pode za rukom. Onda se ustremi na drvosecu, ali ga doceka sekira po glavi i on se zatetura i na mestu osta mrtav.
Drvoseca i njegova žena vrlo oprezno rasporiše vukov trbuh i oslobodiše Grašcica.
- Danima i nocima smo mislili na tebe i pitali se: gde li je sada naš Grašcic? - poce otac.
- Ne znaš koliko sam dugo putovao - odvrati Grašcic. - Ali, hvala Alahu, sada smo zajedno i opet mogu da se slobodno nadišem svežeg vazduha.
Otac ga upita:
- Pa gde si sve bio?
- Da znaš samo gde sam sve bio! Bio sam u mišijoj rupi, u kravljem stomaku i u vucjem crevu. Sada mislim da posle svega toga više nikud ne idem od kuce.
Ocu i majki mnogo se dopadoše ove Grašciceve reci. Majka ga uze, poljubi u lice i rece:
- Alah mi je svedok, za tebe bih sve žrtvovala! A otac dodade:
- Tako mi života moga i života tvoje mame, više te ne bih dao ni kad bi mi ponudili ceo svet. Moje oci su radosne kada te gledam!
Nadam se, kao što su oci drvosece bile radosne kada je gledao Grašcica, da ce i oci svih onih koji imaju decu biti radosne i vesele dok gledaju svoju decu.


(Iranska)
medena
medena
Admin: dobrica
Admin: dobrica

Broj poruka : 14227
Datum upisa : 04.09.2010
Lokacija : N.B.K.

https://nisam-tu.4umer.com/forum.htm

Nazad na vrh Ići dole

Najlepše bajke sveta Empty Re: Najlepše bajke sveta

Počalji od medena 2010-10-05, 19:23

Čarobnica koja je ljudima menjala lica


U davno doba življaše jedna divna devojka koja je odbijala svoje prosce jer joj nisu bili dovoljno lepi. Najzad, jedan mladić zamoli svoju rođaku da se kod devojke zauzme za njega. Devojka mu na to poruči da treba često da se kupa i trlja lice i telo kedrovim grančicama.
Zaljubljeni mladić postupao je onako kako mu je ona bila naložila. Snažno se trljao kedrovim grančicama dok mu ne bi potekla krv i lice bilo sve izgrebano. Pošto su mu rane zacelile, posla opet svoju rođaku devojci. Ali ona odgovori: "Reci mu neka se sada trlja grančicama omorike".
Ali omorikine grane mnogo su oštrije od kedrovih grančica. Ipak, mladić ispuni i ovu njenu želju i kada mu lice i telo zarastoše, zamoli rođaku da ode devojci i po treći put. Devojka odgovori prezrivo: "Reci mu da se sada trlja kupinovim vrežama".
Mladić se, prirodno, pokoleba pred tim novim iskušenjem; te kada je čuo da daleko iza planine živi čarobnica koja ima moć da menja lica, odluči da pođe da je potraži. Pošto je išao neko vreme, izbi iz guste šume na proplanak sa retkim drvećem. Uskoro ugleda dim i stiže do jednog stvorenja sa dva lica po imenu Acuvitlas, koje je sedelo pred kućom.
- Što si došao ovamo? - upita Acuvitlas.
- Tražim onu ženu što ume menjati lica.
- Ovo je njen dom - odgovori on. - Možeš ući.
Mladić proviri kroz pukotinu pre no što će ući. Po zidovima je bilo mnogo lica, jedno od njih sve prekriveno divnim pegama. Kad uđe u kuću i sede, toga lica više nije bilo na zidu.
- Šta te je dovelo ovamo? - upita čarobnica. A mladić odgovori:
- U mome selu živi lepa devojka koju želim da uzmem za ženu. No ona me odbija jer nisam dovoljno lep; tražila je od mene da trljam lice i telo kedrovim grančicama. Ja sam učinio kako je želela, ali mi onda reče da se trljam granama omorike; i pošto sam se trljao omorikinim granama, ona mi po treći put poruči da se trljam kupinovim vrežama. Tada sam pomislio na tebe i došao da te pitam bi li bila dobra da mi izmeniš lice.
- Dobro, izmeniću ti ga. Razgledaj lica na zidu i vidi da li ti se koje od njih sviđa.
Tako govoreći, čarobnica skidaše sa zida jedno po jedno lice da ga on pogleda. Ali za svako od njih on bi rekao:
- Ne verujem da bi mi ovo pristajalo. Najzad kaza:
- Ima samo još jedno lice - i iznese ono pegavo.
- Ovo će ti pristajati - dodade dok je skidala njegovo staro lice i stavljala mu novo. Tada ga pusti da ode uz opomenu:
- Nemoj skretati sa staze, već idi istim putem kojim si došao.
Mladić krete kuci, ali šuma mu je izgledala svuda toliko ista da zaluta. Iznenada ogromna žena, u stvari Mrka Medvedica, prepreči mu put.
- Kuda ideš? - upita.
- Idem kući.
- Bolje hodi k meni. Spremiću ti nešto za jelo.
Videći da nema mogućnosti da izbegne, mladić je otprati kuci. Tamo je ležala mlada i lepša žena, Crna Medvedica, duge crne spuštene kose. Ona im okrete leđa kad udoše i pravila se da nije čula kad Mrka Medvedica reče mladiću:
- Čekaj tu dok ti ne donesem nešto za jelo.
On osta da čeka. Iznenada mlada žena sede, izvuče nekoliko suvih riba iz vreće ispletene od kedrovih grana i reče:
- Sakrij ove ribe. Moja polusestra neće ti dati drugo do zmije. Pravi se kao da ih jedeš, ali jedi umesto njih ribe. - Tada opet leže.
Uto se vrati Mrka Medvedica. Ona stavi nekoliko zmija na vrelo kamenje ognjišta, poli ih vodom, i kad su bile gotove, ponudi mladića da jede. Bilo joj je milo jer se on pravio kao da mu jelo prija.
Sutradan mu Mrka Medvedica opet reče da ostane u kući dok ona ne prikupi hrane za njega; ali čim je zamakla, mladić se diže da beži. Tada mu Crna Medvedica, koja je cele noći ležala lica okrenuta od svoje polusestre, reče tiho:
- Kuda ideš?
- Idem kući.
- Nećeš joj umaći, jer će te brzo stići. Nego hodi ovamo, ja ću ti dati nešto što će te zaštititi.
Mlada žena mu pričvrsti jedan pljosnat kamen na grudi, drugi na leđa i još po jedan sa svake strane. Tada se mladić oprosti od nje i pođe u pravcu svoje kuće.
Samo što je otišao, a vrati se Mrka Medvedica.
- Kuda je otišao? - upita svoju polusestru.
- Ja ne znam. Nisam obratila pažnju na to.
- Oh, dobro, ja ću ga već pronaći - reče Mrka Medvedica nestrpljivo dok je hitala vratima. Napolju se pretvori u medveda, ubrzo dostiže mladica i reče mu:
- Hej, kuda si pošao? Mladić stade.
- Idem kući - reče.
- Hodi ovamo - naredi Medvedica.
Kad joj se primakao, ona podiže prednju šapu i pokuša da mu razdere grudi; ali joj pandža zagreba kamen i skliznu.
- Lezi - naredi zatim. Digavši drugu prednju šapu, pokuša da ga razdere po strani; ali joj opet pandža skliznu kad je naišla na tvrdi kamen; i zadnje šape ozledi tako na njegovim leđima. Tada razjapi čeljusti da mu odgrize glavu, ali ga slučajno proguta celog. Užasna bol zavi joj stomak te se ječeći otetura kući i leže kraj vatre. Bol je postajala sve veća, te najzad reče svojoj polusestri:
- Idi i zovi deda-Ždrala. Možda će me moći izlečiti.
Ždral dođe, položi uho na njen trbuh i reče:
- Ovo je ozbiljna stvar. Opet joj položi uho na stomak.
- Da, ovo je veoma ozbiljno. Izgleda kao da imaš ljudsko stvorenje u trbuhu.
Misleći da joj se podsmeva, Medvedica ljutito dohvati malo pepela i baci mu u lice. Pepeo ga celog zasu. Tako Ždral, koji je do tada bio crn, postade siv; i ostade siv do današnjeg dana.
Sada on opet stavi svoj nos na Medvedicu i ponjuši. Ali ga mladić, ispruživši napolje svoju ruku, ščepa za nos. Ždral zakrešta i zalepeta krilima, kao što ždralovi klepeću i danas. Mladić ne puštaše ždrala dok mu se nos ne izduži u dugačak kljun; tada ga naglo pusti te se ovaj izvali na leđa. Tužan, ždral se pokupi i ode.
Mladić tada razdra srce Medvedici i ubi je. Izvlačeći se iz njenog tela, reče Crnoj Medvedici:
- Hoćeš li poći sa mnom mojoj kući?
- Ako to želiš - odgovori mlada žena.
Ona napuni dve kotarice od kedrovog granja sušenom ribom, i davši mu da ponese jednu, pođe sa njim.
Uz put susretoše ženu Labudicu, koja je tražila korenje kamasa. Ona im reče:
- Kuda idete?
- Idemo kući.
- Hodite sa mnom, daću vam da se nečim založite.
Oni pođoše s njom do njene kuće. Tu ona ugreja dva kamena, stavi na njih dva korena od kamasa i prekri ih. Dok su se pekli, bajalaje:
- Jacajao, jacajao - rastite, rastite.
Kad je otklopila pećnicu, kamasovo korenje bilo je naraslo u ogromnu gomilu. Mladi čovek i njegova žena jeli su do mile volje, i pokupivši ostatak u korpu od kedrovog granja, nastaviše put. Zahvaljujući ovom čudu koje je Labudica učinila, i danas samo nekoliko korena kamasa može utoliti glad mnoštva ljudi.
Mladi ljudi stigoše kući bez drugih doživljaja. Da proslavi povratak i ženidbu, on pozva sve starce na gozbu, za koju su sušena riba i kamasovo korenje bili više nego dovoljni. Kad se gozba završila, starci se vratiše svojim kućama i rekoše porodicama:
- Taj mladić je postao čudesno lep i sada ima i lepu ženu. Da li je trljanje kedrovim i omorikinim grančicama doprinelo tome lepom izgledu? Ili je našao čarobnicu koja ljudima menja lica?
Devojka koja ga je bila odbila ču te razgovore i reši se da ga poseti. Njeni su je odvraćali da ne ide, ali ih je ona ubeđivala kako samo želi da vidi njegovu ženu. Tako ode njegovoj kući, drsko sede uz njega i reče:
- Brate moj, jesi li našao čarobnicu koja menja lica?
- Da - odgovori on.
- Kojim si putem išao? Mladić iskreno odgovori:
- Onuda kroz one šume.
- Šta si joj rekao?
Mladić slaga rekavši joj upravo suprotno od onoga što je kazao. Devojka odmah skoći na noge i požuri kroz šumu da i ona nađe čarobnicu. Naišavši na pravi put, požuri dok ne stiže do kuće na proplanku i vide stražara sa dva lica kako sedi pred vratima.
- Da li u ovoj kući živi čarobnica koja menja lica?
- Da.
Ne ustežući se ni trenutka, ona uđe. Ali čarobnica je osetila njen dolazak i pokrila sva lica koja su visila o zidovima.
- Šta želiš? - upita ona.
- Želela bih lice lepše od ovoga koje imam.
- Mislim da ću te moći zadovoljiti - odvrati čarobnica; i skinuvši devojčino pravo lice, ona joj namesti drugo, koje je bilo strahovito iskrivljeno. Ne mogavši ga videti, devojka je zamišljala da je njeno novo lice još lepše od staroga i ne stigavši čak ni da zahvali čarobnici, požuri napolje i ubrzo se kroz šumu uputi mladićevoj kći.
- Zar nisam dobila divno lice? - upita ona sedajući kraj njega.
- Ne, ti izgledaš strašno. Odlazi i nemoj više dolaziti ovamo - reče joj on.
Strahovito smetena, devojka ode kući. Tamo su se svi smejali njenom ružnom licu. Gorko je plakala, ali ga nije mogla promeniti, jer više nikad nije našla put do čarobnice.

(SAD - Aljaska)
medena
medena
Admin: dobrica
Admin: dobrica

Broj poruka : 14227
Datum upisa : 04.09.2010
Lokacija : N.B.K.

