Drugačiji svijet - svijet poslije dva sata ujutro...

Kad se počeo gibati ovaj zlatni svod?
Kad će jednom propasti ovaj lijepi brod?
To metrom razuma ni vagom znanosti
Izmjerit neće nikad ljudski rod.
( Omar Hajjam, Rubaije)

„Pobjegnite i priključite se cirkusu. Tetovirajte se, orgijajte. Zasadite vrt i čuvajte sjemenke. Oženite se, rađajte djecu, nosite šešir. Naučite rukovati bičem. Ne lažite, ne varajte, ne kradite. Svatko mora zarađivati. Posvetite se tome da ujedinite različite aspekte samih sebe. Zapamtite, većina onoga što je bitno oku je nevidljivo. Kvaliteta vremena koje provedete s nekim daleko je važnija od kvalitete.
Postoji zajednička usamljenost koja se jednostavno proteže od obale do obale. Poput zajedničke krize podvojene ličnosti. To je tamna, topla i ovisnička američka noć.“
( Tom Waits)

Uostalom, jedino je pravo siromaštvo usamljenost. To je jedino što svi dijelimo, zato i jesmo braća i sestre..
( W.Hurt)

„Vrijeme nam je tiranin. Svjesni smo pomicanja male kazaljke čak i protjecanja sekundi. I trebamo biti. Treba uhvatiti vlakove, zadatke treba dovršiti u točno određeno vrijeme, rekordi se moraju nadmašiti u djelićima sekunde, a strojevi imaju svoju brzinu i moraju ići ukorak s vremenom. Naročito je naglašena naša spoznaja najmanjih vremenskih jedinica.
Nama, na primjer, trenutak 8,17 u jutro nešto znači – nešto vrlo važno, naročito ako u to vrijeme polazi naš tramvaj. Za naše pretke, takav slučajan trenutak bio je bez ikakva značenja – nije uopće postojao.“ ( A.Huxley)
_____

Moja omiljena tema..( ne tražite joj smisao..otkrit će vam se samo..jednom..poslije dva sata ujutro..kada se ne budete nadali..)
Davno ju već slažem; potaknut mislima da kada kroz dan sve prođe i kada, zapravo, shvatimo da je naše vjerovanje u postojanje nekakve svrhe i smisla - samo očajničko žalovanje zbog prolaznosti sveg, i - da je sve to moguće bolje pojmiti u ( možda) drugačijem svijetu – „svijetu“ poslije dva sata ujutro?
Kada se rubovi „ogule“ i postanu blagi, kada „bridovi“ života više nisu tako „oštri“, kada noć „pojede“ svu onu prozaičnu „ agresiju“ dana i ove „štakorske utrke“ koju ( tepajući) zovemo: „tumaranje- kroz- život- naš- svakidašnji“? Kada neizdrživi pritisak „sata“ bude manje važan?
Mislite li da postoji drugačiji svijet koji se "otkriva" poslije dva sata ujutro? Otvorite mu vrata? Usudite se? Dopustite si...svijet poslije dva sata ujutro..

Zašto - "Svijet poslije dva sata ujutro"...
Ne znam...
Valjda su poticaji nepoznati: zašto se voda spusti s lista baš kada prolazimo..? Ovo je priča o "zbilji" - našoj "zbilji" koju smo sami sebi stvorili i ispričali i povjerovali u nj...
U svojoj znamenitoj knjizi "Socijalna konstrukcija zbilje", ( Berger,Luckman)..stoji..

Budući da subjektivna zbilja nikad nije totalno socijalizirana, socijalni procesi je ne mogu totalno transformirati. Pa ipak, postoje slučajevi preobrazbe koji se pojavljuju kao totalni ako se usporede s manjim modifikacijama. Takve preobrazbe ćemo zvati alternacijama. Alternacija zahtijeva proces resocijalizacije. Ti procesi nalikuju primarnoj socijalizaciji, jer moraju radikalno predoznačiti ( reassign) naglaske zbiljnosti te, posljedično, moraju u znatnoj mjeri ponavljati jako afektivnu identifikaciju s osobljem socijaliziranja, koja je karakterizirala djetinjstvo. Oni se od primarne socijalizacije razlikuju zato što ne započinju ex nihilo, zbog čega se moraju boriti s problemom razaranja, dezintegriranja nomičke strukture subjektivne zbilje. (-)
___

Možemo li razoriti svoju zbilju i nanovo ju posložiti? Koliko "zbilja" zapravo postoji u nama? Osim ove u koju, naivno, vjerujemo i smatramo ju jednom - jedinom?

