Enes Kiševic

Enes Kišević je rodjen 01.05.1947 god. u Bosanskoj Krupi. Trece je dijete, od sestoro, majke Hadzere r. Semanic i oca Alije. Ima dva sina. Osnovnu skolu i gimnaziju zavrsio u Kljucu. Glumačku karijeru započeo je u Narodnom pozorištu Bosanske krajine u Banja Luci, odakle odlazi u Zagreb, gdje je 1971. godine diplomirao na Akademiji dramskih umjetnosti. U svojoj glumačkoj karijeri igrao je u predstavama najpoznatijih režisera, najviše na Dubrovačkim ljetnjim igrama i u zagrebačkom teatru ITD.
Clan je DKH-e i UDUH-e. Igrao je u vise kazalisnih, filmskih i televizijskih drama. Pjesme su mu prevedene na engleski, arapski, njemacki, slovenski, talijanski, turski, madjarski. Urednik u casopisu BEHAR i clan glavnog odbora Kulturnog Drustva Bosnjaka Hrvatske, Preporod od 1995.
Profesionalni je glumac i knjizevnik.

Sonata od sna

Od cega zive oci tvoje
kad stalno iz njih isijava san?
O sto bi dragulj dragane moje
dao da tako bar nacas sja.

Tvoje su oci u meni zasle,
taj sjaj nije od ljudi.
Svakoga jutra moje se lice
s tvojim ocima budi.

Ko snijeg si koji pao nije,
satkana sva si od sna,
latico snjezna zgasnuta svjetla,
sva si ko cvijeta prah.

Ne sklanjaj pogled. Cega se bojis?
Ljubavi zar te je strah?
Zacijeli rijeci cjelovima,
S usana strgni mi dah.

Cemu se smijesis?
Obujmi me jace,
sva krv nek mi utrne!

Kad zagrlim te ovako,
znas sto ja vidim?
Dva kriza koja se grle.

A med njima dise
jos nerodjen bog
prikovan poljupcima...

A sto ako boginja neka
pod usnom mojom sniva?

Pod tvojom usnom sni violina,
u violini pjesma, u pjesmi plod.
O kad me dodirnu usta tvoja:
harfa se boja prospe u svod.

Prsti su tvoji vidre vedre
sto se u igri tope.
Cutis li kako iz mog struka
iskacu antilope?

O kad bi moglo uho cuti
tvoj dodir, glazbo nijema,
napisao bih ti od sna sonatu,
al klavir tih dirki nema.

Povedi me u kut svijeta
neki tih.
Da te cutim. Da te disem.
Da te snim.

Sto je zivot? Oka treptaj.
Tajna tajne.
Izmedju dva otkucaja
srca stane.

Davanje

To nisam ja,
to si ti.
To tvoja se vatra
u meni zari.

Nase je,
ljubavi,
samo ono
sto smo drugima dali.

Razumijevanje

Nije spustila glavu.
Glasa pustila nije.
Smirenih trepavica,
bez prstena grca oko usta,
mirnih ramena
i nijemih ruku,
ne trazeci oslonca
na mojim grudima -
sjela je na kamen
umiven suncem
i plakala.

Suze krupnije od ociju
lile su niz lice.

Sve moje rijeci,
poput dragog kamenja,
tonule su u svjetlost
od koje je vise
nisam razlikovao

Izmedju dva krika

Covjek sam, i nista ne znam.
Mozda bih ti vise mogao reci
Da sam svjetlo sto se gnijezdi
U ocima tvojim;
Jer da sam i jelen, i jasen u planini,
Zbog tebe bih sisao medju ljude,
Zbog tebe bih pozelio imati ovo tijelo
Koje sve manje nosim kao teret.
Dobro je sto nisam niknuo
U nekom poljupcu prije,
Ili poslije tvoga daha.
Dobro je sto sam se zadesio
U istom svijetu sa tobom.
Ovaj kratki izlet na zemlji
U meni vec prerasta
U jedno sveopce vidjenje s tobom.
Ma gdje bila na svijetu
Dobro je znati da jesi.
Krikom me moja roditeljka
K tebi donijela
I krikom cu nebo prepoloviti
Kad se budem otkidao od ociju tvojih.

Nad tvojim snom

Svaki cas dok sam budan
ziv sam, znam.
Ono sto je jucer bilo,
vec je san.

San-pauk mi mreza oci:
mah na mah.
Al je budno moje srce
i moj dah.

Spavaj, drugo, suzo slatka
s usana.
Raja na toj zemlji nema
osim sna.