https://nisam-tu.4umer.com/forum.htm

Nazad na vrh Ići dole

Najlepše bajke sveta Empty Re: Najlepše bajke sveta

Počalji od medena 2010-10-05, 19:24

Aždaja i carev sin


Bio jedan car, pa imao tri sina.
Jednom najstariji sin pođe u lov, pa kako iziđe iza grada, skoči zec iza grma, a on za njim, te ovamo te onamo dok uteče zec u jednu rekavicu, a carev sin za njim, kad tamo, a to ne bio zec nego aždaja, pa dočeka careva sina te ga proždere.
Kad posle toga prođe nekoliko dana a carev sin ne dolazi kući, stanu se čuditi šta bi to bilo da ga nema. Onda pođe srednji sin u lov, pa kako iziđe iza grada, a zec skoči iza grma, a carev sin za njim, te ovamo te onamo dok uteče zec u onu rekavicu, a carev sin za njim, kad tamo, a to ne bio zec nego aždaja, pa da dočeka te proždere.
Kad posle toga prođe nekoliko dana a carevi sinovi ne dolaze natrag nijedan, zabrine se sav dvor. Onda i treći sin pođe u lov, ne bi li i braću našao. Kako izađe iza grada, opet skoči zec iza grma, a carev sin za njim, te ovamo te onamo dok uteče zec u onu rekavicu. A carev sin ne htedne ići za njim, nego pođe da traži drugoga lova govoreći u sebi: »Kad se vratim, naći ću ja tebe.« Potom hodajući dugo po planini, ne nađe ništa, pa se onda vrati u onu rekavicu, kad tamo, ali u rekavici jedna baba. Carev sin joj nazove boga:
— Pomozi bog, bako!
A baba mu prihvati:
— Bog ti pomogao, sinko!
Onda je zapita carev sin:
— Gde je, bako, moj zec?
A ona mu odgovori:
— Moj sinko, nije ono zec, nego je ono aždaja. Toliki svet pomori i zatomi.
Čujući to carev sin, malo se zabrine, pa reče babi:
— Šta ćemo sad? Tu su valjda i moja dva brata propala.
Baba mu odgovori:
— Jesu, bogme; ali nije fajde, nego, sinko, idi kući dok nisi i ti za njima.
Onda joj on reče:
— Bako, znaš li šta je? Ja znam da si i ti rada da se oprostiš od te napasti.
A baba mu se uteče u reč:
— O moj sinko, kako ne bih! I mene je tako uhvatila, ali sad se nema kud.
Onda on nastavi:
— Slušaj dobro šta ću ti kazati. Kad dođe aždaja, pitaj je kuda ide i gde je njezina snaga, pa sve ljubi ono mesto gde ti kaže da joj je snaga, kao od miline, dokle je iskušaš, pa ćeš mi posle kazati kad dođem.
Posle carev sin otide u dvor, a baba ostane u rekavici. Kad dođe aždaja, stane je baba pitati:
— Ta gde si ti, zaboga? Kuda tako daleko ideš? Nikad nećeš da mi kažeš kuda ideš.
A aždaja joj odgovori:
— E moja bako, daleko ja idem.
Onda joj se baba stane umiljavati:
— A zašto tako daleko ideš? Kaži mi gde je tvoja snaga. Ja da znam gde je tvoja snaga, ja ne znam šta bih radila od miline, sve bih ono mesto ljubila.
Na to se aždaja nasmeje, pa joj reče:
— Onde je moja snaga u onom ognjištu.
Onda baba pritisne grliti i ljubiti ognjište, a aždaja, kad to vidi, udari u smeh, pa joj reče:
— Luda ženo, nije tu moja snaga. Moja snaga je u onom drvetu pred kućom.
Onda baba opet pritisne grliti i ljubiti drvo, a aždaja opet u smeh, pa joj reče:
— Prođi se, luda ženo, nije tu moja snaga.
Onda baba zapita:
— A gde je?
A aždaja stane kazivati:
— Moja snaga je daleko, ne možeš ti tamo otići. Čak u drugome carstvu kod careva grada ima jedno jezero, u onom jezeru ima jedna aždaja, a u aždaji vepar, a u vepru zec, a u zecu golub, a u golubu vrabac, u onome vrapcu je moja snaga.
Baba, kad to čuje, reče aždaji:
— To je bogme daleko, to ja ne mogu ljubiti.
Sutradan, kad aždaja otide iz rekavice, carev sin dođe k babi, pa mu baba kaže sve što je čula od aždaje. Onda on otide kući, pa se preruši: obuče pastirske haljine i uzme pastirski štap u ruke, te se načini pastir, pa pođe u svet. Idući tako od sela do sela i od grada do grada, najposle dođe u drugo carstvo i u carev grad, pod kojim je u jezeru bila aždaja. Došavši u onaj grad, stane raspitivati kome treba pastir. Građani mu kažu da treba caru. Onda on upravo k caru. Pošto ga prijave, pusti ga car preda se, pa ga zapita:
— Hoćeš li čuvati ovce?
A on dogovori:
— Hoću, svetla kruno!
Onda ga car primi i stane ga savetovati i učiti:
— Ima ovde jedno jezero, i pokraj jezera vrlo lepa paša, pa kako izjaviš ovce, one odmah idu onamo te se razvale oko jezera, ali koji god čoban tamo otide, onaj se više ne vraća natrag; zato, sinko, kažem ti, ne daj ovcama na volju kud one hoće, nego drži kuda ti hoćeš.
Carev sin zahvali caru, pa se opravi i izjavi ovce, i uzme sa sobom još dva hrta što mogu zeca u polju stići, i jednoga sokola što može svaku ticu uhvatiti, i ponese gajde. Kako on izjavi ovce, odmah ih pusti k jezeru, a ovce kako dođu na jezero, odmah se razvale oko jezera, a carev sin metne sokola na jednu kladu a hrte i gajde pod kladu, pa zasuče gaće i rukave te zagazi u jezero, pa stane vikati:
— O aždajo, o aždajo! Ta iziđi mi danas na mejdan da se ogledamo, ako žena nisi.
Aždaja se odzove:
— Sad ću, carev sine, sad.
Maločas, eto ti aždaje, velika je, strašna je, gadna je! Kako aždaja iziđe, uhvati se s njim popojaske, pa se ponesi letni dan do podne. A kad podne prigreje, onda reče aždaja:
— Ta pusti me, carev sine, da zamočim svoju pustu glavu u jezero, pa da te bacim u nebeske visine.
A carev sin joj odgovori:
— Bre, aždajo, ne kopaj trica; da je meni careva devojka da me poljubi u čelo, još bih te više bacio.
Aždaja se na to odmah otpusti od njega i otide u jezero. Kad bude pred veče, on se lepo umije i opravi, sokola metne na rame, a hrte uza se, a gajde pod pazuho, pa krene ovce i pođe u grad svirajući u gajde. Kad dođe u grad, sav se grad slegne kao na čudo gde on dođe a pre nijedan čoban nije mogao doći s onog jezera.
Sutradan carev sin opravi se opet i pođe s ovcama upravo k jezeru. A car pošlje za njim dva konjanika da idu kradom da vide šta on radi, te se oni popnu na jednu visoku planinu otkuda će dobro videti. A čoban, kad dođe, metne hrte i gajde pod kladu onu, a sokola na nju, pa zasuče gaće i rukave te zagazi u jezero, pa poviče:
— O aždajo, o aždajo! Iziđi mi na mejdan da se još ogledamo, ako žena nisi:
Aždaja mu se odzove:
— Sad ću, carev sine, sad.
Maločas, eto ti aždaje, velika je, strašna je, gadna je! Pa se uhvate popojaske, te se ponesi letni dan do podne. A kad podne prigreje, onda reče aždaja:
— Ta pusti me, carev sine, da zamočim svoju pustu glavu u jezero, pa da te bacim u nebeske visine.
A carev sin joj odgovori:
— Bre, aždajo, ne kopaj trica; da je meni careva devojka da me poljubi u čelo, još bih te više bacio.
Aždaja se na to odmah otpusti od njega i otide u jezero. Kad bude pred noć, carev sin krene ovce kao i pre, pa kući svirajući u gajde. Kad uđe u grad, sav se grad uskoleba i stane se čuditi gde čoban dolazi kući svako veče, što pre nijedan nije mogao. Ona dva konjanika još su pre carevog sina bila došla u dvor i pripovedila caru sve po redu šta su čuli i videli. Sad, kad car vide čobana gde se vrati kući, odmah dozove k sebi svoju kćer i kaže joj sve šta je i kako je, »nego«, veli, »sutra da ideš s čobaninom na jezero, da ga poljubiš u čelo«.
Ona, kad to čuje, brizne plakati i stane se moliti ocu:
— Nigde nikog nemaš do mene jedinicu, pa i za mene ne mariš da poginem.
Tada je otac uzme sloboditi i hrabriti:
— Ne boj se, kćeri, vidiš, mi promenismo tolike čobane, pa koji god iziđe na jezero, nijedan se ne vrati, a on evo dva dana kako se s aždajom bori, pa mu ništa ne naudi. Ja se uzdam u boga da on može tu aždaju svladati, samo idi sutra s njime, eda bi nas oprostio te napasti što toliki svet pomori.
Kad ujutru beo dan osvanu, dan osvanu i sunce ogranu, usta čoban, usta i devojka, pa se staše opremati na jezero. Čobanin je veseo, veseliji nego igda, a devojka careva tužna, suze proliva, pa je čoban teši:
— Gospođo seko, ja te molim nemoj plakati, samo učini što rečem; kad bude vreme, ti pritrči i mene poljubi, pa se ne boj.
Kad pođoše i kretoše ovce, čoban putem jednako veseo, svira u gajde veselo, a devojka ide pokraj njega pa jednako plače, a on kašto pusti dulac pa se okrene njojzi:
— Ne plači, zlato, ne boj se ništa.
Kad dođu na jezero, ovce se odmah razvale oko jezera, a carev sin metne sokola na kladu, a hrte i gajde pod nju, pa zasuče gaće i rukave pa zagazi u vodu i poviče:
— O aždajo, o aždajo! Iziđi mi na mejdan da se još ogledamo, ako žena nisi.
Aždaja se odzove:
— Sad ću, carev sine, sad.
Maločas, eto ti aždaje, velika je, strašna je, gadna je! Kako iziđe, uhvate se popojaske, pa se ponesi letni dan do podne. A kad podne prigreje, tada besedi aždaja:
— Ta pusti me, carev sine, da zamočim svoju pustu glavu u jezero, pa da te bacim u nebeske visine.
— Bre aždajo, ne kopaj trica; da je meni careva devojka da me poljubi u čelo, još bih te više bacio.
Kako on to reče, a careva devojka pritrči i poljubi ga u obraz, u oko i u čelo. Onda on mahne aždajom i baci je u nebeske visine, te aždaja kad padne na zemlju, sva se na komade razbije; a kako se ona na komade razbije, skoči iz nje divlji vepar, pa nagne begati, a carev sin vikne na čobanske pse:
— Drži! ne daj!
A psi skoče te za njim, pa ga stignu, i odmah ga rastrgnu, ali iz vepra skoči zec, pa se nagne preko polja, a carev sin pusti hrte:
— Drži! ne daj!
A hrti za zecom te ga uhvate i odmah rastrgnu, ali iz zeca poleti golub, a carev sin pusti sokola te soko uhvati goluba i donese carevom sinu u ruke. Carev sin uzme goluba te ga raspori, a to u golubu vrabac, a on drž’ vrapca. Kad uhvati vrapca, reče mu:
— Sad da mi kažeš gde su moja braća.
A vrabac mu odgovori:
— Hoću, samo mi nemoj ništa učiniti. Odmah iza grada tvojega oca ima jedna rekavica, i u onoj rekavici imaju tri šibljike; podseci one tri šibljike, pa udri njima po korenu; odmah će se otvoriti gvozdena vrata od velikog podruma, u onome podrumu ima toliko ljudi i starih i mladih, i bogatih i siromaha, i malih i velikih, i žena i devojaka, da možeš naseliti čitavo carstvo; onde su i tvoja braća.
Kad vrabac to sve iskaže, carev ga sin odmah za vrat i udavi.
Car glavom bijaše i izišao i popeo se na onu planinu otkud su oni konjanici gledali čobana, te i on gledao sve što je bilo. Pošto čoban tako dođe glave aždaji, počne se i suton hvatati, i on se lepo umije, uzme sokola na rame a hrte uza se, a gajde pod pazuho, pa svirajući krene ovce i pođe dvoru carevu, a devojka pored njega još u strahu. Kad dođu u grad, sav se grad slegne kao na čudo. Car, koji je sve njegovo junaštvo gledao s planine, dozove ga preda se pa mu da svoju kćer, te smesta u crkvu pa ih venčaju i učine veselje za nedelju dana. Potom se carev sin kaže ko je i otkud je, a car se onda i sav grad još većma obraduje, pa pošto carev sin navali da ide svojoj kući, car mu da mnoge pratioce i opravi ga na put.
Kad budu kod one rekavice, carev sin zaustavi sve pratioce, pa uđe unutra te poseče one tri šibljike, i udari njima po korenu, a gvozdena vrata se odmah otvore, kad tamo, a to u podrumu svet božji. Onda carev sin zapovedi da svi izlaze jedan po jedan i da idu kud je kome drago, a on stane na vrata. Izlazeći tako jedan za drugim, eto ti i braće njegove; on se s njima zagrli i ižljubi. Kad već sav narod iziđe, zahvale mu što ih je popuštao i izbavio, i otidu svaki svojoj kući. A on sa svojom braćom i mladom otide kući svome ocu, i onde je živeo i carovao do svoga veka.
medena
medena
Admin: dobrica
Admin: dobrica

Broj poruka : 14227
Datum upisa : 04.09.2010
Lokacija : N.B.K.

https://nisam-tu.4umer.com/forum.htm

Nazad na vrh Ići dole

Najlepše bajke sveta Empty Re: Najlepše bajke sveta

Počalji od medena 2010-10-05, 19:24

Leteca Ladja

Bili jednom jedan ded i jedna baba pa imali tri sina: dva bila pametna, a treci glup. O pametnima se brinu, baba im svake nedelje daje bele košulje, a glupog svi grde, ismejavaju ga, a on sve na peci u prosu, u crnoj košulji, bez pantalona. Kad mu daju, on jede, a kad mu ne daju, gladuje. Jednom stiže ovakav glas: došla careva naredba da svi ljudi imaju da budu kod cara na rucku, i ko sagradi ladu koja može da leti, pa doleti tom ladom, tome ce car dati svoju kcer za ženu.
Pametna braca se posavetovaše:
- Dobro bi bilo da podemo, možda nas tamo sreca ceka!
Kad se posavetovaše, zamoliše oca i majku:
- Mi cemo poci caru na rucak: nemamo šta da izgubimo, a možda nas tamo sreca ceka.
Otac ih odgovara, majka ih odgovara... Ali ništa ne pomaže.
- Idemo, i gotovo! Blagoslovite nas za put.
Stari - šta da rade! - blagosloviše ih za put, baba im dade hleba belog, ispece prase, nali im bocu rakije - i oni krenuše.
A budala sedi na peci, pa ce tek i on zamoliti:
- Poci cu i ja tamo kuda su braca pošla.
- Kuda ceš ti, budalino? - rece mati. - Tamo ce te vuci pojesti!
- Ne - rece on - nece me pojesti: idem!
Stari mu se najpre smejahu, a onda poceše da ga grde. Videše da tako ne ide. Gledaju šta ce s njim, pa kad videše da ništa ne mogu da urade, rekoše mu:
- E pa, odlazi, ali da se više ne vracaš i da se ne
nazivaš više našim sinom.
Baba mu dade torbu, stavi u nju crnog bajatog hleba i bocu vode, pa ga isprati iz kuce. Tako on ode.
Išao on tako, išao, dok ne srete na putu nekog starca: bio je to neki sedi drevni starac, brada mu beše cak do pojasa.
- Zdravo, stari!
- Zdravo, sinko!
- Kuda ceš, stari!? A ovaj ce njemu:
- Idem po svetu, ljude spasavam iz nevolje. A kuda ceš ti?
- Caru na rucak.
- Zar ti umeš - upita starac - da napraviš takvu ladu koja može da leti?
- Ne - rece budala - ne umem.
- Pa zašto onda ideš?
- Bog zna zašto - rece budala. - Ako je izgubiti, nemam šta da izgubim, a možda me tamo sreca ceka.
- Sedi - rece starac - malo se odmori, da nešto pojedemo. Izvadi-de tamo što imaš iz torbe.
- E, dedice, nema tu ništa: samo bajat hleb koji ti ne možeš jesti.
- Ne mari, vadi!
Tako budala poce da vadi, kad od onog crnog hleba postadoše takve bele vekne kakve on u životu nije jeo; kaže se: "kao u gospode".
- E, pa šta cekaš? - rece starac. - Kako misliš da jedemo bez pica? Zar nemaš u torbi rakije?
- Odakle mi rakija? Imam samo bocu vode.
- Izvadi je! - rece starac.
Ovaj je izvadi i gucnu - kad tamo, ispade divna rakija!
- Eto vidiš - rece starac - kako se Bog brine za budale!
Raširiše oni ogrtace po travi, posedoše i poceše da jedu. Lepo prezalogajiše, i starac zahvali budali za hleb i rakiju, pa ce mu reci:
- E, sad slušaj, sinko: podi u šumu, dodi do drveta, triput se prekrsti, udari sekirom o drvo, pa brzo padni nicice na zemlju i lezi dok te neko ne probudi; tada ce ti se - rece - lada stvoriti, a ti sedi na nju pa leti kud ti je potrebno i uz put uzmi svakoga koga sretneš. Budala zahvali starcu, pa se onda oprostiše; starac pode svojim putem, a budala u šumu.
Ušavši u šumu, budala pride jednom drvetu, udari sekirom, pade nicice i zaspa. I tako je spavao, spavao. . . Posle nekog vremena cu kako ga neko budi:
- Ustaj, tvoja sreca je vec stigla, diži se!
Budala se probudi i ima šta da vidi: stoji lada sva od zlata, katarke joj od srebra, a svilena jedra tako zategnuta da se moglo odmah poleteti. Budala, ne razmišljajuci dugo, sede na brod, brod se podiže i polete. . . Kako li je samo leteo - nižeod neba, više od zemlje - okom da ga ne vidiš.
Leteci tako, najednom ugleda na drumu coveka kako naslanja uho na zemlju i sluša. On mu viknu:
- Zdravo, strice!
- Zdravo, sinovce!
- Šta to radiš?
- Slušam - rece ovaj - da li su se ljudi vec sakupili kod cara na rucak.