Ooooo bravo prijatelju moj..ovo mi jedna od omiljenih tvojih tema!

Dita von Teese ::Ooooo bravo prijatelju moj..ovo mi jedna od omiljenih tvojih tema!

da...
pokušavam uvijek osjetiti sve suptilnosti svih naših zbilja, sve mogućnosti koje nam daje duh..kada shvatimo svu ograničenost i isključivost samo jedne jedine zbilje što nas je zatvorila u svoj "oklop"...
__

Nije nužno legitimirati samo novu zbilju, nego i faze njenog usvajanja i održavanja, te napuštanja i odbacivanja svih alternativnih realnosti. Ona strana pojmovne mašinerije koja poništava posebno je važna s obzirom na problem demontiranja koji valja riješiti. Staru zbilju, kao i zajednice i značajne druge koji su je ranije posredovali pojedincu, valja reinterpretirati unutar legitimirajućeg aparata nove zbilje.
( P.Berger, Th.Luckmann, Socijalna konstrukcija zbilje)
___

Koliko "zbilja" zapravo možemo stvoriti? O čemu to ovisi? Možemo li osjećaje jedne zbilje prenositi u drugu? Ili svaka nova "zbilja" zahtijeva našu novu stvarnost? Možemo li uvijek biti sami sebi i šamar i - lice? Ne znam..
Možemo li ovu našu stvarnost preinačiti samim tim što pristajemo na to da smo stvorili ( temporalnu) alternativu? "Svijet poslije dva sata ujutro" - vrijeme kada tako lako možemo zaroniti u neku ..novu...zbilju?

Svijet posle dva ujutru,je zapravo nasa alternativa,nas bijeg od stvarnosti.Taj svijet poznaju nezadovoljni,neispunjeni do kraja..oni koji traze,i koji se pitaju.Koliko je stvaran??Hm..i jeste i nije..stvaran je po tome sto osecamo,nestvaran po svim onim slinim bojama,zvukovima,slikama koje nam pruza.Ponekad kad ispruzis ruku,shvatis da ti svo to sarenilo izmice..da nestaje kao pjena od sapunice.Neko ce biti razocaran tim saznanjem..a neko opet odusevljen..igra bez granica se uvek iznova nastavlja.

Dita von Teese ::Svijet posle dva ujutru,je zapravo nasa alternativa,nas bijeg od stvarnosti.

"Svijet poslije dva" - metafora je za našu šansu da se usudimo skinuti "staru kožu" i pobjeći od iste, rigidne i ograničene stvarnosti..
Zašto - poslije dva sata ujutro? Ta "vremenitost" u nama...je tada najmanje budna - to je prava prilika, šansa da "izbjegnemo" toku svijesti koji nas neprestano vraća u naše staro "ja"..
___

Vremenitost je intrinzično svojstvo svijesti. Tok svijesti je uvijek uređen temporalno. Moguće je razlikovati različite razine te temporalnosti po tome kako je intrasubjektivnost dohvatljiva. Svaki pojedinac svjestan je unutrašnjeg protjecanja vremena, koje se sa svoje strane temelji na fiziologijskim ritmovima organizma, premda s njima nije identično. ( Berger, Luckman, Socijalna konstrukcija zbilje)

Zašto - poslije dva sata ujutro? Ta "vremenitost" u nama...je tada najmanje budna - to je prava prilika, šansa da "izbjegnemo" toku svijesti koji nas neprestano vraća u naše staro "ja"..


Posle dva..sve utihne..onda mozemo da oslusnemo sebe..zapravo..ostanemo sami sa sobom.

Dita von Teese ::Posle dva..sve utihne..onda mozemo da oslusnemo sebe..zapravo..ostanemo sami sa sobom.

Da..i svijest i "stražari" u nama moraju ponekad dopustiti sebi da utonu u zaborav...
Pa možemo nanovo graditi nove zidove svoje stvarnosti s novim satom i novim kalendarom. Nova neka temporalna struktura uvodi nas u mogućnost da pobjegnemo od svakodnevnog života..i pre-naglašene zbiljnosti..
Da stvorimo novi svijet..
Jer - mi smo taj svijet...sami ga možemo rušiti i graditi..ako ga prepoznamo...
____

Izvan zidova, kretanje vremena je svemirsko.
( Aldous Huxley, Vrijeme i strojevi)

Ne samo da temporalna struktura svakodnevnog života nameće „dnevnom redu“ svakog pojedinog dana prethodno uređene sljedove: ona se također nameće čitavoj mojoj biografiji. I „dnevni red“ i cjelokupnu biografiju ja shvaćam unutar koordinata što ih je postavila ta temporalna struktura.
( P.Berger, Th.Luckmann, Socijalna konstrukcija zbilje)
____

Svijet poslije dva, lišen boja, bez zvuka, lucidniji.. da zadrhtiš..
Rešeto racionalnog se smanjuje...
Daleke stvari postaju bliske...
Igra svijesti postaje samo - igra...
Dobro i zlo nestaju...