- Ti sigurno tamo ideš?
- Baš tamo.
- Sedi sa mnom, ja cu te odvesti. Ovaj sede. Poleteše dalje.
Leteli oni tako dok ne ugledaše na drumu coveka kako ide -jedna noga mu je za uho privezana, a na drugoj poskakuje.
- Zdravo, strice!
- Zdravo, sinovce!
- Zašto na jednoj nozi skaceš?
- Zato - rece covek - što bih jednim korakom citav svet preskocio ako bih odvezao drugu nogu. A ja - rece - to necu. . .
- Kudsikrenuo?
- Caru na rucak.
- Sedaj s nama.
- Dobro.
Ovaj sede, pa ponovo poleteše.
Leteli oni tako dok ne ugledaše ovo: stoji na putu lovac i gada iz luka, a nigde ni ptice ni iceg drugog.
Budala viknu:
- Zdravo, strice! Zašto gadaš kad se nigde ne vidi ni ptica niti išta drugo?
- Kako se ne vidi? To je vi ne vidite, a ja je vidim.
- Gde je vidiš?
- Eno tamo - rece lovac - ima sto milja, stoji na suvoj kruški.
- Sedaj s nama! I on sede, pa poleteše dalje.
Leteli oni tako dok ne ugledaše coveka kako ide i nosi na ledima punu vrecu hleba.
- Zdravo, strice!
- Zdravo!
- Kud ideš?
- Idem - rece covek - da tražim hleb za rucak.
- Pa ti imaš punu vrecu hleba.
- I to mi je neki hleb! To meni nije dovoljno ni za jedanput.
- Sedaj s nama!
- Dobro!
Ovaj sede, pa ponovo poleteše.
Leteli oni tako dok ne ugledaše coveka kako ide obalom jezera i kao da nešto traži.
- Zdravo, strice!
- Zdravo!
- Šta to tražiš ?
- Žedan sam - rece covek - a nikako vode da nadem.
- Pa pred tobom je citavo jezero, zašto ne piješ?
- I to mi je neka voda! To meni nije ni za jedan gutljaj.
- E pa, sedaj s nama!
- Dobro!
On sede, pa poleteše.
Leteli oni tako dok ne ugledaše coveka kako ide u selo i nosi snop slame.
- Zdravo, strice! Kud nosiš tu slamu?
- U selo - rece ovaj.
- Tako! Zar u selu nema slame?
- Ima - rece covek - ali ona nije ovakva.
- A kakva je pa ova?
- Ma kako toplo leto bilo - rece covek - samo razbacaj ovu slamu i odmah ce poceti zima i sneg.
- Sedaj s nama! Ovaj sede, pa poleteše dalje.
Leteli oni tako dok ne ugledaše nekog coveka kako ide u šumu i nosi na ledima svežanj drva.
- Zdravo, strice!
- Zdravo!
- Kud nosiš ta drva?
- U šumu.
- Gle! Pa zar u šumi nema drva?
- Kako da nema - rece ovaj - ali nisu kao ova.
- A kakva su ti to drva?
- Tamo su - rece covek - obicna, a ova su drukcija: samo što ih razbacaš, odmah se pred tobom stvori vojska.
- Sedaj s nama!
I ovaj se složi, sede na ladu, pa poleteše.
Da li su oni leteli dugo ili ne, tek - doleteše caru na rucak. Kad tamo, nasred dvorišta postavljeni stolovi, iskotrljali burad sa medovinom i rakijom - imaš da jedeš i piješ što ti srce zaželi! A tek koliko je ljudi - sigurno se sakupilo pola carstva: i staro, i mlado, i gospoda, i bogati, i prosjaci i ubogi. Kao na vašaru!
Budala dolete ladom sa svojim prijateljima i spusti se pred careve prozore. Izidoše oni iz lade, pa podoše da rucaju.
Car pogleda kroz prozor i ugleda zlatnu ladu, pa rece sluzi:
- Idi tamo i upitaj ko je doleteo tim zlatnim brodom.
Sluga ode, pogleda, vrati se pa rece:
- To su nekakvi odrpani geaci. Car ne poverova.
- Kako je moguce - rece - da seljaci dolete na zlatnoj [ladi! Ti mora da nisi pitao. Pa pode sam medu ljude:
- Ko je - upita - doleteo na ovoj ladi? Budala iskoraci napred.
- Ja - rece.
Car ga zagleda, i kad vide da mu je ogrtac sav u zakrpama, a na pantalonama vire kolena, on se uhvati za glavu: "Zar da dam svoje dete za ovakvog geaka!"
Šta sad da radi? Car reši da mu postavlja zadatke.
- Idi - rece sluzi - i reci mu da mu necu svoju kcer dati, iako je doleteo na zlatnoj ladi, dok ne donese žive i mrtve vode do kraja rucka. Inace - ode mu glava s ramena!
Sluga ode.
A Slušalo, onaj što je na drumu bio naslonio uho, cu šta car rece, pa to isprica budali. Budala sedi na klupi (klupe su bile postavljene oko stolova), pa se snuždio: ne jede i ne pije. Brzohodalo ga pogleda.
- Zašto ne jedeš? - upita ga.
- Nije mi do jela. Ne ide mi u grlo. Zatim mu isprica šta je i kako je.
- Naredio mi je car da, dok ljudi ne završe rucak, donesem žive i mrtve vode. . . Gde da je nadem?
- Ne tuguj! Ja cu ti je doneti.
Dolazi sluga i daje mu carev nalog, a on vec zna o cemu je rec.
- Reci mu - odgovori - da cu doneti vodu!
Sluga ode.
Tada Brzohodalo odveza nogu od uha, pa kad krenu - za tren oka nade i živu i mrtvu vodu.
Uzevši vodu, oseti se umoran. "Za rucka cu se", pomisli, "dratiti, a sada cu pod mlinom da se malo odmorim".
Kako sede, odmah zaspa. JBudi vec završavaju rucak, a njega nema pa nema. Budala sedi ni živ ni mrtav. "Propao sam!" pomisli.
Tada Slušalo nasloni uho na zemlju pa poce da sluša. Dugo je slušao.
- Ne tuguj - rece - pod mlinom spava davolji sin!
- Šta da radimo? - rece budala. - Kako da ga probudimo ?
Tada Strelac rece:
- Ne boj se! Ja cu ga probuditi.
Uze luk, nategnu ga pa pusti strelu. Strela tresnu u mlin tako da je iverje poletelo. . . Brzohodalo se probudi pa brže-bolje nazad. Ljudi taman završavaju rucak, a on donosi vodu.
Car ne zna šta da radi. Tada postavi drugi zadatak:
- Kad taj seljak sa svojim prijateljima odjednom pojede šest pari pecenih volova i cetrdeset peci hleba, tada cu -
rece - dati svoje dete za njega. Ako ne pojede, ode mu glava s ramena.
Slušalo to cu, pa isprica budali.
- Šta da radim? Ta ja ne mogu pojesti ni jedan hleb - rece budala.
Opet se snuždi i zaplaka. Tada ce mu Žderonja reci:
- Ja cu pojesti za vas sve. Bice mi još i malo. Dode sluga i rece kako ima da bude.
- Dobro - rece budala - neka bude. Ispekoše dvanaest volova, napekoše cetrdeset peci hleba. Žderonja poce da jede i zacas sve slisti.
- Eh - rece - malo je! Kad bi bar još malo dali!. . .
Car samo gleda kakav je to covek, pa ponovo postavi
zadatak, naloživši mu da popije cetrdeset puta cetrdeset
vedrica vode nadušak i cetrdeset puta cetrdeset vedrica vina.
Ako ne popije, ode glava s ramena.
Slušalo to cu, pa isprica budali, a ovaj zaplaka.
- Ne placi - rece Popijalo - ja cu sve sam popiti, i
još ce malo biti.
Donesoše im cetrdeset puta cetrdeset vedrica vode i isto toliko vina.
Popijalo poce piti, ispi sve do poslednje kapi, pa se još osmehuje.
- Eh - rece - malo je! Kad bi bilo još malo, i to bih popio.
Car gleda i cudi se kako ne može ništa budali da ucini, pa pomisli: "Treba ga, davolje kopile, ukloniti sa sveta, inace ce mi upropastiti kcer". Pozva on slugu, pa ga posla budali:
- Idi i reci mu da je car naredio da pre vencanja ode u kupatilo.
Drugom sluzi car naredi da pode i kaže da se dobro naloži vatra u kupatilu, pri tom pomisli: "Tamo ce sigurno izgoreti." Ložac naloži kupatilo - sve sam plamen: licno bi se davo, veli,
ispekao. Rakoše to budali. On pode u kupatilo, a za njim u stopu Mrazonja sa slamom. Samo što udoše u kupatilo, kad tamo nasta takva vrelina da se izdržati ne može. Mrazonja razbaca slamu - i najednom postade tako hladno da se budala s teškom mukom umi, hitro skoci na pec, pa tamo i zaspa, jer se bio dobro smrzao.
Ujutro otvoriše kupatilo, misleci da je od njega ostao samo pepeo - kad on leži na peci! Probudiše ga.
- Baš sam dobro spavao - rece on.
Zatim izide iz kupatila.
Javiše caru kako su ga našli gde spava na peci i kako je u kupatilu tako hladno kao da celu zimu nije loženo. Car se jako zbuni: šta s njim da radi?
Dugo je tako car mislio, mislio. . .
- Ako mi - rece - dovede ujutrupuk vojske, dacu mu svoju kcer, a ako ne dovede, ode mu glava s ramena!
A u sebi pomisli:
"Gde ce takav prost geak puk vojske da nade? Ja sam car, pa ne ide. . ."
Slušalo cu carevu naredbu i isprica budali. Budala opet sede, pa zaplaka:
- Šta sad da ucinim? Gde da nadem toliku vojsku? Pode na ladu svojim prijateljima:
- Spasavajte me, braco! Mnogo puta ste me izvukli iz nevolje, pa me i sad izvucite! Inace - odoh na onaj svet!
- Ne placi - rece onaj koji je nosio drva -ja cu te izbaviti nevolje.
Stiže i sluga, pa rece:
- Porucio ti je car da ce careva kci biti tvoja samo ako sutra ujutru dovedeš ceo puk vojske.
- Dobro, neka tako bude! - rece budala. - Samo, reci caru, ako mi je i ovaj put ne da, ja cu na njega krenuti s vojskom i silom cu mu uzeti kcer.
Nocu povede prijatelj budalu u polje i ponese sa sobom svežanj drva. Kad stigoše, on poce razbacivati drva: kako koje drvo baci - stvori se covek. Koliko li se, bože mili, vojske nakupilo! Ujutru se car probudi, cu buku, pa zapita:
- Kakva je to buka zorom?
- To onaj što je doleteo zlatnom ladom vežba svoju vojsku.
Car tada uvide da ne može ništa s budalom da ucini, pa naredi da ga pozovu.
. . . A budala je postao takav da ga je bilo teško prepoznati - sve na njemu blista: na glavi mu zlatna kapa, a on tako lep da ga je milina gledati. Vodi svoju vojsku, jaše napred na vrancu, a iza njega vojvoda. . . Tako pride dvoru, pa viknu:
- Stoj!
Vojska stade, poravna se, sve vojnik bolji od boljega. Budala ude u dvor, a car ga zagrli i poljubi.
- Sedi, dragi moj zete!
Izide i careva kci. Kad ugleda momka, nasmeja se radosno: kakvog li je samo lepog muža dobila!
Posle toga brzo ih vencaše i prirediše takvu gozbu da se dim cak do neba dizao.


(Uzbekistanska)
medena
medena
Admin: dobrica
Admin: dobrica

Broj poruka : 14227
Datum upisa : 04.09.2010
Lokacija : N.B.K.

https://nisam-tu.4umer.com/forum.htm

Nazad na vrh Ići dole

Najlepše bajke sveta Empty Re: Najlepše bajke sveta

Počalji od medena 2010-10-05, 19:24

Tri praseta

Bila jednom tri praseta. Dva praseta su bila veseli drugari, koji su voleli pesmu i igru. Treće im je često govorilo: "Bolje bi bilo da sazidate neku kućicu u kojoj biste bili sigurni od ljutog vuka, umesto što se igrate po ceo dan". I ono je sazidalo za sebe lepu kamenu kućicu. Prvo prase je tada reklo: "Pa dobro", i napravilo kućicu od slame. Ali, vuk je došao i počeo da duva i naposletku oduvao celu kućicu. Tada je prvo prase otrčalo, što le brže moglo, drugom bratu, koji je sagradio kućicu od drveta. Međutim vuk je stigao za njim i opet počeo da duva što je mogao jače. Oduvao je, razume se, opet celu kućicu.

Dva praseta su onda otrčala kući tre ćeg brata. "Pusti nas unutra! Vuk nam je oduvao kućice i sad nam je za petama", zakukala su braća. Brat ih je uveo u kuću, a ubrzo se pojavio i vuk. "Pustiti me unutra", viknuo je, "inače ću i tvoju kućicu oduvati". "Pokušaj samo! "odgovorilo mu je prase. I vuk je duvao i duvao, ali kućica nije pala. Onda se popeo na krov i pokušao da uđue u kuću kroz dimnjak. Ali treće prase ga je čulo i zapalilo veliku vatru na ognjištu. Vuk je propao kroz dimnjak pravo u vatru i izgoreo.


(Engleska bajka)
medena
medena
Admin: dobrica
Admin: dobrica

Broj poruka : 14227
Datum upisa : 04.09.2010
Lokacija : N.B.K.

https://nisam-tu.4umer.com/forum.htm

Nazad na vrh Ići dole

Najlepše bajke sveta Empty Re: Najlepše bajke sveta

Počalji od medena 2010-10-05, 19:25

Snežana i sedam patuljaka



Bila jednom jedna ljupka devojka, po imenu Snežana. Njena mati je umrla, a otac joj se po drugi put ožnio jednom lepom, ali sujetnom ženom, koja je ustvari bila veštica.

Ona je sebe smatrala naj lepšom ženom na svetu i imala je čarobno ogledalo, okjo joj je uvek sve govorilo. Jednog dana zapita ona ogledalo kao i obično: "Ogledalo, ogledalce na zidu, kaži mi koje najlepši na svetu?" Ali ogledalo je razljuti odgovorivši;" Snežana je najlepša!"

Devojka je zaista bila prava lepotica. Maćeha je bila užasno ljubomorna, pa naredi jednom od svojih lovaca da odvede Snežanu u šumu i tamo je ubije. Lovac povede Snešanu, ali nie mogao da je ubije i ostavi je tamo, usput on zakla jednu svinju, izvadi joj srce i odnese ga gospodarici, kao dokaz da je ubijo devojku. Tako je maćeha jedno vreme bila zadovoljna.

U međuvremenu Snežana je lutajući kroz šumu, stigla do kućice u kojoj je živelo sedam patuljaka. Čovečuljci su se sažalili na nju i zadržali je da živi kod njih. Ona im je kuvala, čistila kuću i svi su bili srećni. Ali jednog dana upita maćeha opet svoje ogledalo: "Ogledalo, ogledalce na zidu, kaži ko je najlepši na svetu?" Kad je čula da je Snežana najlepša, prosto je pobesnela. Ogledalo joj je takođe reklo da Snežana živi u šumi, u kućici kod sedam patuljaka. Ona se preruši u staru prosjakinju i napuni jednu korpu jabukama. Odozgo je stavila jednu otrovnu jabuku. Uputila se kućici patuljaka. Oni su svi bili na poslu, u rudniku dijamanata. Pre nego što su otišli, upozorili su Snežanu da ne razgovara sa nepoznatima. Ali stara prosjakinja je izgledala tako prijateljski i dala joj je tako lepu jabuku, pa je ona zaboravila na upozorenje. Zalogaj otrovne jabuke zaglavio joj se u grlu i ona pade na zemlju kao mrtva. Kad su se patuljci uveče vratili, našli su je kako leži na zemlji i pored sveg truda nisu uspeli da je povrate. Svi su plakali, a jedan rece: "Ona je i suviše lepa da bismo je zakopali. Hajde da joj napravimo stakleni sanduk, tako će mo moći još neko vreme da je gledamo!" I tako su je stavili u stakleni sanduk. Prekrili su ga cvećem i stajali na straži pored nje.

U to vreme je kroz šumu prolazio princ. Čim je ugledao lepu devojku u sanduku,odmah se zaljubi u nju. Patuljci mu ispričase sta se dogodilo i on se, tužan saže i poljubi je. Tog trenutka primeti da ona trepće. "Ona je živa!", uzviknu on i podiže je, a komad jabuke izlete iz grla. Istog časa ona otvori oči. Princ je upita dali bi htela da se uda za njega, a ona, presrećna odmah pristade. Patuljci su ih ispratili do palate, gde su se odmah venčali. Kad je maćeha to saznala, bila je toliko ljuta da je pala na mestu mrtva.



(Braća Grim)
medena
medena
Admin: dobrica
Admin: dobrica

Broj poruka : 14227
Datum upisa : 04.09.2010
Lokacija : N.B.K.

https://nisam-tu.4umer.com/forum.htm

Nazad na vrh Ići dole

Najlepše bajke sveta Empty Re: Najlepše bajke sveta

Počalji od medena 2010-10-05, 19:25

Princeza na zrnu graska


Bio jednom jedan princ, koji je hteo da se oženi pravom princezom. Išao je svuda po svetu i sreo mnoge princeze, ali uvek se našlo nešto, što je ukazivalo na to da ipak nisu prave princeze. Tužan, vratio se kući.

Jedne noći, dok je napolju besnela oluja, neko je zalupao na dvorsku kapiju. Na ulazu je stajala mlada devojka, mokra kao miš, sva blatnjava i prljava. Ali ona rče da je prava princeza. "Možda je istina, a možda i nije", pomislila je kraljica i naredila da se brzo spremi postelja za devojku.

Preko dvadeset dušeka stavila je dvadeset perina, a ispod svega toga, tri suva zrna graška. Da bi legla, devojka se morala lestvicama popeti na postelju i tako je provela noć.

Sledećeg jutra upita je kraljica kako je spavala. "Strašno",odgovori joj devojka. "Nešto tvrdo se nalazilo u mojoj postelji i užasno me žuljalo. Sasvim sam slomljena. Cele noći nisam oka sklopila. "Sada je kraljica bila uverena da su našli pravu princezu, jer niko drugi ne bi ni osetio tri zrna graška, skrivena ispod svih tih dušeka i perina.

Vrlo zadovoljna, kraljica je saopštila sinu dobru vest i on zaprosi princezu. Od tada su živeli zajedno dugo i srećno.


(Andersen)
medena
medena
Admin: dobrica
Admin: dobrica

Broj poruka : 14227
Datum upisa : 04.09.2010
Lokacija : N.B.K.

https://nisam-tu.4umer.com/forum.htm

Nazad na vrh Ići dole

Najlepše bajke sveta Empty Re: Najlepše bajke sveta

Počalji od medena 2010-10-05, 19:25

Trnova Ruzica


Posle niza godina ispunla se životna želja jednog kralja i kraljice i dobili su kcer. Pozvali su na krštenje sve, pa i sedam vila, koje su živele u zemlji. Bio je obicaj da vile požele novorodencetu sve vrline i najlepše osobine. U stvari, bila je još jedna vila, ali ona je bila tako stara, da su je svi zaboravili. Kad je videla da nije pozvana, vila se naljuti i ode u dvor puna srdžbe. Šest vil vec je bilo izrazilo svoje želje, kada se stara vila pojavi i viknu: "Ona ce se ubosti na vreteno i umreti! "Svi su bili zaprepašteni, ali sedma vila istupi i rece: "Ja ne mogu ovu želju da poništim, ali moja želja je da ona ne umre, nego da spava sto godina, dok ne dode princ koji ce je probuditi iz sna!"

Kralj je hteo da spreci da se ova želja ikad ostvari, pa je naredio da se sve preslice i vretena u zemlji spale.

Princeza je izrasla u lepu, pametnu i prijatnu devojku. Ali jednog dana, preseli se dvor u letnju palatu. Princeza tamo nije još nikad bila, pa pde iz sobe u sobu da sve pregleda. Naizad je stigla do jedne sobice u kuli, a tamo je sedela stara vila, prerušena u seljanku i prela. Princeza to još nikad nije videla, pa upita: "Šta to radite?? Moguli da pokušam?" Starica joj dade vreteno, princeza ubode prst i pade na pod. Stara vila išceze, smejuci se, ali sedma vila priskoci. Ona odnese princezu u njen krevet i zacara ceo dvor. "Sve što živi medu ovim zidovima neka spava, sve dok se princeza ne probudi!" Istog trenutka svi su utonuli u san, tamo gde su se zatekli. Vila ucini da dvorac obraste šibljem itrnjem.

Sto godin kasnije putovao je jedan princ kroz zemlju. Video je tornjeve palate, koji su se uzdizali iznad divlje šume, pa upita kome pripada taj dvr. "To je zacarani dvor", rekli su mu ljudi. "U doba naših predaka bio je to dvor jednog kralja, ali sad ne može niko da prodre kroz to trnje. "Princ je hteo da pokuša jer je osecao kako ga nešto cudno privlaci. On pode kroz šumu i izgledalo je kao da se sve pred njim sklanja u stranu, ali trnje je zadržavalo sve one koji su pokušavali da ga prate. Brzo je stgao do palate. Sve je bilo potpuno zaraslo u žbunje, a on je pomislio da su stražari mrtvi. Medutim, kad ih je dotakao, video je da spavaju. Prošao je kroz dvorski vrt i dvorane i svud je nailazio na ljude koji spavaju. Konacno je stigao do sobe u kojoj je na krevetu ležala princeza, lepa kao slika. Zaljubi se odmah u nju i poljubi je. Ona se probudi i rece: "Najzad si došao. Sanjala sam te. "Tog trenutka svi su se u dvoru probudili. Šuma i trnje je išcezlo i nije dugo potrajalo a princ i princeza su slavili vencanje
medena
medena
Admin: dobrica
Admin: dobrica

Broj poruka : 14227
Datum upisa : 04.09.2010
Lokacija : N.B.K.

https://nisam-tu.4umer.com/forum.htm

Nazad na vrh Ići dole

Najlepše bajke sveta Empty Re: Najlepše bajke sveta

Počalji od medena 2010-10-05, 19:26

Zlatokosa i tri medveda



Bila jednom tri medveda. Jedan velikimedved, jedan srednji i jedan mali medved. Živeli su u slatkoj kući na kraju šume i imali jedan mali krevet, jedan srednji i jedan vrlo veliki krevet; jednu malu stolicu, jednu običnu i jednu ogromnu stolicu; jedan tanjirić, jedan tanjir i jednu tanjirčinu.

Svako jutro spremali su ogroman lonac kaše i iz njega punili tanjirić, tanjir i tanjirčinu, dok im se kaša hladla, išli bi u šetnju.

Jednog jutra prolazila je kroz šumu devojčica Zlatokosa, pa je ugledala kućicu i ušla u nju. Jasno je da to nije bila lepo vaspitana devojčica, inače ne bi nikad ušla bez poziva u tuđu kuću. Videla je tri tanjira kaše i htela da je proba. Ali joj je kaša iz velikg tanjira bila preslana, iz srednjeg preslatka, a samo je kaša u malom tanjiru bila ukusna. I svu ju je pojela. Zatim je probala sve tri stolice, ali kad je sela na malu stolicu, ona se slomila. Popela se uz stepenice i tamo našla tri kreveta. Probala je veliki i srednji krevet, a kad je legla na mali, zaspala je.

Medvedi su se vratili kući."Neko je jeo iz mog tanjira!" mumlao je veliki medved. "Neko je probao moju kašu!", mumlao je srednji medved. "A neko je svu moju kašu pojeo!", pištao je mali medved. Onda su primetili da je neko sedeo na njihovim stolicama, a mali medved se razvikao: "Neko je slomio moju stolicu!" Pošli su da pogledaju ima li koga u kući i najzad su otišli i gore u spavaću sobu."Neko je spavao u mom krevetu", rekao je srednji medved. "U mom krevetu je neko spavao i još uvek je u njemu!" cikao je mali medved. Zlatokosa se u tom času probudila i tako prestrašila da je iskočila pravo kroz prozor i odjurila.

Tri medveda je nikada više nisu videla.



(Engleska bajka)
medena
medena
Admin: dobrica
Admin: dobrica

Broj poruka : 14227
Datum upisa : 04.09.2010
Lokacija : N.B.K.

https://nisam-tu.4umer.com/forum.htm

Nazad na vrh Ići dole

Najlepše bajke sveta Empty Re: Najlepše bajke sveta

Počalji od medena 2010-10-05, 19:26

Pepeljuga



Bila jednom jedna ljupka devojka, koja je živela sa svojim trima ružnim polusestrama. Ona je morala celu kuću sama da sprema i da ih služi dan i noć. Iako je bila nagrađivana samo psovkama, ostala je verna. Spavala je u kuhinji, pored vatre, nosila je samo dronjke. Jednoga dana stigao je glas da se sve devojke u zemlji pozivaju na veliki bal, koji će biti održan u kraljevom dvoru. Tada će princ izabrati jednu devojku sebi za ženu.

Sestre su bile ushićene i spremale su nove haljine. Satima su stajale pred ogledalom, ulepšavajući se i naizad su bile spremne za polazak. "Pepeljugo", viknule su joj pred polazak,"mi idemo na bal, a ti požuri da završiš sav posao, pre nego što pođeš na spavanje!" I Pepeljuga bi rado pošla na bal, ali nije imala šta da obuče, a tri sestre nisu htele nuišta da joj poklone. Tako je ona sa suzama u očima nastavila da posluje po kući. "Rado bih i ja pošla na bal!", mislila je tužno. Ali joj u tom času jedan glas reče: "Ići ćeš dete moje." Pred njom je stajala draga starica. "Ja sam vila, tvoja kuma", reče ona i zamahnu svojom čarobnom palicom. Odjednom se pepeljuga našla odevena u predivno ruho. U kosi joj je blistalo drago kamenje, a na nogama staklene papučice. Zanemela je od iznenađenja. Onda njena kuma donese tikvu i pretvori je u veličanstvenu kočiju. Jedan miš i šest pacova su postali kočijaš i šest belih konja."Pođi sada!" reče ona, "ali nemoj zaboraviti da se moraš vratiti kući pre pnoći, jer tada prestaje čarolija."

Pepeljuga je uživala na balu. Princ nije hteo ni sa jednom drugom da igra, a nisu je ni zle sestre prepoznale. Ponoć je prebrzo došla i Pepeljuga je istrčala iz balske dvorane. Još dok je trčala niz stepenice, njena divna odeća počela je da se pretvara u rite. Princ je trčao za njom. "Nemoj bežati! Gde si?" viko je. Ali je našo samo jednu staklenu papučicu. Od te noći princ više nije imao mira. Želio je po svaku cenu da pronađe lepu devojku. Naredio je da sve devojke u zemlji probaju staklenu papučicu, nadajući se da će tako pronaći njenu vlasnicu.

Stigli su i do ružnih sestara. Ali kao što se moglo i očekivati, njhve noge su bile prevelike, iako je jedna od njih štaviše odsekla palac. Niko se nije setio da pita za Pepeljugu. Ali princ ju je ugledao, pa iako je bila u dronjcima i prljava, naredio je da i ona proba papučicu. Papučica joj je savršeno pristajala i princ, srećan što je najzad našao svoju lepoticu, odmah je zaprosio. Oduševljena Pepeljuga pristade i krenu s njim na dvor.



(Grim)
medena
medena
Admin: dobrica
Admin: dobrica

Broj poruka : 14227
Datum upisa : 04.09.2010
Lokacija : N.B.K.

https://nisam-tu.4umer.com/forum.htm

Nazad na vrh Ići dole

Najlepše bajke sveta Empty Re: Najlepše bajke sveta

Počalji od medena 2010-10-05, 19:26

Koka sa zlatnim jajima


Milica je bila dobra ali siromašna devojčica. Pošto je bila tako dobra, jednog dana čarobnjak joj pokloni lepu belu kokošku.

Sutradan Milica je otišla u kokošinjac da vidi da li je bela koka snela jaje za doručak, ali... Ali koka nije snela obično, vec zlatno jaje. Jaje od čistog zlata! Presrećna, Milica je otrčala do svoje mame da joj pokaže jaje pa su njih dve zajedno pošle kod draguljara da mu ga prodaju.

Od dobijenog novca njih dve su najzad mogle da kupe puno toga što im je trbalo: hranu, haljine i druge stvari. Medutim čim se obogatila, Milica je postala neprijatna devojčica, pa je jednom čak iz kuće izbacila dečaka koji joj je tražio komad hleba.

Dan posle tog ružnog postupka, Milica je kao i svako jutro otišla do koke da uzme novo zlatno jaje. Ali ovog puta, umesto zlatnog jajeta, Milica je našla nekoliko slupanih jaja.
-Klokoko, klokoko! -kokodakala je koka.
-Šta ti meni klokoko, daću ja tebi klokoko, nevaljala koko!
Devojčica je uzela metlu da bije kokošku. Jadna koka se grdno uplašila a ništa nije razumela.

Sutradan se ponovo pojavio čarobnjak i rekao devojčici: "Nije tvoja koka kriva zato što ne polaže zlatna jaja. Ti si se ružno ponela pa sam te ja kaznio. Dok opet ne budeš dobra, neće biti zlatnih jaja"!
Milica se odmah pokajala i sva postiđena je shvatila da i kad je nama dobro treba da mislimo na one kojima je teško. Izašla je iz kuće da potraži dečaka kome nije htela da da komad hleba. Kad ga je pronašla pozvala ga je na ručak.

Posle toga koka je nastavila da polaže zlatna jaja a devojčica ih je delila siromašnoj deci iz okoline.
medena
medena
Admin: dobrica
Admin: dobrica

Broj poruka : 14227
Datum upisa : 04.09.2010
Lokacija : N.B.K.

https://nisam-tu.4umer.com/forum.htm

Nazad na vrh Ići dole

Najlepše bajke sveta Empty Re: Najlepše bajke sveta

Počalji od medena 2010-10-05, 19:26

Bambi


Najlepše bajke sveta Bambi

Stiglo je proleće, a s njim je...rođen Bambi, nežno lane koje su svi stanovnici šume požurili da pozdrave i upoznaju. Veverica, mišić, ptičice, zečić Trupko i drugi kunići i zečići - svi su, uzbuđeni, bili kod Bambija i njegove mame.

Stiglo je jutro, i Bambi se pridigao na svoje tanane nožice, pa krenuo da ispita sva čudesa šume, uz pomoć svojih prijatelja. Bilo je mnogo toga da se vidi i upozna, ali je Bambi imao odličnog vodiča - Trupka.
Evo šarenog leptira, eno slepog miša u visini, tu su i krtice što kopaju dugačke tunele i ne vole sunce, i veseli kunići i ptice raznobojnog perja i kljunova...

Posle više meseci bezbrižnog i srećnog života, stigla je zima, pa je Bambi opet imao šta da vidi i nauči.
Jednog jutra, kad se probudio, iznenadio se koliko se šuma izmenila.
- Pao je sneg! - rekla mu je mama. Pošavši u šetnju, Bambi opazi kako mu noge tonu u tu čudnu belu stvar, hladnu, ali ipak prijatnu.
Drveće, žbunje, trava i mahovina bili su pokriveni blistavim snegom.

Jednog dana Bambija probudi silan prasak, koji uzbuni svu šumu. Sa svih strana šumom su odjekivali pucnji pušaka.
- To su lovci! - čulo se odasvud.
Mama košuta natera Bambija da beži koliko ga noge nose, i on je trčao, trčao, misleći pri tom na svoje prijatelje s nadom da će se i oni spasti. Već je čuo priču o lovu, o tome kako su jednog dana došli ljudi da svojim puškama poremete mir šume, i koliko su žrtava ostavili za sobom...

Mama košuta, na žalost, nije uspela da umakne lovcima, a s njom su poginule i mnoge druge životinje. Tata, moćni jelen, pokušao je da uteši Bambija, a i svi prijatelji došli su da podele tugu s njim. Došla je i košutica Falina s kojom se Bambi celog leta igrao. Sada je ona, zajedno sa Trupkom i drugim prijateljima, preuzela brigu o Bambiju.
Bambi je znao da se u njih može pouzdati.

Opet je došlo proleće, i Bambi sa čuđenjem otkri da se nešto menja u njegovom životu. Falinino prisustvo počelo je da mu znači mnogo više nego društvo svih drugih živitinja.
Bambi se zaljubio!
I Falina je pokazivala svoju ljubav prma Bambiju - nežno ga je protrljala njuškicom.
Sreća se vratila u šumu, Bambi i Falina postali su nerazdvojni prijatelji. Jednog dana šumu iznenada zahvati požar. Trebalo je bežati, spasavati glavu. Vatra se širila, dim je počeo da guši, i sve životinje, među kojima i Bambi i drugi jeleni i košute, pojuriše prema reci. Vatra je plamtala sve jače, vrelina je postajala neizdržljiva, ali je Bambi, koji je sada već bio porastao, pomagao drugim, slabijim životinjama da se izbave. Pratio ih je, jednu po jednu, dok su prelazile reku. On će biti poslednji koji će preći na drugu, spasonosnu obalu. Ne obazirući se na opasnost, Bambi je najpre pomogao svjim malim prijateljima da se domognu druge obale, pa se tek onda i sam pridružio drugim jelenima.
Postao je odrastao i odgovoran.

medena
medena
Admin: dobrica
Admin: dobrica

Broj poruka : 14227
Datum upisa : 04.09.2010
Lokacija : N.B.K.

https://nisam-tu.4umer.com/forum.htm

Nazad na vrh Ići dole

Najlepše bajke sveta Empty Re: Najlepše bajke sveta

Počalji od medena 2010-10-05, 19:27

Pinokio


Bio jdnom jedan drvoseča po imenu Ćepeto koji nije imao dece.
Da se ne bi osećao usamljen, on jednog dana izdelja lutka od drveta, napravi mu šešir od mekane sredine hleba i odelo od hartije, pa mu dade ime Pinokio... Zamislite sada Ćepetovo iznenađenje kada je video da njegov lutak govori i hoda kao pravi dečak.

Ćepeto je rešio da Pinokija lepo vaspita. Prodao je svoj kaput da bi mu kupio bukvar i poslao ga u školu kao pravog dečaka.
Ali na ulici Pinokio začu cirkusku muziku, pa kako mu se nije išlo u školu- prodade bukvar, kupi ulaznicu i pođe da gleda prestavu; iz prikrajka su na njega motrila dva nevaljala drugara, mačak i lisac.

Vlasnik cirkusa, gutač plamena, pomisli da je Pinokio jedna od njegovih lutaka, pa ga zgrabi za kosu i ubaci u svoja kola. Ali kad mu Pinokio kroz suze isprica šta mu se sve dogodilo, gutač vatre, koji je, iako strašno izgleda, bio dobrog srca, oslobodi ga, i cak mu pokloni nekoliko zlatnika, preporucujuci mu da starom Ćepetu kupi nov kaput.

Macak i lisac culi su razgovor gutača plamena i Pinokija i rešili da se domognu zlatnika.
Prišli su Pinokiju i ispričali mu da znaju jedno čarobno polje na kojem, kad se uveče poseje zlatnik, preko noći iz njega izraste drvo od zlata.
Prostodušni Pinokio posluša dvojicu varalica, i čim je pala noć pođe na označeno mesto da poseje svoje zlatnike, ali ga na ulici sustigoše dva razbojnika-a to su bili macak i lisac- pa mu oteše novac i okačiše ga na drvo.
Srećom, naiđe vila i oslobodi ga, pa ga odvede svojoj kući.