I ništa te kao ne boli

Dan je kao sunčan
Ti si kao veseo
Prolaziš kao ne vide te

Svima je kao lijepo
Svima je kao dobro
Svima je kao ludo

I ti si kao sretan.


Enes Kišević
__

Svijet poslije dva...baca istinu u lice..

svet posle dva je vreme 'duhova i nečastivih'...

tada je strah vladar a tama njen saveznik...

Tornado ::
svet posle dva je vreme 'duhova i nečastivih'...
tada je strah vladar a tama njen saveznik...

_____

strah je ponekad samo papirnati zmaj..a tornado samo blagi vjetar na licu sanjivom...

NISAM SPAVAO


Nisam spavao; lutao sam limbom
u kom predmeti mijenjaju oblike,
tajanstvenim prostranstvom koje dijeli
san od besanice.


A misli što su oko moga mozga
obilazile u kruženju tihom,
stišavale su ples svoj polagano
sve sporijim ritmom.


Vjeđe skrivahu odraze svjetlosti
kojom kroz oči ispunja se duša,
no svijet vizija od drugoga svjetla
sjao je unutra.

Tada odjeknu u mojemu sluhu
šum neki, sličan onom što zamršen
po hramu luta kad vjernici s amen
molitvu završe.


I čuh glas neki ugodan i tužan
gdje me imenom zove izdaleka,
osjetih miris tamjana i vlage
i pogašenih svijeća.


Spusti se noć; u ruke zaborava
padoh, ko kamen, u krilo mu tmurno.
Tu usnih, a prenuvši se viknuh:
"Netko moj je umro!"


Gustavo Adolfo Bécquer

...Skupljat ću državljanstva kao što se košulje mijenjaju,
nose i bacaju sa svim dužnim
poštovanjem spram odjeće koju odijevamo i koja je poslužila namjeni.
Domovina o kojoj pišem je jezik u kojem se slučajno iz naraštaja
rodih. A ona u kojoj djelujem i od toga živim je ova
srdžba zbogneznatnog čovječstva na ovom svijetu,
budući ne vjerujem u drugi, a samo bih želio da drugi
bude ovaj..

...S domovinama nas kupuju i prodaju, u nedostatku
domovina neka se dovoljno skupo prodaju kako bi se sramii
što im ne pripadaju..Bit ću sam svoja domovina.
( Jorge de Sena)
___

..svi naši svjetovi jedni drugog grade i neprestano se stvaraju i raspadaju kao morska pjena, koprcaju, pucaju, pjene i nestaju..

Osećaš li smrtniče,
kako ti damari udaraju,

dok se krv ledi u žilama,
dok zveri urlaju...

čekaju, grebu suvu zemlju
po tvojoj rasparanoj duši...

Noć, raskršće, 'gluvo' doba...
kuda bi krenuo??...

Kuda, a da ne pogrešiš??...

Konj na ogradi

Mogli smo umrijeti do sada
biti među mrtvima
gdje su brojevi veći
ali zbog hrabrosti cilja
ili sreće,

susrećemo se kao putovi
da bismo se razdvojili kao putovi,
ili preporođeni,
divlji,

odigramo ulogu
naglas, na otvorenome
zaboravljajuć ono
što nas je nagnalo na želju za ubijanjem
nagnalo nas ubijanju,
stalno

vjerovati kako smo nevidljivi

iako nas čuvstva čine
vidljivima
iako
neočekivano izvan mjesta
na putu gdje je uvijek sadašnjost
naša vlast na njoj četiri naduta konja
zastala u poluletu u skoku
stoje sad na ogradi
među dvama svjetovima

(1. 01. 1990, Big Sur)
____

..u svijetu poslije dva..uvijek smo ..među dvama svjetovima..