Vila je negovala Pinokija sve dok se nije oporavio, a onda ga zamoli da joj ispriča svoje doživljaje.
Pinokio, ne želeci da vila dozna kao je izneverio Ćepeta, stade da izmišlja i priča kojekakve laži; ali dok je govorio, primeti da njegov nos postaje sve duži. Pinokio shvati da mora biti iskren, pa ispriča vili celu istinu.
Vila ga strogo ukori, a onda ga posla kući, jer je znala da je Ćepeto veoma zabrinut zbog njega.

Pinokio obeća vili da će se odmah vratiti kući, ali usput srete Lucinjola, lenjog i neposlušnog dečaka, koji ga ubedi da pođe s njim u zemlju igračaka.
U ovoj čudesnoj zemlji bilo je mnogo druge dece koja su se zabavljala najrazličitijim igračkama, pa su to radili i Pinokio i Lucinjolo, ali zabava je kratko trajala. Svoj deci odjednom su porasle uši i svi se pretvoriše u magarcice.

Pinokija-magarčića kupio je vlasnik jednog cirkusa i tero ga je da nastupa svako veče. Ali jednog dana Pinokio je pao, i od tada je hramao. Pa je gazda rešio da ga se otarasi i bacio ga u more.
Kad je pao u vodu, Pinokio se opet pretvorio u lutka, ali tek što je to shvatio-proguta ga kit.

Iznenađenjima još nije bio kraj: u utrobi kita Pinokio ugleda Ćepeta, koji je bio pao u more iz čamca dok je tražio Pinokija. Ćepeto i Pinokio zagrliše se, odlučivši da zajedno umru u kitovoj utrobi. Srećom, kit stade da kija, i tako ih izbaci iz svojeg trbuha, te se na kraju nađoše na obali zdravi i čitavi.

Kakvo je tek bilo iznenađenje kad su shvatili da Pinokio više nije lutak nego pravi dečak od krvi i mesa.
medena
medena
Admin: dobrica
Admin: dobrica

Broj poruka : 14227
Datum upisa : 04.09.2010
Lokacija : N.B.K.

https://nisam-tu.4umer.com/forum.htm

Nazad na vrh Ići dole

Najlepše bajke sveta Empty Re: Najlepše bajke sveta

Počalji od medena 2010-10-05, 19:27

Bajka o zrnu peska


Na pustinjski pesak, koji je ležao nepomično, padali su užareni zraci sunca. Svuda unaokolo, do u nedogled, vladala je mukla tišina. Tako je to trajalo danima i mesecima, godinama i vekovima.
Jedno maleno zrnce, koje se nalazilo na površini peščanih naslaga, otpoče jednog jutra, nekim čudom, da misli. U njegovoj sićušnoj glavi rojile su se velike slike o nekom drukčijem i neobičnijem životu. Peščano zrnce je zaželelo da se pokrene iz svoje zažarene jednoličnosti, da napusti ovo dosadno mesto sa kojeg se nije čuo ni šum, ni glas, niti se moglo bilo šta, sem peska, videti. Utom dunu pustinjski vetar. Jedan sloj peska sa površine pokrenu se iz svoje nepomičnosti i polete kroz vazduh. U sivom peščanom oblaku, koji je plovio nad pustinjom, nalazilo se i zrnce koje misli. U njegovoj sićušnoj glavi prvi put je likovala misao:
“Počelo je, najzad!”
Posle nekoliko časova vazdušne vožnje, zrnce pade kraj jedne zelene oaze. Naćuljilo je svoj sićušni sluh i osluškivalo veselo kloktanje izvora. Dani i noći su postajali sve zanimljiviji. U oazu su navraćali beduini sa kamilama. Dovikivali su se među sobom, a ponekad i pevali. O, koliko je samo tada bilo šumova!
Meseci i godine su prolazili.
U sićušnoj glavi su ponovo otpočinjale da se roje velike slike o drukčijem životu. I od tada, kako bi dunuo vetar, tako bi i zrnce koje misli ulazilo u sivi, peščani oblak, koji bi ga preseljavao na sve novija i zanimljivija mesta. Sićušna glava nije mirovala. Stalno su se u njoj rojile velike slike. Maleno zrnce je sve češce žudelo za novim vetrom koji mu je uvek donosio promenu. Jednog dana dunu neki strašni vetar koji je satima vitlao peščani oblak nad pustinjom, sve dok ga ne nadnese nad morsku pučinu. Tako se maleno zrnce nađe i na morskom dnu. Posmatralo je sada velike i male ribe i osluškivalo iznad sebe huku talasa.
Vodene struje koje su ga valjale, premestiše ga najzad i do mesta odakle su bageri vadili pesak za gradnju. Kad se jednog jutra zrnce probudilo na lopati, otpoče njegova duga vožnja. Samo, ovoga puta, bez vetra. Vozilo se sada kamionima, vozovima i kolicima. U njegovoj sićušnoj glavi carovala je samo jedna misao:
“To je, dakle, onaj veliki život!”
U nekom velikom gradu, u nekoj velikoj ulici, radnici ga pomešaše sa žitkim katranom i ugradiše u asfalt. Danima su preko njega, uz buku, prelazile automobilske gume. Maleno zrnce je sa osmehom osluškivalo žamor velegrada, sve dok mu se ponovo ne ukaza slika o drukčijem životu. Zrnce koje misli je napregnuto očekivalo vetar. Ali, kada se vetar pojavio, zrnce nije uspelo, onako zarobljeno u asfaltu, ni za dlaku da se pokrene sa svog mesta. Vetar je ulicom preko njega i veselo vitlao samo izgužvane hartijice.

Stevan Raičković
medena
medena
Admin: dobrica
Admin: dobrica

Broj poruka : 14227
Datum upisa : 04.09.2010
Lokacija : N.B.K.

https://nisam-tu.4umer.com/forum.htm

Nazad na vrh Ići dole

Najlepše bajke sveta Empty Re: Najlepše bajke sveta

Počalji od medena 2010-10-05, 19:28

Kad vidje seljaka da sadi vinograd, đavo se obradova i pomisli: “Grožđe će biti moje i opskrbljivaće čitavo moje kraljevstvo. Vinograd će stalno rađati.”

Đavo se približi seljaku zaposlenom oko sađenja pa ga upita:
- Što to radiš?
- Pa, vidiš da sadim vinograd – odgovori mu seljak.
- Zašto? – činio se đavo nevještim.
- Zato što će plodovi loze biti korisni. Grožđu se vesele i mali i veliki, a vino će uveseljavati ljudska srca.
- Ako je to istina, hajde da sadimo zajedno – predloži đavo.

Potom đavo donese jednu ovcu, pa lava, zatim tigra, na kraju svinju i majmuna. Žrtvovao je redom te životinje tako da je njihova krv natapala zemlju i vinovu lozu, a na kraju se miješala u grožđu. Lukavi đavo vrlo dobro je znao šta radi.

Zato i danas kod ljudi koji piju vino prepoznajemo osobine žrtvovanih životinja.

Ako čovjek popije malo vina – dobar je kao ovca, popije li malo više – hrabar kao lav. Pretjera li s pićem, postaje okrutan kao tigar, a ako mu vino postane strast, nalik je svinji koja se valja po blatu, pa tako od sebe napravi majmuna.

Izraelska narodna bajka
medena
medena
Admin: dobrica
Admin: dobrica

Broj poruka : 14227
Datum upisa : 04.09.2010
Lokacija : N.B.K.

https://nisam-tu.4umer.com/forum.htm

Nazad na vrh Ići dole

Najlepše bajke sveta Empty Re: Najlepše bajke sveta

Počalji od Gost 2010-10-19, 15:01

Kako je spašena Ljubav

Nekada davno,na jednom ostrvu u sred okeana živela su sva osećanja: Sreća.Tuga,Taština,Ljubav i pored njih Znanje.
Jednoga dana ,naidje oluja koja je mogla da potopi ostrvce,i krenuli svi da se spasavaju pre potopa.Ljubav,koja je neizmerno volela svoje ostrvo,želela je sotati do zadnjeg trena,ali kada je ostrvo skoro nestalo pod vodom shvatila je da i ona mora otići,pa je odlučila da zatraži pomoć.
Bogatstvo je upravo prolazilo u svom velikom,luksuznom brodu,kada ga je Ljubav zamolila da je povede sa sobom,ali joj je Bogatstvo skoro srdito odgovorilo da ne može,jer nema mesta,brod je bio pun zlatnika i srebrnjaka.
Ne znajući šta će,Ljubav zamoli Taštinu koja je upravo prolazila pored nje u prelepom brodiću.
-Taštino,molim te pomozi mi - zavapila je Ljubav,a Taština joj osorno odgovori:
- Ne mogu ti pomoći Ljubavi,sva si mokra i mogla bi mi uništiti brod !
Tu negde u blizini je bila i Tuga i Ljubav odluči zamoliti za pomoć i nju.
- Molim te ,povedi me sa sobom - tiho je zatražila Ljubav.
- Oh.....Ljubavi,tolika sam tužna i želim biti sama - odgovorila je Tuga i odjedrila dalje sama.
Sreća se zatekla tu ,no toliko je bila sretna da nije ni primetila da joj Ljubav domahuje moleći za pomoć.
Odjednom se odnekud začuo glas koji je rekao :
- Dodji Ljubavi,ja ću te povesti !
Bio je to jedan starac kojeg je Ljubav ushićena zbog prilike da se spase zaboravila pitati kako se zove.Kada su stigli na kopno,starac je pošao svojim putem pre nego se Ljubav setila pitati ga ko je.
Znajući koliko duguje starcu Ljubav se obratila Znanju,mudrom starcu,za pomoć,pitajući ko je starac koji joj je spasao život.
Znanje joj je reklo - Pomoglo ti je Vreme ,Ljubavi.Starac se zove Vreme!
Začudjena ,Ljubav zapita Znanje :
- Zašto mi je baš Vreme pomoglo,kad niko drugi nije hteo?
Znanje se mudro nasmešilo :
- Zato što samo Vreme može shvatiti koliko je velika i snažna prava Ljubav !

Gost
Gost


Nazad na vrh Ići dole

Najlepše bajke sveta Empty Re: Najlepše bajke sveta

Počalji od Dita von Teese 2010-10-19, 15:35

"Bajka o Diti" Najlepše bajke sveta 582450 Najlepše bajke sveta 23868

Bio jednom princ koji je želio da se oženi princezom,ali istinski pravom princezom.

Samo,kako da zna koja je zaista prava?Naredi svojim slugama da mu u jedan veliki kovčeg spakuju najljepšu odjeću i obuću.Spakovaše sluge svilene košulje,zlaćane prsluke,predivne šešire,lahke čizmice i druge stvari potrebne za dug put.Roditelji mu poželješe sreću nadajući se brzom povratku.Princ u zlatnim kočijama krenu na dug i neizvjestan put.Preputovao je čitavu kraljevinu,susreo mnoge preljepe i ljupke grofice i kneginje,predivne princeze,ali nikako nije bio siguran da su prave.I tako se vratio svojim roditeljima,pokunjen i sam."Sreo sam,majko,mnoge princeze.Dvoumio sam se jer nisam znao koja je prava,ona o kojoj ja sanjam",odgovori tužni princ.
Jedne noći bilo je užasno nevrijeme.Munje su parale nebo a tutnjava gromova nadjačavala je šum kiše koja je padala kao iz kabla.Neko pokuca na vrata.Kad otvoriše,pred vratima je stajala djevojka.Voda joj se slijevela niz kosu i odjeću,cvokotala je od hladnoće.Uvedoše je u dvorac.Trebala joj je odmah topla kupka.Izgledala je čarobno.Princ posla dvorjanina da je pozove na večeru.Princeza ubrzo stiže.Princ,kad je ugleda,
odmah se zaljubi,na prvi pogled.Osjeto je veliku sreću i od sveg srca zaželio da je ona zaista prava princeza.Pitao se kako da to provjeri.Nije ni slutio
kako o tome razmišlja i njegova majka kraljica,koja im dade znak da princezu zadrže.Kraljica je željela da njen sin oženi pravu princezu.Znala je kako može prepoznati pravu princezu.Uzela je zrno graška i otišla u gostinjsku sobu.Stavila je zrno na krevet,a preko njega poredala dušeke i posteljinu.
Ujutro dođe kraljica, da vidi kako je proba uspjela.
"Dobro jutro",reče ona."Kako si spavala,moje
dijete?""Nisam čitavu noć oka sklopila",žalila se princeza,"ne znam sta je bilo u tom krevetu ali me svu noć žuljalo."Kraljica bijaše prezadovoljna.Toliko nježna,mogla je biti samo prava princeza!Ali kako tek bijaše sretan mladi princ,odmah je zaprosio i princeza rado pristade.Pripremili su najljepšu i naj bogatiju svadbu.Živjeli su dugo i sretno,a zrno graška i danas se,u maloj sehari od crvenog pliša
čuva u muzeju,ko nevjeruje neka tamo ode i uvjeri se sam."
Dita von Teese
Dita von Teese
Administratorka Dita
Administratorka Dita

Broj poruka : 6059
Datum upisa : 12.09.2010

Nazad na vrh Ići dole

Najlepše bajke sveta Empty Hrabri krojac

Počalji od Tornado 2010-12-13, 13:36


Najlepše bajke sveta MickeyMouseBraveLittleTailor


Jednog ljetnog jutra sjedio je krojač za svojim stolom pored prozora. Bio je dobro
raspoložen i vrijedno je šio. U tom trenutku silazila je niz ulicu jedna seljanka vičući:
– Dobar pekmez na prodaju! Dobar pekmez na prodaju!
To krojaču zazvuča prijatno u ušima, provuče kroz prozor svoju glavu i povika:
– Ovamo gore, draga ženo, ovdje ćete prodati robu.
Žena se pope uz tri stepenice sa teškom kotaricom do krojača, pa pred njim raspakova sve
lonce. On ih je sve razgledao, podizao, stavljao pod nos i najzad rekao:
– Izgleda mi da je dobar. Izmjeri mi četiri lota*, draga ženo, može biti i četvrt funte**,
svejedno.
Žena, koja se nadala da će napraviti dobar pazar, odmjeri koliko je krojač tražio, ali ode
ljuta i gunđajući.
– Neka je blagosloven pekmez – usklikne krojač – i neka mi da snagu i jačinu!
Izvadi hljeb iz ormara, odsiječe komad preko cijelog hljeba i namaza ga pekmezom.
– To neće biti gorko – reče on – ali prvo hoću da završim prsluk prije nego što počnem
jesti.
On stavi hljeb pored sebe, i od radosti pravljaše sve veće bodove. Za to vrijeme se miris
slatkog pekmeza dizao uza zid gdje je bilo mnogo muha, tako da ih to namami i one
jatimice sletješe na pekmez.
– E, ko vas je pozvao? – reče krojač i otjera nezvane goste. Ali nije mogao tako da ih
otjera, pošto one nisu razumijevale ljudski jezik, već su neprekidno dolazile u sve većem
roju. Najzad krojaču prekipje. On izvuče jednu krpu, viknu: "Čekajte, pokazaću vam ja!"
i nemilosrdno udari. Kad je povukao krpu i prebrajao, ležalo je pred njim, ni manje ni
više nego sedam mrtvih muha sa ispruženim nogama.
– E baš si momak! – reče on diveći se svojoj hrabrosti. – To treba da dozna cio grad.
I brzo krojač skroji opasač, saši ga, izveze velikim slovima: "Sedmericu jednim
udarcem".
– Eh, šta grad! – reče on zatim. – Cijeli svijet treba da dozna.
Njegovo srce drhtalo je od sreće kao jagnjeći repić.
Krojač veza opasač oko tijela i htjede da ode u svijet jer je mislio da je radionica suviše
mala za njegovu hrabrost. Prije nego što krenu, potraži po kući nema li čega što bi mogao
sa sobom da ponese, ali ne nađe ništa osim jednog starog sira koji stavi u džep. Pred
kapijom spazi pticu koja se uhvatila u džbunju i ona morade pored sira u džep. Tada
hrabro pođe putem, i kako je bio lak i gibak, ne osjećaše umor.
Put ga je vodio na jedno brdo, i kad stiže na najviši vrh, tamo je sjedio snažan div, koji se
lagano okrete. Krojač mu hrabro priđe, oslovi ga i reče:
– Dobar dan, druže, je l' da, ti ovdje sjediš i razgledaš široki svijet? Ja baš putujem tamo,
hoću da okušam svoju sreću. Želiš li da pođeš sa mnom?
Div prezrivo pogleda krojača i reče:
– Ništavilo, bijedni stvore!
– Neka bude – odgovori krojač, otkopča kaput i pokaza divu opasač. – Tu možeš da
pročitaš kakav sam ja čovjek.
Div pročita: "Sedmericu jednim udarcem". Pomisli da su to bili ljudi koje je krojač pobio,
te osjeti malo poštovanja prema malom stvoru. Ipak je prvo htio da ga ispita. Uze u ruku
jedan kamen, stisnu da iz njega kanu voda.
– Uradi to i ti – reče div – ako si jak.
– I ništa više? – reče krojač. – To je za mene igračka. Maši se za džep, izvadi sir, steže ga
i iz njega poteče sok.
– Je l' da, ovo je malo bolje?
Div nije znao šta da kaže, a nije mogao ni da vjeruje čovječuljku. Tada div podiže jedan
kamen i baci ga tako visoko da se jedva mogao vidjeti.
– Hajde, patuljče, uradi to ti!
– Dobro bačeno – reče krojač – ali je kamen ipak morao da padne na zemlju. A ja ću da
bacim jedan koji se više neće vratiti.
Maši se za džep, uze pticu i baci je u vazduh. Ptica, radosna što je slobodna, podiže se,
odletje i ne vrati se više.
– Kako ti se sviđa ovo, druže? – upita krojač.
– Bacati znaš – reče div – ali sada ćemo da vidimo da li si u stanju nešto pošteno nositi.
On povede krojača ka jednom velikom hrastu koji je tu ležao oboren na zemlji i reče:
– Ako si dovoljno jak, pomozi mi da iznesem drvo iz šume.
– Rado – odgovori mali čovjek – samo ti uzmi stablo na pleća, a ja ću da podignem i da
nosim grane i grančice, jer je to najteže.
Div stavi stablo na ramena, a krojač sjede na jednu granu. Div, koji nije mogao da se
okrene, morao je da nosi cijelo drvo i uz to još i krojača. On pozadi bijaše veseo i dobre
volje, te je zviždao pjesmicu "Jahala su tri krojača kroz kapiju", kao da je nošenje drveta
dječja igra. Div, pošto je sa teškim tovarom prešao jedan dio puta, nije mogao dalje pa
povika:
– Slušaj, ja moram da bacim drvo! Krojač hitro skoči dolje, uhvati drvo objema rukama,
kao da ga je nosio i reče divu:
– Ti si tako veliki čovjek, a ne možeš ni jedno drvo da nosiš.
Oni produže zajedno. Kad su prolazili pored jedne trešnje, uhvati div krošnju drveta gdje
su visili najzreliji plodovi, savije, dade krojaču u ruke i reče mu da jede. Ali je krojač bio
suviše slab da bi mogao da održi drvo, te se, kad ga div pusti, drvo povrati u visinu, a
krojača odbaci u vazduh. Kada je pao neozlijeđen, reče div:
– Šta je to, zar nemaš snage da držiš slabi prut?
– Snage imam – odgovori krojač – zar misliš da je to nešto za onoga koji je jednim
udarcem pogodio sedmericu? Ja sam skočio preko drveta, jer oni lovci dolje pucaju u
džbunje. Skoči i ti ako možeš.
Div pokuša, ali nije mogao da preskoči drvo, već ostade da visi u granama. Krojač je i
ovdje ostao pobjednik. Div reče:
– Kad si tako hrabar čovjek, dođi sa mnom u našu pećinu kod nas. Krojač pristade i pođe
za njim. Kad stigoše u pećinu, sjedjelo je tu pored vatre još divova. Svaki je u ruci držao
pečenu ovcu i jeo. Krojač se osvrtao i mislio: "Ovdje je mnogo prostranije nego u mojoj
radionici". Div mu pokaza jedan krevet i reče mu da legne i da spava. Ali je krevet bio
suviše velik za krojača, pa on ne leže u njega već se zavuče u jedan ćošak. U ponoć, kad
je div mislio da krojač spava dubokim snom, ustade, uze jednu veliku gvozdenu šipku i
jednim udarcem izlomi krevet misleći da je tog skakavca dotukao. U ranu zoru pođoše
divovi u šumu. Bijahu sasvim zaboravili na krojača, kad on naiđe koračajući veselo i
smjelo. Divovi se pobojaše da će ih sve poubijati, te najvećom brzinom pobjegoše.
Krojač nastavi put. Poslije dugog putovanja stiže u dvorište jednog kraljevskog dvorca.
Kako je bio umoran, leže u travu i zaspa. Dok je tu ležao, dođoše ljudi, promatrahu ga sa
svih strana i pročitaše na opasaču: "Sedmericu jednim udarcem".
– Ah – rekoše oni – šta traži ovaj veliki junak ovdje u doba mira? To mora biti neki
moćan gospodin.
Oni odoše i javiše kralju misleći da bi, ako bi izbio rat, to bio važan i koristan čovjek,
kojeg ni po koju cijenu ne treba pustiti da ode. Kralju se svidje ovaj savjet i on posla
jednog od svojih dvorjana krojaču, koji će mu, kad se probudi, ponuditi ratnu službu.
Izaslanik je stajao pored spavača, čekao dok ovaj nije počeo da se proteže i dok nije
otvorio oči, te mu podnese svoj prijedlog.
– Baš zato sam ovdje došao – odgovori krojač. – Spreman sam da stupim u kraljevu
službu.
Primljen je sa mnogo počasti i određen mu je poseban stan. Ali ratnici bijahu kivni na
krojača i željeli su da je hiljadu milja daleko.
– Šta će od toga biti – govorili su između sebe – ako se s njim zavadimo i on počne
udarati? Od svakog će zamaha pasti sedmerica. Nijedan od nas to ne može izdržati.
Pođoše svi kralju i zamoliše da krojača otpusti.
– Mi nismo u stanju – rekoše oni – da izdržimo pored čovjeka koji jednim udarcem ubija
sedmericu.
Kralj bijaše žalostan što zbog jednog treba da izgubi svoje vjerne sluge, pa poželi da
njegove oči nisu nikad vidjele krojača, koga bi se sada rado oslobodio. Ali se nije
usuđivao da ga otpusti, jer se plašio da ga može zajedno sa njegovim narodom pobiti i
sjesti na kraljevski prijesto. Dugo je razmišljao i najzad našao rješenje. Posla po krojača i
poruči mu da hoće, pošto je tako veliki junak, da mu uputi jednu molbu. U jednoj šumi u
njegovoj zemlji borave dva diva koji čine veliku štetu pljačkajući, ubijajući, paleći. Niko
ne smije da im se približi a da život ne izloži opasnosti. Ako nadvlada i ubije ova dva
diva, daće mu svoju jedinu kćer za ženu i pola kraljevine kao miraz. S njim treba da pođu
i sto konjanika da mu pomognu.
"To bi bilo nešto za čovjeka kao što si ti", pomisli krojač. "Lijepa kraljeva kći i pola
kraljevine ne nude se čovjeku svakoga dana,"
– Da – odgovori on. – Divove ću da savladam, ali mi nije potrebno sto konjanika. Ko
jednim udarcem ubija sedmericu, ne treba da se boji dvojice.
Krojač pođe, a sto konjanika ga je pratilo. Kad stiže do ivice šume, reče svojim
pratiocima:
– Ostanite ovdje, a ja ću već sam da završim sa divovima.
Tada uđe u šumu i osvrnu se desno i lijevo. Uskoro ugleda oba diva. Oni su ležali pod
jednim drvetom, spavali i pri tom hrkali da su se grane sa¬vijale. Krojač ne bi lijen,
nakupi u oba džepa kamenja i pope se na drvo. Kad je bio na sredini, skliznu na jednu
granu, dok nije sjeo tačno iznad spavača. Bacao je jednom divu na grudi kamen za
kamenom. Div dugo nije osjećao ništa, ali se najzad probudi, munu svoga druga i reče:
– Zašto me tučeš?
– Ti sanjaš – reče drugi – ja te ne tučem.
Oni opet legoše da spavaju, kad krojač baci na drugoga jedan kamen.
– Šta to znači – povika drugi – što se gađaš?
– Ja te ne gađam – odgovori drugi gunđajući.
Neko vrijeme su se prepirali, ali pošto su bili umorni, prestadoše sa svađom i oči im se
ponovo sklopiše. Krojač otpoče ponovo sa svojom igrom, izabra najveći kamen i baci ga
prvom divu svom snagom na grudi.
– To je već suviše! – povika ovaj, skoči kao lud i gurnu svoga druga uza drvo da se ono
zatrese. Drugi mu vrati istom mjerom i oni se toliko razbjesniše da su čupali drveće,
udarali jedan drugoga dotle dok nisu obojica mrtvi pali na zemlju.
Sada krojač skoči dolje.
– Sreća – reče on – što nisu iščupali drvo na kome sam sjedio, jer bih inače morao kao
vjeverica da skočim na drugo. Ali ja sam brz.
Tada izvuče svoj mač i zada svakom divu po nekoliko snažnih udaraca u prsa. Onda ode
do konjanika i reče im:
– Posao je završen, obojicu sam ubio. Bilo je teško. Oni su u opasnosti čupali drveće i
branili se, ali im to sve ništa nije pomoglo kad dolazi jedan kao ja, koji ubija sedmericu
jednim udarcem.
– Zar niste ranjeni? – zapitaše konjanici.
– Dobro je ispalo – odgovori krojač – ni jednu vlas mi nisu savili. Konjanici nisu mogli
da vjeruju, pa uđoše u šumu. Tu nađoše divove gdje plivaju u svojoj krvi, a oko njih je
ležalo počupano drveće.
Krojač je od kralja tražio obećanu nagradu, ali, ovaj se kajao zbog svog obećanja i
ponovo razmišljao kako bi junaka skinuo s vrata.
– Prije nego što dobiješ moju kćerku i pola kraljevstva – rekao mu je kralj – moraš da
izvršiš još jedno junačko djelo. U toj šumi živi jednorog koji pričinjava veliku štetu.
Njega moraš prvo da uloviš.
– Jednoroga se manje plašim nego dvojice divova. Sedmero jednim udarcem, to je nešto
za mene.
On uze sa sobom konopac i sjekiru, ode u šumu i naredi svojim pratiocima da ga
pričekaju. Nije morao dugo da traži, jednorog ubrzo naiđe i odmah skoči na krojača kao
da htjede bez odlaganja da ga probode.
– Polako, polako – reče on – to ne ide tako brzo.
Stajao je i čekao da životinja dođe blizu. Onda skoči hitro iza drveta. Jednorog se zaletje
svom snagom prema drvetu, i zabode rog tako jako u stablo da nije imao dovoljno snage
da ga ponovo izvuče. Tako je bio uhvaćen.
– Sad imam ptičicu – reče krojač.
Izađe iza drveta pa veza konopcem vrat jednoroga i sjekirom isječe rog iz drveta. Kad je
sve bilo gotovo, odvede životinju kralju.
Kralj još nije htio da mu da obećanu nagradu pa mu postavi i treći zahtjev. Prije svadbe
trebalo je da krojač ulovi divlju svinju koja je pravila veliku štetu u šumi. Trebalo je da
mu lovci pomognu.
– Rado – reče krojač – to je dječja igra.
Lovce nije poveo sa sobom u šumu, čemu se oni obradovaše, jer ih je divlja svinja već
više puta tako dočekala da nisu imali volje da je progone. Kad je svinja ugledala krojača,
potrčala je na njega sa zapjenušanim ustima i naoštrenim kljovama, pa je htjela da ga
obori na zemlju. Ali hitri junak uskoči u jednu kolibicu koja se nalazila u blizini i odmah
kroz prozor jednim skokom iskoči napolje. Svinja pojuri za njim, a on spolja obiđe
kolibicu i zalupi vrata za njom. I tako se bijesna životinja ulovi, a bijaše isuviše teška da
bi mogla da iskoči kroz prozor.
Krojač je pozvao lovce da vlastitim očima vide zarobljenika. Zatim se uputi kralju, koji
je, želio to ili ne, morao da održi svoje obećanje, dade mu kćerku i pola kraljevine. Da je
znao da pred njim nije nikakav junak već krojač, još bi to teže primio srcu. Svadba je
održana s velikim sjajem, a od krojača postade kralj.
Poslije izvjesnog vremena čula je mlada kraljica kako noću njen muž u snu govori:
"Dečko, napravi mi prsluk i okrpi pantalone ili ću te aršinom lupiti po ušima!" Tako je
doznala kakvog je roda mladi gospodin. Sutradan se potužila ocu i molila da je oslobodi
muža koji nije ništa drugo sem kro¬jač.
Kralj ju je tješio i rekao:
– Iduće noći ostavi spavaću sobu otvorenu. Moje sluge neka stoje napolju, pa kad zaspi,
neka uđu i neka ga svežu i odnesu na brod koji će ga odvesti u daleki svijet.
Žena je time bila zadovoljna, ali kraljev štitonoša, koji je sve to čuo, bio je naklonjen
mladom gospodinu i obavijestio ga je o cijeloj zavjeri.
– Ja ću to već spriječiti – rekao je krojač.
Uveče je legao u uobičajeno vrijeme sa svojom ženom u postelju. Kad je vjerovala da je
zaspao, ona ustade, otvori vrata i ponovo leže. Krojač, koji se samo pretvarao da spava,
otpoče jasnim glasom da viče:
– Dečko, napravi mi prsluk i okrpi pantalone ili ću te udariti aršinom po ušima! Ja sam
sedmericu ubio jednim udarcem, ubio sam dva diva, doveo jednoroga i uhvatio divlju
svinju, a zar da se plašim onih koji napolju stoje ispred sobe!
Kada su ovi čuli da krojač ovako govori, spopade ih veliki strah. Potrčaše kao da je iza
njih divlja vojska i nijedan se više ne usudi protiv njega. Tako krojač bi i ostade cijeloga
života kralj.
Tornado
Tornado
Admin
Admin