U spomen na zaborav

Ona je sklapala oči kad je vodila ljubav, na taj je način izbjegavala žudnju, zagrljaj kad je on otišao. Njoj to je bio čovjek koji poskakuje među njezinim nogama, snažni udarac ljubavi, poljubac. Ona je sklopila oči i nije sisala njegov jezik. Toga se mogla sjećati - njegova izgleda dok klizi u nju, izraza na njegovu licu, otvaranja njegova srca na malenom obliku njegovih usnica. Ona je sklopila oči i počela zaboravljati, zaboravljala čim ju je dotaknuo da ju je tu dirao i na takav način. Nije se željela sjećati kako se on osjećao u njoj dok je miješala na njegov spori ritam, do njegova isteka. Prekrila je oči podignutom rukom da zaustavi svjetlost koja je opisivala svoj put oko njegova struka, čvrste obline njegove stražnjice, dužine njegova bedra. Nije ništa vidjela. Čak i onda kada mu je dala svoj sladostrasni krik njeni su kapci ostali sklopljeni.

(Cyn Zarco)

___



Svijet poslije dva...je sladostrasni krik...

Palačinka

Tko te nabije, nabij ga
Tko te popiša, poseri ga
Tko te ismije, rasplači ga
Tko te bilo što, bilo što mu,
ali malo jače
Tko tebe rukom, ti njega kruhom,
ali crnim, starim nekoliko dana
Oko za modricu, zub za nokat
Glavu za glavu - to uvijek - nos za ružnu riječ
Osvećujse, ne praštaj jer ti nitko nikad neće oprostiti
osimmožda Boga
Jebi im mater prije no što to oni učine tebi
Odglumi život jer se ništa drugo odglumiti ne može
Budi čvrst kao stijena da ti ne olabavi
Budi labav kao zrela trešnja da te vjetrovi ne prepoznaju
I ne hvali se centimetrima
imamo mii veće mjere
I jebi im mater
pogotovo kad nemaš svoje
A dok je još imaš
govori sve najbolje o ženama
Misli na palačinke
jer one na tebe ne misle
Čuvaj se krumpira i kad ti darove donose
Pojedi sve što stigneš jer previše je slatkoguznih
Pojebi sve što ti mater nije rodila
Jer svi će te na kraju izjebati - ako već nisu - i ovako i onako
I ponavljaj
Jebat ću im mater prije no što to oni učine meni
I napij se dok još ima trijeznih
I otrijezni se dok još ima pijanih
I pomoli se
dok još ima vremena
(Rosario Jurišić Vrgada)
___


da: dok - još ima vremena..pobrinimo se za svoje duše..

SMRT PUŠI MOJE CIGARE

Znaš: Ponovo sam ovde
I pijan
I slušam Čajkovskog na radiju .
Isuse , čuo sam ga pre 47 godina
Kada sam bio izgladneli pisac
I sada evo ga
Ponovo
Sada kada sam stekao delimičnu slavu
Kao pisac
I smrt šeta ovom sobom
Gore-dole
Pušeči moje cigare
Cirkajući moje vino
Dok Čajk uporno odrađuje
Svoju Pathetique ,
Kakav je to samo put bio
I sva sreća koja me je zadesila bila je
Samo zato što sam kockice bacio
Kako treba:
Ginuo sam za svoju umetnost,
Ginuo sam da se dokopam
5 prokletih minuta, 5 sati
5 dana -
Sve što sam želeo bilo je da izbacim
Reč iz sebe
Slava, novac nisu bili važni:
Ja sam želeo da izbacim tu reč iz sebe
A oni su me želeli za štanc-presom ,
Fabričkom trakom
Želeli su da budem magacioner u
Robnoj kući .
Pa, kaže smrt, prolazeći sobom,
Svejedno ću te ščepati
Ma šta bio:
Pisac, taksista, svodnik, kasapin,
Padobranac, ščepaću te .
Važi srce, kažem joj .
I sada pijemo zajedno
Dok jedan po ponoći polako prelazi u dva
Po ponoći i
Samo ona zna pravi trenutak
Ali sam je ipak zajebao:
Izvukao sam svojih
5 prokletih minuta
i još mnogo
preko toga.

Carls Bukovski

NE VIDIM TE
Ne vidim te. Ali znam
da se nalaziš tu,
iza tankog zida
od kreča i opeke, i čula bi
moj glas, kad bih te zvao.
Ali neću te zvati.
Zvat ću te sutra,
kad te ne budem vidio,
kad,budem sanjao
da si tu, do mene,
i da je dovoljan glas
koji sam jučer uskratio.
Sutra... kad budeš
gore, iza tankog
zida vjetra,
nebesa i godina.

( Pedro Salinas)
____

U svijetu ..poslije dva..sve stvari gube svoje boje..ostaje samo boja naše duše, ona koja izlazi na površinu, kad se sve druge oljušte..i nestanu..