Broj poruka : 13254
Datum upisa : 04.09.2010

https://nisam-tu.4umer.com

Nazad na vrh Ići dole

Najlepše bajke sveta Empty Kralj žaba

Počalji od Tornado 2010-12-13, 13:37


Najlepše bajke sveta Frog-King-full-size-copy


Davno nekada živio je jedan kralj. Bio je mudar i dobar, pa ga je njegov narod volio i poštovao.
Kralj je imao nekoliko kćeri. Među njima se ljupkošću i ljepotom isticala najmlađa kći.
Sunce se, na svom nebeskom putu, zagledano u šar zemaljski, svaki put zaustavljalo nad najmlađom kraljevom kćeri. Takva ljepota nigdje i nikada nije viđena.
U blizini Kraljeva dvorca prostirala se velika i tamna šuma. U njoj je rasla lipa. Stara, prastara, velika. Pod lipom je bio bunar. Dubok, zagonetan. Samo mu se bljeskala crna površina vode. Okolo trava na proplanku, a sve dalje u nedogled prostirala se gusta šuma.
Najmlađa careva kći je često, za ljetnih dana, dolazila u šumu. Voljela je da sjedi kraj starog bunara. Zagledana u njegovu tamu, osjetila bi strah. Ali toplo sunce i blizina očeva dvorca otjerali bi strah. Uto bi, s grane na granu, proskakutala vjeverica. Zapjevala bi ptica. Lipa mirisala. I carevna bi uzela svoju zlatnu loptu, bacila bi je visoko u zrak, pa dočekala, radosna, u ruke. I opet bacala i dlanovima je prihvatala.
Činilo se da ništa tako ne voli kao tu svoju zlatnu loptu i igru s njom. A jednoga dana, lopta odskoči, odbi se i pljusnu u tamne dubine bunara. Tonula je dugo dok se sasvim ne izgubi iz vida. Kraljeva kći zaplaka. Mislila je da je loptu zauvijek izgubila. Uto začu kako neko govori:
– Zašto plačeš, kraljevno? Kakva te nesreća zadesila? Svojim suzama uznemirila si vodu moga bunara!
Djevojka se uplaši. A još više se začudi kad shvati da joj to govori jedna žaba. Iz crne vode bunara virila je velika ružna glava žabe.
– Plačem za svojom zlatnom loptom. Nestala je u vodi tvoga bunara – odgovori kraljeva kći.
– Ja ti mogu pomoći. Vrati ću ti tvoju loptu – reče joj žaba. – A šta ćeš ti meni pokloniti?
– Sve što zaželiš. Sve moje dragulje, sve moje ogrlice, svo moje prstenje! Samo kaži!
– Bogatstvo mi ne treba. Imam ga više nego što možeš zamisliti. Želim od tebe nešto drugo. Ako pristaneš na tu moju želju, izvadiću zlatnu loptu iz ovog najdubljeg od svih bunara na svijetu.
– Reci šta želiš!
– Hoću da me zavoliš. Da ti budem drug u igri, da jedem iz tvog tanjira i da spavam na tvom jastuku.
Kraljevna pristade. A u sebi je pomislila: "Samo se ti nadaj. Nikada nećeš biti moj drug u igri, nikada nećeš jesti iz moga tanjira i nikada nećeš spavati na mom uzglavlju. Eto ti druge žabe, pa se s njima druži."
Primivši obećanje, žaba ispuni sve što je rekla. Iz duboke, crne vode bunara izroni zlatnu loptu i baci je kraljevni na travu. Djevojka dohvati loptu i ne pogledavši više žabu, pođe veselo prema dvorcu svoga oca. Zalud je žaba žalosnim glasom dozivala:
– Ne mogu tako brzo! Pričekaj me!
Najmlađa kraljeva kći nije je slušala.
Sutradan, dok je kraljeva kći sjedjela za bogato postavljenim stolom, začu se nekakvo pljaskavo šljap, šljap po stepenicama. Pa onda, pred samim vratima šljap, šljap. Zatim neko zakuca na vrata i reče:
– Najmlađa kraljeva kćeri, otvori mi!
Kraljevna pođe vratima, osjeti strah; isti onakav kakav je osjećala dok bi sjedjela na rubu bunara zagledana u njegovu crnu vodu. Otvori. Pred vratima vidje veliku, ružnu žabu.
Užasnuta, djevojka zalupi vratima i vrati se, šutke, stolu.
Kralj primijeti da mu se kći uznemirila, pa je upita:
– Čega si se uplašila? Ko je to pred našim vratima?
– Pred vratima je nekakva glupa žaba, – odgovori kraljevna.
– Šta hoće ta žaba od tebe i zašto je došla? – raspitivao se kralj.
– Dok sam se juče igrala u šumi, pored starog bunara – započe kraljeva kći svoju priču – pala mi je zlatna lopta u vodu. Uplašila sam se da je više nikad neću vidjeti. Na moj plač pojavila se ova žaba i obećala mi loptu ako ja pristanem da mi bude drug u igri, da jede iz mog tanjira i da spava na mom uzglavlju. Ja sam prihvatila jer nisam vjerovala da će žaba zaista napustiti svoj bunar. Ona je tako ružna i ljigava, oče. Ja je neću. Gadi mi se!
U tom času začu se, po drugi put, kucanje: Kraljevna preblijedi, a kralj je strogo pogleda i reče:
– Pođi i otvori svome gostu. Dato obećanje se mora izvršiti.
Kraljeva kći otvori vrata i žaba uđe. Dođe do stola i tu zastade čekajući da je djevojka podigne. Ma koliko se gadila i ma koliko nije htjela da je dotakne, kraljeva kći morade, pred strogim licem svoga oca, da posluša i stavi žabu na sto pored svog tanjira. Žaba je mirno ručala, a onda zatražila:
– Odnesi me na svoje uzglavlje! Hoću da se odmorim.
Djevojka zaplaka, nije htjela, nije mogla da primi žabu u svoj krevet. Ali kralj opet presudi:
– Obećala si, ispuni obećanje. Kad je tebi bilo teško, ova žaba ti je pomogla.
Kraljevna odnese žabu u svoju sobu. Spusti je, pa brzo istrča zalupivši vrata za sobom.
Ma koliko bježala, ma kuda pošla, za sobom je čula pljaskavo šljap, šljap. Žaba se provukla ispod vrata i uporno je pratila djevojku koja se, trčeći, penjala sve više i više na vrh kule dvorca. Tu odluči da sačeka žabu, da je baci u ponor i zauvijek se oslobodi. Ali se žaba ne dade uhvatiti. Molila je:
– Pusti me da ti budem drug u igri. Stavi me na svoje uzglavlje. Najmlađa kraljeva kći opet pobježe. Zaključa vrata kule sa devet brava. Sa sobom, u svoju sobu, povede malog crnog psa da je brani od žabe. I zaista. Uskoro se začu mokro, pljaskavo šljap, šljap.
Ispod vrata proviri velika, ružna žaba. Provuče se u sobu, dođe do kreveta i uporno htjede da se uspuže uz svilene pokrivače. Djevojka se uplaši. Zgađena i uzdrhtala, posmatrala je žabu jedva primjećujući da na žabinoj glavi blista mala, zlatna kruna.
– Podigni me! Tužiću te tvom ocu – zaprijeti žaba.
Djevojka se razljuti. Dohvati žabu i iz sve snage njom udari u zid. Zatim još jedanput.
Žaba osta nepovrijeđena. Treći put djevojka je zavitla u ogledalo. I gle! Žabe odjedanput nestade. Umjesto nje, pred začuđenom kraljevom kćeri pojavi se nepoznati mladić neobične ljepote. On reče:
– Ne boj se, kraljeva kćeri. Ona žaba koja ti se toliko gadila – bio sam ja. Jer nisam htio činiti zla djela i pokoravati se njenim ćudima, jedna zla vila me pretvorila u žabu. Tada mi je kazala: "Voliš ljude i ne želiš im činiti zlo. Budi krastava žaba, neka te se ljudi gade i bježe od tebe. Kada te najljepša djevojka na svijetu baci u ogledalo, nestaće čarolije."
Eto, to je moja priča – završi mladić.
Kraljeva kći se nasmija i reče:
– Sad mi je drago što me je otac natjerao da održim obećanje. Obećanja se moraju izvršavati. Nema više ružne žabe. Još jedno zlo je pobijeđeno.
Već sutradan je čitav dvor saznao da će se najmlađa kraljeva kćer i nepoznati mladić – mladi kralj vjenčati. I tako je bilo. A onda su otišli u njegovo kraljevstvo i živjeli tamo sretno i dugo, dugo, puno godina.
Tornado
Tornado
Admin
Admin

Broj poruka : 13254
Datum upisa : 04.09.2010

https://nisam-tu.4umer.com

Nazad na vrh Ići dole

Najlepše bajke sveta Empty Šest labudova

Počalji od Tornado 2010-12-13, 13:39


Najlepše bajke sveta The_Six_Swans_by_Tolkienmaster


Lovio jednom neki kralj u jednoj velikoj šumi i gonio divljač tako žustro da niko od
njegovih ljudi nije mogao da ga slijedi. Kad se približi veče, zaustavi se i pogleda oko
sebe. Tada vidje da je zalutao. Tražio je izlaz, ali ga ne nađe. Tada spazi jednu ženu koja
je tresla glavom, i koja naiđe kraj njega. To bijaše vještica.
– Draga ženo – reče joj on – možete li mi pokazati put kroz šumu?
– Da, gospodine kralju – odgovori ona – ali pod jednim uslovom. Ako ga ne ispunite,
nećete nikada izaći iz šume i moraćete tu i da umrete od gladi.
– Kakav je to uslov? – upita kralj.
– Ja imam kćer – reče stara – koja je toliko lijepa da je ne možete naći na svijetu. Ona je
dostojna da postane vaša žena. Ako hoćete da je učinite gospođom kraljicom, pokazaću
vam put iz šume.
Kralj iz straha pristade, i stara ga odvede u svoju kućicu, gdje je njena kćerka sjedjela
pored vatre. Ona dočeka kralja kao da ga je očekivala. On se uvjeri da je vrlo lijepa, ali
mu se ipak ne dopade pa ne mogaše da je gleda bez groze. Pošto podiže djevojku na
svoga konja, pokaza mu stara put i kralj se vrati u svoj kraljevski dvorac gdje proslaviše
vjenčanje.
Kralj je bio već jednom oženjen i sa svojom prvom ženom imao je sedmero djece, šest
sinova i jednu kćer, i on ih je volio iznad svega na svijetu. Pošto se sada bojao da maćeha
neće dobro postupati s njima, ili da će ih čak i mučiti, odvede ih u jedan usamljeni zamak,
koji je bio u sredini jedne šume. Dvorac je bio tako skriven, a put je bilo tako teško naći,
da ga ni on sam ne bi našao da mu jedna vila nije poklonila čudotvorno klupče konca.
Uvijek bi klupče bacio preda se, ono se samo odmotavalo i pokazivalo mu put.
Ali, kralj je često išao svojoj dragoj djeci, tako da je njegovo odsustvovanje palo kraljici
u oči. Ona je bila radoznala i htjede da sazna šta on sasvim sam radi u šumi. Dade
njegovim slugama mnogo novaca i oni joj odadoše tajnu. Ispričaše joj i o klupčetu koje
jedino može da pokaže put. Ona nije imala mira dok nije doznala gdje kralj čuva ovo
klupče. Zatim saši male svilene košuljice, a kako je od svoje majke naučila vradžbine,
ušila je u njih čini.
Kad kralj jednom ode u lov, ona uze košuljice i ode u šumu. Klupče joj pokazivaše put.
Djeca, koja su izdaleka opazila da neko dolazi, pomisliše da je to njihov dragi otac, i od
silne radosti mu potrčaše u susret. Ona prebaci preko svakog po jednu košuljicu, i čim
košuljica dodirnu njihovo tijelo, pretvoriše se oni u labudove i odletješe preko šume.
Kraljica se vrati kući presrećna. Vjerovala je da se oslobodila svojih pastorčića.
Ali djevojčica nije potrčala za braćom u susret, i ona o njoj nije ništa znala. Sutradan
dođe kralj i htjede da posjeti svoju djecu. Ali ne nađe nikoga sem djevojčice.
– Gdje su tvoja braća? – upita kralj.
– Ah, dragi oče – odgovori ona – oni su otišli, a mene su ostavili samu. I ispriča mu da je
sa svoga prozorčića vidjela da su njena braća kao labudovi odletjeli preko šume. Pokaza
mu i pera koja su pala u dvorište, a koja je ona pokupila. Kralj se rastuži, ali nije ni
pomislio da bi to nedjelo izvršila kraljica. Pošto se plašio da mu i djevojčicu ne otmu,
povede je sa so¬bom. Ali ona se bojala maćehe i zamoli kralja da još samo ovu noć
ostane u šumskom dvorcu.
Sirota djevojčica je mislila: "Meni ovdje više nema opstanka. Poći ću da tražim svoju
braću." Kad se spustila noć, pobježe i pođe pravo u šumu. Išla je neprestano, cijelu noć i
cijeli dan, dok od umora nije mogla dalje. Tada spazi lovačku kolibu, pope se gore i nađe
sobicu sa šest krevetića, ali se ne usudi ni u jedan da legne, već se zavuče pod jedan, te
leže na tvrdi pod gdje htjede da provede noć.
Kad je već sunce, trebalo da zađe, ču šum i ugleda šest labudova kako uletješe kroz
prozor. Oni sjedoše na pod i duvahu jedan drugoga dok ne oduvaše sve perje, a svoju
labudovu kožu svukoše kao košulju. Tada ih djevojčica pogleda i poznade svoju braću,
obradova se i izmili ispod kreveta. Ni braća se nisu manje obradovala kad spaziše svoju
sestricu. Ali je njihova radost bila kratka vijeka.
– Ti ne možeš ostati ovdje – rekoše joj – ovo je razbojničko prenoćište, kad dođu kući i
nađu te, ubiće te.
– Zar me ne možete zaštititi? – upita sestrica.
– Ne – odgovoriše braća – jer mi možemo svako veče samo četvrt sata da skinemo naše
labudove kože, a poslije se opet pretvaramo u labudove.
Sestrica plačući reče:
– Zar se ne možete spasti?
– O, ne – odgovoriše oni. – Uslovi su preteški. Šest godina ti ne smiješ da progovoriš, ni
da se smiješ, a za to vrijeme moraš da nam ispleteš šest košuljica od cvjetova narcisa.
Progovoriš li samo jednu riječ, trud je uzaludan.
Dok su braća to govorila, prošlo je četvrt sata, i oni kao labudovi izletješe kroz prozor.
Djevojčica je donijela čvrstu odluku da oslobodi svoju braću pa makar je to stalo života.
Ona napusti lovačku kuću, ode u sredinu šume, sjede na jedno drvo i tu provede noć.
Sutradan je brala narcise, pa otpoče da plete. Govoriti nije imala s kime, a za smijeh nije
imala volje. Ona je sjedjela i gledala samo svoj posao.
Pošto je tu već dugo boravila, dogodi se da je kralj te zemlje lovio u šumi i njegovi lovci
dođoše do drveta na kome je sjedjela djevojčica. Oni je pozvaše i rekoše:
– Ko si ti?
Ali ona ne odgovori.
– Siđi dolje – rekoše oni – nećemo ti ništa nažao učiniti.
Ali ona samo klimnu glavom. A pošto su oni i dalje navaljivali s pitanjima, baci im svoja
zlatnu ogrlicu misleći da će ih time zadovoljiti. Ali, oni nisu popuštali. Nato im ona baci
svoj pojas, a kad ni to nije pomoglo, podvezice, i dalje sve što je imala na sebi i čega se
mogla lišiti. Tako je ostala samo u svojoj košuljici. Ali se time nije mogla osloboditi
lovaca. Oni se popeše na drvo, skidoše djevojčicu i odvedoše je kralju. Kralj reče:
– Ko si ti? Šta radiš na drvetu?
Ali ona nije odgovarala. On ju je pitao na svim jezicima koje je znao, ali ona ostade
nijema kao riba. Pošto je bila tako lijepa, kralja to dirnu i on je mnogo zavolje. Ogrnu joj
svoj kaput, uze pred sebe na konja i odvede u svoj zamak. Tada naredi da joj obuku
skupocjene haljine, te je u svojoj ljepoti blistala kao vedar dan. Ali od nje se nije mogla
izvući ni jedna riječ. Za stolom je posadi pored sebe. Njena skromnost i dobrota toliko su
mu se dopadale da je rekao:
– Jedino njom želim da se oženim i ni jednom drugom na svijetu. Poslije nekoliko dana
vjenčao se s njom.
Ali kralj je imao opaku majku koja je bila nezadovoljna ovom ženidbom i koja je
govorila ružno o mladoj kraljici.
– Ko zna odakle je ova djevojčura – reče ona – kad ne može da govori. Ona nije dostojna
kralja.
Kroz godinu dana, kad kraljica donese na svijet prvo dijete, stara joj ga oduze, a njoj, dok
je spavala, namaza usta krvlju. Onda ode kralju i optuži je da je ljudožderka. Kralj to nije
htio da vjeruje niti je htio da joj se išta nažao učini. A ona je stalno sjedjela i plela košulje
i nije se obazirala ni na šta drugo. Idućeg puta, kada rodi lijepog dječaka, izvršila je
neiskrena svekrva istu prevaru. Ali kralj se nije mogao odlučiti da njenim riječima
povjeruje. Govorio je:
– Ona je suviše dobra da bi mogla da učini tako nešto. Kad ne bi bila nijema, i kad bi
mogla da se brani, dokazala bi svoju nevinost.
Ali kada je stara po treći put otela novorođeno dijete i kada je optužila kraljicu koja u
svoju odbranu nije izrekla ni jednu jedinu riječ, kralj nije mogao drugačije već morade da
je preda sudu, koji je osudi na smrt.
A kad dođe dan kada je trebalo da se izvrši presuda, to bijaše upravo i posljednji dan od
onih šest godina za vrijeme kojih ona nije smjela ni da govori ni da se smije kako je
oslobodila svoju dragu braću od čini. Svih šest košuljica bile su gotove, samo je na
posljednjoj nedostajao rukavčić. Kad su je doveli do lomače, ona položi košulje na svoju
ruku, a kad je stala gore i kad je baš trebalo da se upali vatra, osvrnu se unaokolo. Tada
doletje šest labudova. Ona vidje da se njihovo spasenje približava i njeno srce od radosti
zakuca brže. Labudovi doletješe do nje i spustiše se da bi mogla da im prebaci košulje.
Kad su ih košulje dotakle, spadoše labudove kože. Njena braća stajala su pred njom, a
bila su mila i lijepa. Samo najmlađi nije imao lijevu ruku, a mjesto nje imao je na leđima
labudovo krilo. Oni su se veselili, a kraljica ode kralju i reče:
– Najdraži mužu, sada smijem da govorim i da ti otkrijem da sam nevina i krivo
optužena.
Tada mu ispriča o prevari stare koja je odvela i sakrila troje djece. Na veliku radost
kraljevu dovedoše ih sada, a opaka svekrva je za kaznu privezana za lomaču i spaljena u
pepeo. A kralj i kraljica sa njeno šestoro braće živjeli su dugo godina u sreći i miru.
Tornado
Tornado
Admin
Admin

Broj poruka : 13254
Datum upisa : 04.09.2010

https://nisam-tu.4umer.com

Nazad na vrh Ići dole

Najlepše bajke sveta Empty Vuk i sedam jarića

Počalji od Tornado 2010-12-13, 13:41


Najlepše bajke sveta Big-bad-wolf


Bijaše jednom jedna stara koza pa imala sedam mladih jarića koje je voljela kao što
majka voli svoju djecu. Jednog dana pođe ona u šumu da donese hrane pa pozva svih
sedam jarića i reče im:
– Draga djeco, ja idem u šumu, a vi se dobro pričuvajte vuka, jer ako uđe, poješće vas od
glave do pete. Taj zlikovac se često pretvara, ali vi ćete ga odmah prepoznati po
hrapavom glasu i crnim šapama.
A jarići rekoše:
– Draga majko, mi ćemo se dobro čuvati, možeš ići bez brige.
Koza zameketa i mirno krenu na put.
Ne prođe dugo a neko zakuca na kućna vrata i viknu:
– Otvorite, draga djeco, evo vaše majke, svakom sam nešto donijela. Ali jarići po
hrapavom glasu prepoznaše vuka i povikaše:
– Nećemo ti otvoriti, ti nisi naša majka, ona ima nježan i mio glas, a tvoj glas je hrapav.
Ti si vuk.
Tada vuk ode nekakvom trgovcu i kupi veliki komad krede. Kad je pojede, glas mu
postade nježan. Onda se vrati, pokuca na vrata i viknu:
– Otvorite, draga djeco, evo vaše majke, svakom sam ponešto donijela.
Ali vuk je stavio svoju crnu šapu na prozor pa kad je jarići vidješe i poviču:
– Nećemo ti otvoriti, naša majka nema crne šape kao ti, ti si vuk. Tada vuk otrča pekaru i
reče:
– Udario sam se u nogu, premaži mi je tijestom.
I kad mu pekar tijestom premaza šape, on otrča mlinaru i reče mu:
– Pospi mi šape brašnom.
Mlinar pomisli: "Vuk hoće nekog da prevari", pa ga htjede odbiti, ali vuk mu reče:
– Ako mi to ne učiniš, poješću te.
Tako se mlinar uplaši i nabijeli mu šape. Eto, takvi su ljudi. Onda zlikovac dođe i po treći
put na kućna vrata, pokuca i reče:
– Otvorite, djeco, došla vaša draga majka i svakome ponešto iz šume donijela.
Jarići povikaše:
– Pokaži nam prvo nogu, da vidimo jesi li naša draga majka.
On onda stavi šapu na prozor i kad jarići vidješe da je bijela, povjerovaše da je istina i
otvoriše vrata. Ali uđe im vuk, glavom i bradom. Oni se uplašiše i stadoše se kriti. Jedno
skoči pod sto, drugo u krevet, treće u peć, četvrto u kuhinju, peto u ormar, šesto pod
korito, a sedmo u kutiju zidnog sata. Ali vuk ih sve nađe i nije oklijevao nego ih je jedno
za drugim progutao. Samo ono najmlađe u kutiji od sata nije našao. Kad se tako do mile
volje nažderao, vuk se odgega napolje na livadu, leže pod drvo i zaspa.
Malo zatim vrati se i koza iz šume. Ali šta je imala vidjeti. Kućna vrata širom otvorena,
sto, stolice i klupa prevrnute, korito slupano, pokrivač i jastuci po podu. Poče tražiti svoju
djecu, njih nigdje. Dozivala ih je redom po imenu, ali niko se ne odazva. Najzad, kad
zovnu najmlađeg, začu se njegov glasić:
– Draga majko, evo me u kutiji od sata.
Ona ga izvadi te joj ispriča kako je došao vuk i sve ostale pojeo. Pomislite samo koliko je
koza plakala za svojom jadnom djecom.
Najzad u svome jadu izađe napolje a jarić istrča s njom. Kad stiže na livadu, a tamo vuk
pod drvetom leži i hrče da se sve grane tresu. Ona ga zagleda sa svih strana i primijeti da
se u njegovom prepunom trbuhu jarići koprcaju.
"Ah, bože", zaključi ona, "to su moja jadna djeca, koju je progutao za večeru, još u
životu?" Najmanje jare brzo otrčalo kući po makaze, iglu i konac. Koza proreza
čudovištu trbuh i samo što je napravila prvi rez kad jedno jare promoli glavu i kako je
rezala dalje tako je iskakalo jedno za drugim svih šest jarića. I svi su bili živi i zdravi.
Kakva je to bila radost! Grlili su svoju dragu majku i cupkali kao krojač na svojoj svadbi.
Ali koza im je naredila:
– Trčite i brzo nakupite kamenja da ovoj bezobraznoj zvijeri napunimo trbuh dok još
spava.
Sedam jarića požuriše i donesoše kamenja pa mu ih uguraše u trbuh što su mogli više.
Onda ga koza opet na brzinu zaši tako da se nije ni makao niti šta primijetio.
Kad se vuk najzad naspavao, podiže se i kako je od teškog kamenja u stomaku bio jako
ožednio, on krenu prema bunaru da se napije vode. Ali kad poče hodati i teturati tamoamo,
poče se i kamenje u njegovom trbuhu sudarati i zveckati. Tada on povika:
– Šta to zveči, šta to lupa
u trbuhu mome
ili su to jarići
ili neko kamenje?
A kad stiže do bunara i naže se nad vodu da pije, teško kamenje ga povuče dolje i on se
utopi. Kad to vidješe, sedam jarića dotrčaše vičući iz sveg glasa:
– Vuk se utopio! Vuk je mrtav! – i od radosti zaigraše oko bunara zajedno sa svojom
majkom.
Tornado
Tornado
Admin
Admin

Broj poruka : 13254
Datum upisa : 04.09.2010

https://nisam-tu.4umer.com

Nazad na vrh Ići dole

Najlepše bajke sveta Empty Macak u čizmama

Počalji od Tornado 2010-12-13, 13:45


Najlepše bajke sveta JM_Puss&Boots


Imao neki mlinar tri sina, mlin, magarca i mačka. Sinovi su mljeli, magarac donosio žito i
odnosio brašno, a mačak hvatao miševe. Kad mlinar umrije, sinovi podijeliše nasljedstvo:
najstariji dobi mlin, srednji magarca, a najmlađi mačka. Rastuži se on i stade u sebi
govoriti: "Ja sam najgore prošao. Moj najstariji brat može da melje žito, drugi može da
jaše na magarcu, a šta ću ja s mačkom? Mogu od njega napraviti krznene rukavice i to je
sve."
– Slušaj, – progovori mačak koji je izgleda razumio njegove musli – nemoj me ubiti da bi
napravio par loših rukavica. Naruči ti meni čizme tako da mogu izaći i pokazati se pred
ljudima, pa nećeš dugo čekati na moju pomoć.
Mlinarev sin se začudi mačkovim riječima, pa kako je baš u tom trenutku naišao obućar,
on ga pozva i reče da mačku uzme mjeru za čizme. Kad su čizme bile gotove, mačak ih
navuče, uze vreću, nasu u nju malo žita a pri vrhu namjesti uzicu da se vreća može
svezati, pa je zabaci na rame i ode na dvije noge kao čovjek.
U toj zemlji je vladao car koji je volio jesti jarebice, ali nevolja je bila u tome što ih je
bilo teško nabaviti. U šumi ih je bilo koliko hoćeš, ali su bile tako oprezne da ih ni jedan
lovac nije mogao uloviti. Mačak je to znao, pa naumi da oproba sreću. Kad stiže u šumu,
raširi vreću, razastre žito, pa jedan kraj uzice stavi u travu a drugi iza grma. Tu se sakri
pa, pritajivši se, poče osmatrati. Jarebice se uskoro pojaviše, opaziše žito, pa jedna za
drugom počeše skakati u vreću. Kad ih je u vreći bilo već prilično, mačak povuče uzicu,
pritrča i zavrnu im vratove. Zabaci vreću na leđa i uputi se pravo u carev dvor. Kad stiže,
stražar viknu:
– Stoj! Kuda ćeš?
A mačak ni pet ni šest već odgovori:
– Caru.
– Jesi li lud, – reče stražar – mačak da ide caru!
– De, pusti ga – reče drugi stražar. – Znaš da cara često mori dosada. Možda će ga mačak
razveseliti frktanjem i mijaukanjem.
I tako mačak izađe pred cara. Duboko se pokloni i reče:
– Moj gospodar, grof... – pa tu izgovori neko zamršeno i otmjeno ime – preporučuje se
gospodaru caru i šalje ove jarebice koje su se uhvatile u njegovu zamku.
Caru se toliko zasjajiše oči nad lijepim i ugojenim jarebicama da se naduo od radosti, pa
naredi da mačku iz riznice u onu vreću naspu toliko zlata koliko može ponijeti. Na
rastanku mu reče:
– Odnesi to svome gospodaru i zahvali mu na poklonu.
Za to vrijeme je siroti mlinarev sin sjedio kraj prozora i s glavom podbočenom rukama
razmišljao kako je, avaj, posljednji novčić dao za mačkove čizme – a šta mu može mačak
donijeti. Kad, eto ti mačka, bubnu na vrata, zbaci vreću, razveza je, istrese zlato i reče:
– Ovo ti je za čizme, a car te pozdravlja i mnogo ti zahvaljuje.
Mlinarev sin se obradova zlatu, ali nikako da shvati kako je mačak do njega došao.
Svlačeći čizme, mačak mu sve ispriča, a onda reče:
– Eto, sad imaš dovoljno novaca, ali neće na ovome ostati. Sutra ću opet obući čizme i
učiniti te još bogatijim. Da znaš, caru sam rekao da si ti grof.
Sutradan, kao što reče, mačak navuče čizme pa opet krenu u šumu i odnese caru još
bogatiji ulov. Tako je bilo skoro svakoga dana. Mačak je donosio kući zlato, a car ga je
toliko zavolio da mu je dopustio ulaziti i izlaziti kod njega bez najave i švrljati po dvorcu
do mile volje. Jednom se tako macan grijao kraj ognjišta u carevoj kuhinji, kad naiđe
kočijaš i poče psovati:
– Do vraga i car i princeza! Baš sam htio da odem u krčmu piti i kartati, a evo moram da
ih vozim u šetnju do jezera.
Kad mačak to ču, požuri kući i reče svome gospodaru:
– Ako hoćeš da postaneš grof, pođi sa mnom na jezero i kupaj se u njemu.
Mlinarev sin se začudi mačkovim riječima, ali ga posluša, pođe za njim, svuče se do gola
i skoči u vodu. Mačak mu uze odjeću, odnese je i sakri. Samo što to obavi, doveze se car.
Mačak odmah poče da kuka i jauče:
– Ah, milostivi care! Moj se gospodar kupao u ovom jezeru a naišao lopov i ukrao mu
odjeću. Eno gospodina grofa u vodi, ne može od srama isplivati, a ako dugo ostane,
prehladiće se i umrijeti.
Kad to ču, car naredi kočijašu da stane, pa posla čovjeka iz svoje pratnje trkom u dvorac
da donese jedno njegovo odijelo. Mlinarev sin obuče raskošnu odjeću, a kako ga je car
već poznavao kao grofa koji mu šalje jarebice, pozva ga pored sebe u kočiju. Careva kći
se tome obradova, jer je mladi grof bio lijep i odmah joj se svidio.
Mačak je, međutim, otrčao prije njih, pa kad stiže do neke velike livade gdje je preko sto
ljudi kosilo travu, upita ih:
– Ljudi, čija je ovo livada?
– Velikog čarobnjaka, – odgovoriše mu.
– Slušajte, sad će se ovuda provesti car. Kad upita čija je livada, vi odgovorite: grofova.
Ako tako ne reknete, svi ćete biti pobijeni.
Onda odjuri dalje i stiže do njive pod žitom, tako velike da joj se nije vidio kraj, a na njoj
je žnjelo preko dvjesta žetelaca.
– Narode, čije je ovo žito? – opet će mačak.
– Čarobnjakovo – odgovoriše mu.
– Poslušajte, sad će se ovuda provesti car, pa kad upita čije je žito, vi odgovorite:
grofovo. Ako tako ne kažete, svi ćete biti ubijeni.
Stiže tako mačak i do jedne lijepe šume, u kojoj je preko tri stotine sjekača obaralo i
cijepalo hrastovinu.
– Ljudi, čija je ovo šuma?
– Čarobnjakova.
– Slušajte me dobro, sad će se ovuda provesti car, pa kad upita čija je šuma, vi
odgovorite: grofova. Ako tako ne reknete, svi ćete biti pobijeni.
Ljudi su se čudili i gledali za njim a mačak ode dalje. Kako je izgledao neobično i hodao
u čizmama na dvije noge kao čovjek, oni ga se uplašiše. Tako mačak stiže i do
čarobnjakovog dvorca, drsko uđe unutra, stade pred čarobnjaka i pokloni se. Ovaj ga
prezrivo pogleda i upita šta hoće. Mačak se opet pokloni i reče:
– Priča se, milostivi, kako možeš, po volji da se pretvoriš u bilo koju životinju. Što se tiče
psa, lisice ili vuka, to bih još i povjerovao. Ali da možeš da se pretvoriš i u slona, to mi se
čini sasvim nemoguće, pa sam došao da se sam uvjerim.
Čarobnjak mu oholo odgovori:
– Ništa lakše, – pa se u času i pretvori u slona.
– To je veličanstveno, – ushićeno će mačak – ali možeš li da se pretvoriš u lava?
– I to je za mene sitnica – reče čarobnjak i u trenu se pred njim stvori lav.
Mačak se napravi da je uplašen pa uzviknu:
– Oh! Ovo je divno i neviđeno, to nisam mogao ni sanjati. Ali još čudnije bi bilo kad bi
mogao da se pretvoriš i u tako malenu životinjicu kao što je miš. Ti sigurno možeš više
od bilo kojeg čarobnjaka na svijetu, ali mi se čini da bi to i za tebe bilo preteško.
Kad ču ove slatke riječi, čarobnjak se sav rastopi od miline pa odgovori:
– Kako da ne, mačkiću moj, mogu ja i to – pa učas poče skakutati po sobi pretvoren u
miša. Mačak skoči, ulovi ga i pojede.
Za to vrijeme car se vozio u kočijama sa grofom i princezom, i u to stigoše do one velike
livade.
– Čija je ovo livada? – upita car.
– Gospodina grofa – povikaše ljudi, kako im je mačak naredio.
– Lijep komad zemlje, gospodine grofe – reče car. Krenuše dalje i stigoše do velikog
žitnog polja.
– Čije je ovo žito? – upita car.
– Gospodina grofa – opet mu odgovoriše.
– Ah, oh, gospodine grofe, lijepo imanje! – reče car. Stigoše tako i do velike šume.
– Čiji je ovo gaj, ljudi?
– Gospodina grofa.
Car se još više začudi pa reče:
– Vi ste veoma bogat čovjek, gospodine grofe, skoro da ni sam nemam ovako divnu
šumu.
Konačno stigoše i do čarobnjakovog dvorca. Mačak je čekao gore na stepenicama, a kad
se kočija zaustavi, on sjuri, otvori vrata i reče:
– Gospodaru, dobrodošli u zamak moga gospodina grofa i on je sretan zbog časti koju mu
činite.
Car izađe iz kočije i zadivi se prekrasnom dvorcu koji je bio veći i ljepši od njegovog, a
grof povede princezu uz stepenice u dvoranu koja je blistala od zlata i dragog kamenja.
Tada grof isprosi princezu, a kad je car umro, on ga naslijedi i postade car te zemlje, a
mačak u čizmama njegov prvi ministar.

Tornado
Tornado
Admin
Admin

Broj poruka : 13254
Datum upisa : 04.09.2010

https://nisam-tu.4umer.com

Nazad na vrh Ići dole

Najlepše bajke sveta Empty Re: Najlepše bajke sveta

Počalji od Dita von Teese 2010-12-13, 16:16

Ooooo mnogo volim bajkee.. Najlepše bajke sveta 813213 Najlepše bajke sveta 398550
Dita von Teese
Dita von Teese
Administratorka Dita
Administratorka Dita

Broj poruka : 6059
Datum upisa : 12.09.2010

Nazad na vrh Ići dole

Najlepše bajke sveta Empty Re: Najlepše bajke sveta

Počalji od Tornado 2010-12-13, 16:20


Bajke opuštaju i pomažu da se lakše 'sanjari'...

I što je najvažnije, uvek imaju srećan kraj..

oo jess
Tornado
Tornado
Admin
Admin

Broj poruka : 13254
Datum upisa : 04.09.2010

https://nisam-tu.4umer.com

Nazad na vrh Ići dole

Najlepše bajke sveta Empty Re: Najlepše bajke sveta

Počalji od Dita von Teese 2010-12-13, 16:21

Daaaa..ja volim srecne krajeve.. Najlepše bajke sveta 813213
Dita von Teese
Dita von Teese
Administratorka Dita
Administratorka Dita

Broj poruka : 6059
Datum upisa : 12.09.2010

Nazad na vrh Ići dole

Najlepše bajke sveta Empty Re: Najlepše bajke sveta

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 1 od 2 1, 2  Sledeći

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu