Najlepše bajke sveta

Jednog ljetnog jutra sjedio je krojač za svojim stolom pored prozora. Bio je dobro
raspoložen i vrijedno je šio. U tom trenutku silazila je niz ulicu jedna seljanka vičući:
– Dobar pekmez na prodaju! Dobar pekmez na prodaju!
To krojaču zazvuča prijatno u ušima, provuče kroz prozor svoju glavu i povika:
– Ovamo gore, draga ženo, ovdje ćete prodati robu.
Žena se pope uz tri stepenice sa teškom kotaricom do krojača, pa pred njim raspakova sve
lonce. On ih je sve razgledao, podizao, stavljao pod nos i najzad rekao:
– Izgleda mi da je dobar. Izmjeri mi četiri lota*, draga ženo, može biti i četvrt funte**,
svejedno.
Žena, koja se nadala da će napraviti dobar pazar, odmjeri koliko je krojač tražio, ali ode
ljuta i gunđajući.
– Neka je blagosloven pekmez – usklikne krojač – i neka mi da snagu i jačinu!
Izvadi hljeb iz ormara, odsiječe komad preko cijelog hljeba i namaza ga pekmezom.
– To neće biti gorko – reče on – ali prvo hoću da završim prsluk prije nego što počnem
jesti.
On stavi hljeb pored sebe, i od radosti pravljaše sve veće bodove. Za to vrijeme se miris
slatkog pekmeza dizao uza zid gdje je bilo mnogo muha, tako da ih to namami i one
jatimice sletješe na pekmez.
– E, ko vas je pozvao? – reče krojač i otjera nezvane goste. Ali nije mogao tako da ih
otjera, pošto one nisu razumijevale ljudski jezik, već su neprekidno dolazile u sve većem
roju. Najzad krojaču prekipje. On izvuče jednu krpu, viknu: "Čekajte, pokazaću vam ja!"
i nemilosrdno udari. Kad je povukao krpu i prebrajao, ležalo je pred njim, ni manje ni
više nego sedam mrtvih muha sa ispruženim nogama.
– E baš si momak! – reče on diveći se svojoj hrabrosti. – To treba da dozna cio grad.
I brzo krojač skroji opasač, saši ga, izveze velikim slovima: "Sedmericu jednim
udarcem".
– Eh, šta grad! – reče on zatim. – Cijeli svijet treba da dozna.
Njegovo srce drhtalo je od sreće kao jagnjeći repić.
Krojač veza opasač oko tijela i htjede da ode u svijet jer je mislio da je radionica suviše
mala za njegovu hrabrost. Prije nego što krenu, potraži po kući nema li čega što bi mogao
sa sobom da ponese, ali ne nađe ništa osim jednog starog sira koji stavi u džep. Pred
kapijom spazi pticu koja se uhvatila u džbunju i ona morade pored sira u džep. Tada
hrabro pođe putem, i kako je bio lak i gibak, ne osjećaše umor.
Put ga je vodio na jedno brdo, i kad stiže na najviši vrh, tamo je sjedio snažan div, koji se
lagano okrete. Krojač mu hrabro priđe, oslovi ga i reče:
– Dobar dan, druže, je l' da, ti ovdje sjediš i razgledaš široki svijet? Ja baš putujem tamo,
hoću da okušam svoju sreću. Želiš li da pođeš sa mnom?
Div prezrivo pogleda krojača i reče:
– Ništavilo, bijedni stvore!
– Neka bude – odgovori krojač, otkopča kaput i pokaza divu opasač. – Tu možeš da
pročitaš kakav sam ja čovjek.
Div pročita: "Sedmericu jednim udarcem". Pomisli da su to bili ljudi koje je krojač pobio,
te osjeti malo poštovanja prema malom stvoru. Ipak je prvo htio da ga ispita. Uze u ruku
jedan kamen, stisnu da iz njega kanu voda.
– Uradi to i ti – reče div – ako si jak.
– I ništa više? – reče krojač. – To je za mene igračka. Maši se za džep, izvadi sir, steže ga
i iz njega poteče sok.
– Je l' da, ovo je malo bolje?
Div nije znao šta da kaže, a nije mogao ni da vjeruje čovječuljku. Tada div podiže jedan
kamen i baci ga tako visoko da se jedva mogao vidjeti.
– Hajde, patuljče, uradi to ti!
– Dobro bačeno – reče krojač – ali je kamen ipak morao da padne na zemlju. A ja ću da
bacim jedan koji se više neće vratiti.
Maši se za džep, uze pticu i baci je u vazduh. Ptica, radosna što je slobodna, podiže se,
odletje i ne vrati se više.
– Kako ti se sviđa ovo, druže? – upita krojač.
– Bacati znaš – reče div – ali sada ćemo da vidimo da li si u stanju nešto pošteno nositi.
On povede krojača ka jednom velikom hrastu koji je tu ležao oboren na zemlji i reče:
– Ako si dovoljno jak, pomozi mi da iznesem drvo iz šume.
– Rado – odgovori mali čovjek – samo ti uzmi stablo na pleća, a ja ću da podignem i da
nosim grane i grančice, jer je to najteže.
Div stavi stablo na ramena, a krojač sjede na jednu granu. Div, koji nije mogao da se
okrene, morao je da nosi cijelo drvo i uz to još i krojača. On pozadi bijaše veseo i dobre
volje, te je zviždao pjesmicu "Jahala su tri krojača kroz kapiju", kao da je nošenje drveta
dječja igra. Div, pošto je sa teškim tovarom prešao jedan dio puta, nije mogao dalje pa
povika:
– Slušaj, ja moram da bacim drvo! Krojač hitro skoči dolje, uhvati drvo objema rukama,
kao da ga je nosio i reče divu:
– Ti si tako veliki čovjek, a ne možeš ni jedno drvo da nosiš.
Oni produže zajedno. Kad su prolazili pored jedne trešnje, uhvati div krošnju drveta gdje
su visili najzreliji plodovi, savije, dade krojaču u ruke i reče mu da jede. Ali je krojač bio
suviše slab da bi mogao da održi drvo, te se, kad ga div pusti, drvo povrati u visinu, a
krojača odbaci u vazduh. Kada je pao neozlijeđen, reče div:
– Šta je to, zar nemaš snage da držiš slabi prut?
– Snage imam – odgovori krojač – zar misliš da je to nešto za onoga koji je jednim
udarcem pogodio sedmericu? Ja sam skočio preko drveta, jer oni lovci dolje pucaju u
džbunje. Skoči i ti ako možeš.
Div pokuša, ali nije mogao da preskoči drvo, već ostade da visi u granama. Krojač je i
ovdje ostao pobjednik. Div reče:
– Kad si tako hrabar čovjek, dođi sa mnom u našu pećinu kod nas. Krojač pristade i pođe
za njim. Kad stigoše u pećinu, sjedjelo je tu pored vatre još divova. Svaki je u ruci držao
pečenu ovcu i jeo. Krojač se osvrtao i mislio: "Ovdje je mnogo prostranije nego u mojoj
radionici". Div mu pokaza jedan krevet i reče mu da legne i da spava. Ali je krevet bio
suviše velik za krojača, pa on ne leže u njega već se zavuče u jedan ćošak. U ponoć, kad
je div mislio da krojač spava dubokim snom, ustade, uze jednu veliku gvozdenu šipku i
jednim udarcem izlomi krevet misleći da je tog skakavca dotukao. U ranu zoru pođoše
divovi u šumu. Bijahu sasvim zaboravili na krojača, kad on naiđe koračajući veselo i
smjelo. Divovi se pobojaše da će ih sve poubijati, te najvećom brzinom pobjegoše.
Krojač nastavi put. Poslije dugog putovanja stiže u dvorište jednog kraljevskog dvorca.
Kako je bio umoran, leže u travu i zaspa. Dok je tu ležao, dođoše ljudi, promatrahu ga sa
svih strana i pročitaše na opasaču: "Sedmericu jednim udarcem".
– Ah – rekoše oni – šta traži ovaj veliki junak ovdje u doba mira? To mora biti neki
moćan gospodin.
Oni odoše i javiše kralju misleći da bi, ako bi izbio rat, to bio važan i koristan čovjek,
kojeg ni po koju cijenu ne treba pustiti da ode. Kralju se svidje ovaj savjet i on posla
jednog od svojih dvorjana krojaču, koji će mu, kad se probudi, ponuditi ratnu službu.
Izaslanik je stajao pored spavača, čekao dok ovaj nije počeo da se proteže i dok nije
otvorio oči, te mu podnese svoj prijedlog.
– Baš zato sam ovdje došao – odgovori krojač. – Spreman sam da stupim u kraljevu
službu.
Primljen je sa mnogo počasti i određen mu je poseban stan. Ali ratnici bijahu kivni na
krojača i željeli su da je hiljadu milja daleko.
– Šta će od toga biti – govorili su između sebe – ako se s njim zavadimo i on počne
udarati? Od svakog će zamaha pasti sedmerica. Nijedan od nas to ne može izdržati.
Pođoše svi kralju i zamoliše da krojača otpusti.
– Mi nismo u stanju – rekoše oni – da izdržimo pored čovjeka koji jednim udarcem ubija
sedmericu.
Kralj bijaše žalostan što zbog jednog treba da izgubi svoje vjerne sluge, pa poželi da
njegove oči nisu nikad vidjele krojača, koga bi se sada rado oslobodio. Ali se nije
usuđivao da ga otpusti, jer se plašio da ga može zajedno sa njegovim narodom pobiti i
sjesti na kraljevski prijesto. Dugo je razmišljao i najzad našao rješenje. Posla po krojača i
poruči mu da hoće, pošto je tako veliki junak, da mu uputi jednu molbu. U jednoj šumi u
njegovoj zemlji borave dva diva koji čine veliku štetu pljačkajući, ubijajući, paleći. Niko
ne smije da im se približi a da život ne izloži opasnosti. Ako nadvlada i ubije ova dva
diva, daće mu svoju jedinu kćer za ženu i pola kraljevine kao miraz. S njim treba da pođu
i sto konjanika da mu pomognu.
"To bi bilo nešto za čovjeka kao što si ti", pomisli krojač. "Lijepa kraljeva kći i pola
kraljevine ne nude se čovjeku svakoga dana,"
– Da – odgovori on. – Divove ću da savladam, ali mi nije potrebno sto konjanika. Ko
jednim udarcem ubija sedmericu, ne treba da se boji dvojice.
Krojač pođe, a sto konjanika ga je pratilo. Kad stiže do ivice šume, reče svojim
pratiocima:
– Ostanite ovdje, a ja ću već sam da završim sa divovima.
Tada uđe u šumu i osvrnu se desno i lijevo. Uskoro ugleda oba diva. Oni su ležali pod
jednim drvetom, spavali i pri tom hrkali da su se grane sa¬vijale. Krojač ne bi lijen,
nakupi u oba džepa kamenja i pope se na drvo. Kad je bio na sredini, skliznu na jednu
granu, dok nije sjeo tačno iznad spavača. Bacao je jednom divu na grudi kamen za
kamenom. Div dugo nije osjećao ništa, ali se najzad probudi, munu svoga druga i reče:
– Zašto me tučeš?
– Ti sanjaš – reče drugi – ja te ne tučem.
Oni opet legoše da spavaju, kad krojač baci na drugoga jedan kamen.
– Šta to znači – povika drugi – što se gađaš?
– Ja te ne gađam – odgovori drugi gunđajući.
Neko vrijeme su se prepirali, ali pošto su bili umorni, prestadoše sa svađom i oči im se
ponovo sklopiše. Krojač otpoče ponovo sa svojom igrom, izabra najveći kamen i baci ga
prvom divu svom snagom na grudi.
– To je već suviše! – povika ovaj, skoči kao lud i gurnu svoga druga uza drvo da se ono
zatrese. Drugi mu vrati istom mjerom i oni se toliko razbjesniše da su čupali drveće,
udarali jedan drugoga dotle dok nisu obojica mrtvi pali na zemlju.
Sada krojač skoči dolje.
– Sreća – reče on – što nisu iščupali drvo na kome sam sjedio, jer bih inače morao kao
vjeverica da skočim na drugo. Ali ja sam brz.
Tada izvuče svoj mač i zada svakom divu po nekoliko snažnih udaraca u prsa. Onda ode
do konjanika i reče im:
– Posao je završen, obojicu sam ubio. Bilo je teško. Oni su u opasnosti čupali drveće i
branili se, ali im to sve ništa nije pomoglo kad dolazi jedan kao ja, koji ubija sedmericu
jednim udarcem.
– Zar niste ranjeni? – zapitaše konjanici.
– Dobro je ispalo – odgovori krojač – ni jednu vlas mi nisu savili. Konjanici nisu mogli
da vjeruju, pa uđoše u šumu. Tu nađoše divove gdje plivaju u svojoj krvi, a oko njih je
ležalo počupano drveće.
Krojač je od kralja tražio obećanu nagradu, ali, ovaj se kajao zbog svog obećanja i
ponovo razmišljao kako bi junaka skinuo s vrata.
– Prije nego što dobiješ moju kćerku i pola kraljevstva – rekao mu je kralj – moraš da
izvršiš još jedno junačko djelo. U toj šumi živi jednorog koji pričinjava veliku štetu.
Njega moraš prvo da uloviš.
– Jednoroga se manje plašim nego dvojice divova. Sedmero jednim udarcem, to je nešto
za mene.
On uze sa sobom konopac i sjekiru, ode u šumu i naredi svojim pratiocima da ga
pričekaju. Nije morao dugo da traži, jednorog ubrzo naiđe i odmah skoči na krojača kao
da htjede bez odlaganja da ga probode.
– Polako, polako – reče on – to ne ide tako brzo.
Stajao je i čekao da životinja dođe blizu. Onda skoči hitro iza drveta. Jednorog se zaletje
svom snagom prema drvetu, i zabode rog tako jako u stablo da nije imao dovoljno snage
da ga ponovo izvuče. Tako je bio uhvaćen.
– Sad imam ptičicu – reče krojač.
Izađe iza drveta pa veza konopcem vrat jednoroga i sjekirom isječe rog iz drveta. Kad je
sve bilo gotovo, odvede životinju kralju.
Kralj još nije htio da mu da obećanu nagradu pa mu postavi i treći zahtjev. Prije svadbe
trebalo je da krojač ulovi divlju svinju koja je pravila veliku štetu u šumi. Trebalo je da
mu lovci pomognu.
– Rado – reče krojač – to je dječja igra.
Lovce nije poveo sa sobom u šumu, čemu se oni obradovaše, jer ih je divlja svinja već
više puta tako dočekala da nisu imali volje da je progone. Kad je svinja ugledala krojača,
potrčala je na njega sa zapjenušanim ustima i naoštrenim kljovama, pa je htjela da ga
obori na zemlju. Ali hitri junak uskoči u jednu kolibicu koja se nalazila u blizini i odmah
kroz prozor jednim skokom iskoči napolje. Svinja pojuri za njim, a on spolja obiđe
kolibicu i zalupi vrata za njom. I tako se bijesna životinja ulovi, a bijaše isuviše teška da
bi mogla da iskoči kroz prozor.
Krojač je pozvao lovce da vlastitim očima vide zarobljenika. Zatim se uputi kralju, koji
je, želio to ili ne, morao da održi svoje obećanje, dade mu kćerku i pola kraljevine. Da je
znao da pred njim nije nikakav junak već krojač, još bi to teže primio srcu. Svadba je
održana s velikim sjajem, a od krojača postade kralj.
Poslije izvjesnog vremena čula je mlada kraljica kako noću njen muž u snu govori:
"Dečko, napravi mi prsluk i okrpi pantalone ili ću te aršinom lupiti po ušima!" Tako je
doznala kakvog je roda mladi gospodin. Sutradan se potužila ocu i molila da je oslobodi
muža koji nije ništa drugo sem kro¬jač.
Kralj ju je tješio i rekao:
– Iduće noći ostavi spavaću sobu otvorenu. Moje sluge neka stoje napolju, pa kad zaspi,
neka uđu i neka ga svežu i odnesu na brod koji će ga odvesti u daleki svijet.
Žena je time bila zadovoljna, ali kraljev štitonoša, koji je sve to čuo, bio je naklonjen
mladom gospodinu i obavijestio ga je o cijeloj zavjeri.
– Ja ću to već spriječiti – rekao je krojač.
Uveče je legao u uobičajeno vrijeme sa svojom ženom u postelju. Kad je vjerovala da je
zaspao, ona ustade, otvori vrata i ponovo leže. Krojač, koji se samo pretvarao da spava,
otpoče jasnim glasom da viče:
– Dečko, napravi mi prsluk i okrpi pantalone ili ću te udariti aršinom po ušima! Ja sam
sedmericu ubio jednim udarcem, ubio sam dva diva, doveo jednoroga i uhvatio divlju
svinju, a zar da se plašim onih koji napolju stoje ispred sobe!
Kada su ovi čuli da krojač ovako govori, spopade ih veliki strah. Potrčaše kao da je iza
njih divlja vojska i nijedan se više ne usudi protiv njega. Tako krojač bi i ostade cijeloga
života kralj.

Davno nekada živio je jedan kralj. Bio je mudar i dobar, pa ga je njegov narod volio i poštovao.
Kralj je imao nekoliko kćeri. Među njima se ljupkošću i ljepotom isticala najmlađa kći.
Sunce se, na svom nebeskom putu, zagledano u šar zemaljski, svaki put zaustavljalo nad najmlađom kraljevom kćeri. Takva ljepota nigdje i nikada nije viđena.
U blizini Kraljeva dvorca prostirala se velika i tamna šuma. U njoj je rasla lipa. Stara, prastara, velika. Pod lipom je bio bunar. Dubok, zagonetan. Samo mu se bljeskala crna površina vode. Okolo trava na proplanku, a sve dalje u nedogled prostirala se gusta šuma.
Najmlađa careva kći je često, za ljetnih dana, dolazila u šumu. Voljela je da sjedi kraj starog bunara. Zagledana u njegovu tamu, osjetila bi strah. Ali toplo sunce i blizina očeva dvorca otjerali bi strah. Uto bi, s grane na granu, proskakutala vjeverica. Zapjevala bi ptica. Lipa mirisala. I carevna bi uzela svoju zlatnu loptu, bacila bi je visoko u zrak, pa dočekala, radosna, u ruke. I opet bacala i dlanovima je prihvatala.
Činilo se da ništa tako ne voli kao tu svoju zlatnu loptu i igru s njom. A jednoga dana, lopta odskoči, odbi se i pljusnu u tamne dubine bunara. Tonula je dugo dok se sasvim ne izgubi iz vida. Kraljeva kći zaplaka. Mislila je da je loptu zauvijek izgubila. Uto začu kako neko govori:
– Zašto plačeš, kraljevno? Kakva te nesreća zadesila? Svojim suzama uznemirila si vodu moga bunara!
Djevojka se uplaši. A još više se začudi kad shvati da joj to govori jedna žaba. Iz crne vode bunara virila je velika ružna glava žabe.
– Plačem za svojom zlatnom loptom. Nestala je u vodi tvoga bunara – odgovori kraljeva kći.
– Ja ti mogu pomoći. Vrati ću ti tvoju loptu – reče joj žaba. – A šta ćeš ti meni pokloniti?
– Sve što zaželiš. Sve moje dragulje, sve moje ogrlice, svo moje prstenje! Samo kaži!
– Bogatstvo mi ne treba. Imam ga više nego što možeš zamisliti. Želim od tebe nešto drugo. Ako pristaneš na tu moju želju, izvadiću zlatnu loptu iz ovog najdubljeg od svih bunara na svijetu.
– Reci šta želiš!
– Hoću da me zavoliš. Da ti budem drug u igri, da jedem iz tvog tanjira i da spavam na tvom jastuku.
Kraljevna pristade. A u sebi je pomislila: "Samo se ti nadaj. Nikada nećeš biti moj drug u igri, nikada nećeš jesti iz moga tanjira i nikada nećeš spavati na mom uzglavlju. Eto ti druge žabe, pa se s njima druži."
Primivši obećanje, žaba ispuni sve što je rekla. Iz duboke, crne vode bunara izroni zlatnu loptu i baci je kraljevni na travu. Djevojka dohvati loptu i ne pogledavši više žabu, pođe veselo prema dvorcu svoga oca. Zalud je žaba žalosnim glasom dozivala:
– Ne mogu tako brzo! Pričekaj me!
Najmlađa kraljeva kći nije je slušala.
Sutradan, dok je kraljeva kći sjedjela za bogato postavljenim stolom, začu se nekakvo pljaskavo šljap, šljap po stepenicama. Pa onda, pred samim vratima šljap, šljap. Zatim neko zakuca na vrata i reče:
– Najmlađa kraljeva kćeri, otvori mi!
Kraljevna pođe vratima, osjeti strah; isti onakav kakav je osjećala dok bi sjedjela na rubu bunara zagledana u njegovu crnu vodu. Otvori. Pred vratima vidje veliku, ružnu žabu.
Užasnuta, djevojka zalupi vratima i vrati se, šutke, stolu.
Kralj primijeti da mu se kći uznemirila, pa je upita:
– Čega si se uplašila? Ko je to pred našim vratima?
– Pred vratima je nekakva glupa žaba, – odgovori kraljevna.
– Šta hoće ta žaba od tebe i zašto je došla? – raspitivao se kralj.
– Dok sam se juče igrala u šumi, pored starog bunara – započe kraljeva kći svoju priču – pala mi je zlatna lopta u vodu. Uplašila sam se da je više nikad neću vidjeti. Na moj plač pojavila se ova žaba i obećala mi loptu ako ja pristanem da mi bude drug u igri, da jede iz mog tanjira i da spava na mom uzglavlju. Ja sam prihvatila jer nisam vjerovala da će žaba zaista napustiti svoj bunar. Ona je tako ružna i ljigava, oče. Ja je neću. Gadi mi se!
U tom času začu se, po drugi put, kucanje: Kraljevna preblijedi, a kralj je strogo pogleda i reče:
– Pođi i otvori svome gostu. Dato obećanje se mora izvršiti.
Kraljeva kći otvori vrata i žaba uđe. Dođe do stola i tu zastade čekajući da je djevojka podigne. Ma koliko se gadila i ma koliko nije htjela da je dotakne, kraljeva kći morade, pred strogim licem svoga oca, da posluša i stavi žabu na sto pored svog tanjira. Žaba je mirno ručala, a onda zatražila:
– Odnesi me na svoje uzglavlje! Hoću da se odmorim.
Djevojka zaplaka, nije htjela, nije mogla da primi žabu u svoj krevet. Ali kralj opet presudi:
– Obećala si, ispuni obećanje. Kad je tebi bilo teško, ova žaba ti je pomogla.
Kraljevna odnese žabu u svoju sobu. Spusti je, pa brzo istrča zalupivši vrata za sobom.
Ma koliko bježala, ma kuda pošla, za sobom je čula pljaskavo šljap, šljap. Žaba se provukla ispod vrata i uporno je pratila djevojku koja se, trčeći, penjala sve više i više na vrh kule dvorca. Tu odluči da sačeka žabu, da je baci u ponor i zauvijek se oslobodi. Ali se žaba ne dade uhvatiti. Molila je:
– Pusti me da ti budem drug u igri. Stavi me na svoje uzglavlje. Najmlađa kraljeva kći opet pobježe. Zaključa vrata kule sa devet brava. Sa sobom, u svoju sobu, povede malog crnog psa da je brani od žabe. I zaista. Uskoro se začu mokro, pljaskavo šljap, šljap.
Ispod vrata proviri velika, ružna žaba. Provuče se u sobu, dođe do kreveta i uporno htjede da se uspuže uz svilene pokrivače. Djevojka se uplaši. Zgađena i uzdrhtala, posmatrala je žabu jedva primjećujući da na žabinoj glavi blista mala, zlatna kruna.
– Podigni me! Tužiću te tvom ocu – zaprijeti žaba.
Djevojka se razljuti. Dohvati žabu i iz sve snage njom udari u zid. Zatim još jedanput.
Žaba osta nepovrijeđena. Treći put djevojka je zavitla u ogledalo. I gle! Žabe odjedanput nestade. Umjesto nje, pred začuđenom kraljevom kćeri pojavi se nepoznati mladić neobične ljepote. On reče:
– Ne boj se, kraljeva kćeri. Ona žaba koja ti se toliko gadila – bio sam ja. Jer nisam htio činiti zla djela i pokoravati se njenim ćudima, jedna zla vila me pretvorila u žabu. Tada mi je kazala: "Voliš ljude i ne želiš im činiti zlo. Budi krastava žaba, neka te se ljudi gade i bježe od tebe. Kada te najljepša djevojka na svijetu baci u ogledalo, nestaće čarolije."
Eto, to je moja priča – završi mladić.
Kraljeva kći se nasmija i reče:
– Sad mi je drago što me je otac natjerao da održim obećanje. Obećanja se moraju izvršavati. Nema više ružne žabe. Još jedno zlo je pobijeđeno.
Već sutradan je čitav dvor saznao da će se najmlađa kraljeva kćer i nepoznati mladić – mladi kralj vjenčati. I tako je bilo. A onda su otišli u njegovo kraljevstvo i živjeli tamo sretno i dugo, dugo, puno godina.

Lovio jednom neki kralj u jednoj velikoj šumi i gonio divljač tako žustro da niko od
njegovih ljudi nije mogao da ga slijedi. Kad se približi veče, zaustavi se i pogleda oko
sebe. Tada vidje da je zalutao. Tražio je izlaz, ali ga ne nađe. Tada spazi jednu ženu koja
je tresla glavom, i koja naiđe kraj njega. To bijaše vještica.
– Draga ženo – reče joj on – možete li mi pokazati put kroz šumu?
– Da, gospodine kralju – odgovori ona – ali pod jednim uslovom. Ako ga ne ispunite,
nećete nikada izaći iz šume i moraćete tu i da umrete od gladi.
– Kakav je to uslov? – upita kralj.
– Ja imam kćer – reče stara – koja je toliko lijepa da je ne možete naći na svijetu. Ona je
dostojna da postane vaša žena. Ako hoćete da je učinite gospođom kraljicom, pokazaću
vam put iz šume.
Kralj iz straha pristade, i stara ga odvede u svoju kućicu, gdje je njena kćerka sjedjela
pored vatre. Ona dočeka kralja kao da ga je očekivala. On se uvjeri da je vrlo lijepa, ali
mu se ipak ne dopade pa ne mogaše da je gleda bez groze. Pošto podiže djevojku na
svoga konja, pokaza mu stara put i kralj se vrati u svoj kraljevski dvorac gdje proslaviše
vjenčanje.
Kralj je bio već jednom oženjen i sa svojom prvom ženom imao je sedmero djece, šest
sinova i jednu kćer, i on ih je volio iznad svega na svijetu. Pošto se sada bojao da maćeha
neće dobro postupati s njima, ili da će ih čak i mučiti, odvede ih u jedan usamljeni zamak,
koji je bio u sredini jedne šume. Dvorac je bio tako skriven, a put je bilo tako teško naći,
da ga ni on sam ne bi našao da mu jedna vila nije poklonila čudotvorno klupče konca.
Uvijek bi klupče bacio preda se, ono se samo odmotavalo i pokazivalo mu put.
Ali, kralj je često išao svojoj dragoj djeci, tako da je njegovo odsustvovanje palo kraljici
u oči. Ona je bila radoznala i htjede da sazna šta on sasvim sam radi u šumi. Dade
njegovim slugama mnogo novaca i oni joj odadoše tajnu. Ispričaše joj i o klupčetu koje
jedino može da pokaže put. Ona nije imala mira dok nije doznala gdje kralj čuva ovo
klupče. Zatim saši male svilene košuljice, a kako je od svoje majke naučila vradžbine,
ušila je u njih čini.
Kad kralj jednom ode u lov, ona uze košuljice i ode u šumu. Klupče joj pokazivaše put.
Djeca, koja su izdaleka opazila da neko dolazi, pomisliše da je to njihov dragi otac, i od
silne radosti mu potrčaše u susret. Ona prebaci preko svakog po jednu košuljicu, i čim
košuljica dodirnu njihovo tijelo, pretvoriše se oni u labudove i odletješe preko šume.
Kraljica se vrati kući presrećna. Vjerovala je da se oslobodila svojih pastorčića.
Ali djevojčica nije potrčala za braćom u susret, i ona o njoj nije ništa znala. Sutradan
dođe kralj i htjede da posjeti svoju djecu. Ali ne nađe nikoga sem djevojčice.
– Gdje su tvoja braća? – upita kralj.
– Ah, dragi oče – odgovori ona – oni su otišli, a mene su ostavili samu. I ispriča mu da je
sa svoga prozorčića vidjela da su njena braća kao labudovi odletjeli preko šume. Pokaza
mu i pera koja su pala u dvorište, a koja je ona pokupila. Kralj se rastuži, ali nije ni
pomislio da bi to nedjelo izvršila kraljica. Pošto se plašio da mu i djevojčicu ne otmu,
povede je sa so¬bom. Ali ona se bojala maćehe i zamoli kralja da još samo ovu noć
ostane u šumskom dvorcu.
Sirota djevojčica je mislila: "Meni ovdje više nema opstanka. Poći ću da tražim svoju
braću." Kad se spustila noć, pobježe i pođe pravo u šumu. Išla je neprestano, cijelu noć i
cijeli dan, dok od umora nije mogla dalje. Tada spazi lovačku kolibu, pope se gore i nađe
sobicu sa šest krevetića, ali se ne usudi ni u jedan da legne, već se zavuče pod jedan, te
leže na tvrdi pod gdje htjede da provede noć.
Kad je već sunce, trebalo da zađe, ču šum i ugleda šest labudova kako uletješe kroz
prozor. Oni sjedoše na pod i duvahu jedan drugoga dok ne oduvaše sve perje, a svoju
labudovu kožu svukoše kao košulju. Tada ih djevojčica pogleda i poznade svoju braću,
obradova se i izmili ispod kreveta. Ni braća se nisu manje obradovala kad spaziše svoju
sestricu. Ali je njihova radost bila kratka vijeka.
– Ti ne možeš ostati ovdje – rekoše joj – ovo je razbojničko prenoćište, kad dođu kući i
nađu te, ubiće te.
– Zar me ne možete zaštititi? – upita sestrica.
– Ne – odgovoriše braća – jer mi možemo svako veče samo četvrt sata da skinemo naše
labudove kože, a poslije se opet pretvaramo u labudove.
Sestrica plačući reče:
– Zar se ne možete spasti?
– O, ne – odgovoriše oni. – Uslovi su preteški. Šest godina ti ne smiješ da progovoriš, ni
da se smiješ, a za to vrijeme moraš da nam ispleteš šest košuljica od cvjetova narcisa.
Progovoriš li samo jednu riječ, trud je uzaludan.
Dok su braća to govorila, prošlo je četvrt sata, i oni kao labudovi izletješe kroz prozor.
Djevojčica je donijela čvrstu odluku da oslobodi svoju braću pa makar je to stalo života.
Ona napusti lovačku kuću, ode u sredinu šume, sjede na jedno drvo i tu provede noć.
Sutradan je brala narcise, pa otpoče da plete. Govoriti nije imala s kime, a za smijeh nije
imala volje. Ona je sjedjela i gledala samo svoj posao.
Pošto je tu već dugo boravila, dogodi se da je kralj te zemlje lovio u šumi i njegovi lovci
dođoše do drveta na kome je sjedjela djevojčica. Oni je pozvaše i rekoše:
– Ko si ti?
Ali ona ne odgovori.
– Siđi dolje – rekoše oni – nećemo ti ništa nažao učiniti.
Ali ona samo klimnu glavom. A pošto su oni i dalje navaljivali s pitanjima, baci im svoja
zlatnu ogrlicu misleći da će ih time zadovoljiti. Ali, oni nisu popuštali. Nato im ona baci
svoj pojas, a kad ni to nije pomoglo, podvezice, i dalje sve što je imala na sebi i čega se
mogla lišiti. Tako je ostala samo u svojoj košuljici. Ali se time nije mogla osloboditi
lovaca. Oni se popeše na drvo, skidoše djevojčicu i odvedoše je kralju. Kralj reče:
– Ko si ti? Šta radiš na drvetu?
Ali ona nije odgovarala. On ju je pitao na svim jezicima koje je znao, ali ona ostade
nijema kao riba. Pošto je bila tako lijepa, kralja to dirnu i on je mnogo zavolje. Ogrnu joj
svoj kaput, uze pred sebe na konja i odvede u svoj zamak. Tada naredi da joj obuku
skupocjene haljine, te je u svojoj ljepoti blistala kao vedar dan. Ali od nje se nije mogla
izvući ni jedna riječ. Za stolom je posadi pored sebe. Njena skromnost i dobrota toliko su
mu se dopadale da je rekao:
– Jedino njom želim da se oženim i ni jednom drugom na svijetu. Poslije nekoliko dana
vjenčao se s njom.
Ali kralj je imao opaku majku koja je bila nezadovoljna ovom ženidbom i koja je
govorila ružno o mladoj kraljici.
– Ko zna odakle je ova djevojčura – reče ona – kad ne može da govori. Ona nije dostojna
kralja.
Kroz godinu dana, kad kraljica donese na svijet prvo dijete, stara joj ga oduze, a njoj, dok
je spavala, namaza usta krvlju. Onda ode kralju i optuži je da je ljudožderka. Kralj to nije
htio da vjeruje niti je htio da joj se išta nažao učini. A ona je stalno sjedjela i plela košulje
i nije se obazirala ni na šta drugo. Idućeg puta, kada rodi lijepog dječaka, izvršila je
neiskrena svekrva istu prevaru. Ali kralj se nije mogao odlučiti da njenim riječima
povjeruje. Govorio je:
– Ona je suviše dobra da bi mogla da učini tako nešto. Kad ne bi bila nijema, i kad bi
mogla da se brani, dokazala bi svoju nevinost.
Ali kada je stara po treći put otela novorođeno dijete i kada je optužila kraljicu koja u
svoju odbranu nije izrekla ni jednu jedinu riječ, kralj nije mogao drugačije već morade da
je preda sudu, koji je osudi na smrt.
A kad dođe dan kada je trebalo da se izvrši presuda, to bijaše upravo i posljednji dan od
onih šest godina za vrijeme kojih ona nije smjela ni da govori ni da se smije kako je
oslobodila svoju dragu braću od čini. Svih šest košuljica bile su gotove, samo je na
posljednjoj nedostajao rukavčić. Kad su je doveli do lomače, ona položi košulje na svoju
ruku, a kad je stala gore i kad je baš trebalo da se upali vatra, osvrnu se unaokolo. Tada
doletje šest labudova. Ona vidje da se njihovo spasenje približava i njeno srce od radosti
zakuca brže. Labudovi doletješe do nje i spustiše se da bi mogla da im prebaci košulje.
Kad su ih košulje dotakle, spadoše labudove kože. Njena braća stajala su pred njom, a
bila su mila i lijepa. Samo najmlađi nije imao lijevu ruku, a mjesto nje imao je na leđima
labudovo krilo. Oni su se veselili, a kraljica ode kralju i reče:
– Najdraži mužu, sada smijem da govorim i da ti otkrijem da sam nevina i krivo
optužena.
Tada mu ispriča o prevari stare koja je odvela i sakrila troje djece. Na veliku radost
kraljevu dovedoše ih sada, a opaka svekrva je za kaznu privezana za lomaču i spaljena u
pepeo. A kralj i kraljica sa njeno šestoro braće živjeli su dugo godina u sreći i miru.

Bijaše jednom jedna stara koza pa imala sedam mladih jarića koje je voljela kao što
majka voli svoju djecu. Jednog dana pođe ona u šumu da donese hrane pa pozva svih
sedam jarića i reče im:
– Draga djeco, ja idem u šumu, a vi se dobro pričuvajte vuka, jer ako uđe, poješće vas od
glave do pete. Taj zlikovac se često pretvara, ali vi ćete ga odmah prepoznati po
hrapavom glasu i crnim šapama.
A jarići rekoše:
– Draga majko, mi ćemo se dobro čuvati, možeš ići bez brige.
Koza zameketa i mirno krenu na put.
Ne prođe dugo a neko zakuca na kućna vrata i viknu:
– Otvorite, draga djeco, evo vaše majke, svakom sam nešto donijela. Ali jarići po
hrapavom glasu prepoznaše vuka i povikaše:
– Nećemo ti otvoriti, ti nisi naša majka, ona ima nježan i mio glas, a tvoj glas je hrapav.
Ti si vuk.
Tada vuk ode nekakvom trgovcu i kupi veliki komad krede. Kad je pojede, glas mu
postade nježan. Onda se vrati, pokuca na vrata i viknu:
– Otvorite, draga djeco, evo vaše majke, svakom sam ponešto donijela.
Ali vuk je stavio svoju crnu šapu na prozor pa kad je jarići vidješe i poviču:
– Nećemo ti otvoriti, naša majka nema crne šape kao ti, ti si vuk. Tada vuk otrča pekaru i
reče:
– Udario sam se u nogu, premaži mi je tijestom.
I kad mu pekar tijestom premaza šape, on otrča mlinaru i reče mu:
– Pospi mi šape brašnom.
Mlinar pomisli: "Vuk hoće nekog da prevari", pa ga htjede odbiti, ali vuk mu reče:
– Ako mi to ne učiniš, poješću te.
Tako se mlinar uplaši i nabijeli mu šape. Eto, takvi su ljudi. Onda zlikovac dođe i po treći
put na kućna vrata, pokuca i reče:
– Otvorite, djeco, došla vaša draga majka i svakome ponešto iz šume donijela.
Jarići povikaše:
– Pokaži nam prvo nogu, da vidimo jesi li naša draga majka.
On onda stavi šapu na prozor i kad jarići vidješe da je bijela, povjerovaše da je istina i
otvoriše vrata. Ali uđe im vuk, glavom i bradom. Oni se uplašiše i stadoše se kriti. Jedno
skoči pod sto, drugo u krevet, treće u peć, četvrto u kuhinju, peto u ormar, šesto pod
korito, a sedmo u kutiju zidnog sata. Ali vuk ih sve nađe i nije oklijevao nego ih je jedno
za drugim progutao. Samo ono najmlađe u kutiji od sata nije našao. Kad se tako do mile
volje nažderao, vuk se odgega napolje na livadu, leže pod drvo i zaspa.
Malo zatim vrati se i koza iz šume. Ali šta je imala vidjeti. Kućna vrata širom otvorena,
sto, stolice i klupa prevrnute, korito slupano, pokrivač i jastuci po podu. Poče tražiti svoju
djecu, njih nigdje. Dozivala ih je redom po imenu, ali niko se ne odazva. Najzad, kad
zovnu najmlađeg, začu se njegov glasić:
– Draga majko, evo me u kutiji od sata.
Ona ga izvadi te joj ispriča kako je došao vuk i sve ostale pojeo. Pomislite samo koliko je
koza plakala za svojom jadnom djecom.
Najzad u svome jadu izađe napolje a jarić istrča s njom. Kad stiže na livadu, a tamo vuk
pod drvetom leži i hrče da se sve grane tresu. Ona ga zagleda sa svih strana i primijeti da
se u njegovom prepunom trbuhu jarići koprcaju.
"Ah, bože", zaključi ona, "to su moja jadna djeca, koju je progutao za večeru, još u
životu?" Najmanje jare brzo otrčalo kući po makaze, iglu i konac. Koza proreza
čudovištu trbuh i samo što je napravila prvi rez kad jedno jare promoli glavu i kako je
rezala dalje tako je iskakalo jedno za drugim svih šest jarića. I svi su bili živi i zdravi.
Kakva je to bila radost! Grlili su svoju dragu majku i cupkali kao krojač na svojoj svadbi.
Ali koza im je naredila:
– Trčite i brzo nakupite kamenja da ovoj bezobraznoj zvijeri napunimo trbuh dok još
spava.
Sedam jarića požuriše i donesoše kamenja pa mu ih uguraše u trbuh što su mogli više.
Onda ga koza opet na brzinu zaši tako da se nije ni makao niti šta primijetio.
Kad se vuk najzad naspavao, podiže se i kako je od teškog kamenja u stomaku bio jako
ožednio, on krenu prema bunaru da se napije vode. Ali kad poče hodati i teturati tamoamo,
poče se i kamenje u njegovom trbuhu sudarati i zveckati. Tada on povika:
– Šta to zveči, šta to lupa
u trbuhu mome
ili su to jarići
ili neko kamenje?
A kad stiže do bunara i naže se nad vodu da pije, teško kamenje ga povuče dolje i on se
utopi. Kad to vidješe, sedam jarića dotrčaše vičući iz sveg glasa:
– Vuk se utopio! Vuk je mrtav! – i od radosti zaigraše oko bunara zajedno sa svojom
majkom.

Imao neki mlinar tri sina, mlin, magarca i mačka. Sinovi su mljeli, magarac donosio žito i
odnosio brašno, a mačak hvatao miševe. Kad mlinar umrije, sinovi podijeliše nasljedstvo:
najstariji dobi mlin, srednji magarca, a najmlađi mačka. Rastuži se on i stade u sebi
govoriti: "Ja sam najgore prošao. Moj najstariji brat može da melje žito, drugi može da
jaše na magarcu, a šta ću ja s mačkom? Mogu od njega napraviti krznene rukavice i to je
sve."
– Slušaj, – progovori mačak koji je izgleda razumio njegove musli – nemoj me ubiti da bi
napravio par loših rukavica. Naruči ti meni čizme tako da mogu izaći i pokazati se pred
ljudima, pa nećeš dugo čekati na moju pomoć.
Mlinarev sin se začudi mačkovim riječima, pa kako je baš u tom trenutku naišao obućar,
on ga pozva i reče da mačku uzme mjeru za čizme. Kad su čizme bile gotove, mačak ih
navuče, uze vreću, nasu u nju malo žita a pri vrhu namjesti uzicu da se vreća može
svezati, pa je zabaci na rame i ode na dvije noge kao čovjek.
U toj zemlji je vladao car koji je volio jesti jarebice, ali nevolja je bila u tome što ih je
bilo teško nabaviti. U šumi ih je bilo koliko hoćeš, ali su bile tako oprezne da ih ni jedan
lovac nije mogao uloviti. Mačak je to znao, pa naumi da oproba sreću. Kad stiže u šumu,
raširi vreću, razastre žito, pa jedan kraj uzice stavi u travu a drugi iza grma. Tu se sakri
pa, pritajivši se, poče osmatrati. Jarebice se uskoro pojaviše, opaziše žito, pa jedna za
drugom počeše skakati u vreću. Kad ih je u vreći bilo već prilično, mačak povuče uzicu,
pritrča i zavrnu im vratove. Zabaci vreću na leđa i uputi se pravo u carev dvor. Kad stiže,
stražar viknu:
– Stoj! Kuda ćeš?
A mačak ni pet ni šest već odgovori:
– Caru.
– Jesi li lud, – reče stražar – mačak da ide caru!
– De, pusti ga – reče drugi stražar. – Znaš da cara često mori dosada. Možda će ga mačak
razveseliti frktanjem i mijaukanjem.
I tako mačak izađe pred cara. Duboko se pokloni i reče:
– Moj gospodar, grof... – pa tu izgovori neko zamršeno i otmjeno ime – preporučuje se
gospodaru caru i šalje ove jarebice koje su se uhvatile u njegovu zamku.
Caru se toliko zasjajiše oči nad lijepim i ugojenim jarebicama da se naduo od radosti, pa
naredi da mačku iz riznice u onu vreću naspu toliko zlata koliko može ponijeti. Na
rastanku mu reče:
– Odnesi to svome gospodaru i zahvali mu na poklonu.
Za to vrijeme je siroti mlinarev sin sjedio kraj prozora i s glavom podbočenom rukama
razmišljao kako je, avaj, posljednji novčić dao za mačkove čizme – a šta mu može mačak
donijeti. Kad, eto ti mačka, bubnu na vrata, zbaci vreću, razveza je, istrese zlato i reče:
– Ovo ti je za čizme, a car te pozdravlja i mnogo ti zahvaljuje.
Mlinarev sin se obradova zlatu, ali nikako da shvati kako je mačak do njega došao.
Svlačeći čizme, mačak mu sve ispriča, a onda reče:
– Eto, sad imaš dovoljno novaca, ali neće na ovome ostati. Sutra ću opet obući čizme i
učiniti te još bogatijim. Da znaš, caru sam rekao da si ti grof.
Sutradan, kao što reče, mačak navuče čizme pa opet krenu u šumu i odnese caru još
bogatiji ulov. Tako je bilo skoro svakoga dana. Mačak je donosio kući zlato, a car ga je
toliko zavolio da mu je dopustio ulaziti i izlaziti kod njega bez najave i švrljati po dvorcu
do mile volje. Jednom se tako macan grijao kraj ognjišta u carevoj kuhinji, kad naiđe
kočijaš i poče psovati:
– Do vraga i car i princeza! Baš sam htio da odem u krčmu piti i kartati, a evo moram da
ih vozim u šetnju do jezera.
Kad mačak to ču, požuri kući i reče svome gospodaru:
– Ako hoćeš da postaneš grof, pođi sa mnom na jezero i kupaj se u njemu.
Mlinarev sin se začudi mačkovim riječima, ali ga posluša, pođe za njim, svuče se do gola
i skoči u vodu. Mačak mu uze odjeću, odnese je i sakri. Samo što to obavi, doveze se car.
Mačak odmah poče da kuka i jauče:
– Ah, milostivi care! Moj se gospodar kupao u ovom jezeru a naišao lopov i ukrao mu
odjeću. Eno gospodina grofa u vodi, ne može od srama isplivati, a ako dugo ostane,
prehladiće se i umrijeti.
Kad to ču, car naredi kočijašu da stane, pa posla čovjeka iz svoje pratnje trkom u dvorac
da donese jedno njegovo odijelo. Mlinarev sin obuče raskošnu odjeću, a kako ga je car
već poznavao kao grofa koji mu šalje jarebice, pozva ga pored sebe u kočiju. Careva kći
se tome obradova, jer je mladi grof bio lijep i odmah joj se svidio.
Mačak je, međutim, otrčao prije njih, pa kad stiže do neke velike livade gdje je preko sto
ljudi kosilo travu, upita ih:
– Ljudi, čija je ovo livada?
– Velikog čarobnjaka, – odgovoriše mu.
– Slušajte, sad će se ovuda provesti car. Kad upita čija je livada, vi odgovorite: grofova.
Ako tako ne reknete, svi ćete biti pobijeni.
Onda odjuri dalje i stiže do njive pod žitom, tako velike da joj se nije vidio kraj, a na njoj
je žnjelo preko dvjesta žetelaca.
– Narode, čije je ovo žito? – opet će mačak.
– Čarobnjakovo – odgovoriše mu.
– Poslušajte, sad će se ovuda provesti car, pa kad upita čije je žito, vi odgovorite:
grofovo. Ako tako ne kažete, svi ćete biti ubijeni.
Stiže tako mačak i do jedne lijepe šume, u kojoj je preko tri stotine sjekača obaralo i
cijepalo hrastovinu.
– Ljudi, čija je ovo šuma?
– Čarobnjakova.
– Slušajte me dobro, sad će se ovuda provesti car, pa kad upita čija je šuma, vi
odgovorite: grofova. Ako tako ne reknete, svi ćete biti pobijeni.
Ljudi su se čudili i gledali za njim a mačak ode dalje. Kako je izgledao neobično i hodao
u čizmama na dvije noge kao čovjek, oni ga se uplašiše. Tako mačak stiže i do
čarobnjakovog dvorca, drsko uđe unutra, stade pred čarobnjaka i pokloni se. Ovaj ga
prezrivo pogleda i upita šta hoće. Mačak se opet pokloni i reče:
– Priča se, milostivi, kako možeš, po volji da se pretvoriš u bilo koju životinju. Što se tiče
psa, lisice ili vuka, to bih još i povjerovao. Ali da možeš da se pretvoriš i u slona, to mi se
čini sasvim nemoguće, pa sam došao da se sam uvjerim.
Čarobnjak mu oholo odgovori:
– Ništa lakše, – pa se u času i pretvori u slona.
– To je veličanstveno, – ushićeno će mačak – ali možeš li da se pretvoriš u lava?
– I to je za mene sitnica – reče čarobnjak i u trenu se pred njim stvori lav.
Mačak se napravi da je uplašen pa uzviknu:
– Oh! Ovo je divno i neviđeno, to nisam mogao ni sanjati. Ali još čudnije bi bilo kad bi
mogao da se pretvoriš i u tako malenu životinjicu kao što je miš. Ti sigurno možeš više
od bilo kojeg čarobnjaka na svijetu, ali mi se čini da bi to i za tebe bilo preteško.
Kad ču ove slatke riječi, čarobnjak se sav rastopi od miline pa odgovori:
– Kako da ne, mačkiću moj, mogu ja i to – pa učas poče skakutati po sobi pretvoren u
miša. Mačak skoči, ulovi ga i pojede.
Za to vrijeme car se vozio u kočijama sa grofom i princezom, i u to stigoše do one velike
livade.
– Čija je ovo livada? – upita car.
– Gospodina grofa – povikaše ljudi, kako im je mačak naredio.
– Lijep komad zemlje, gospodine grofe – reče car. Krenuše dalje i stigoše do velikog
žitnog polja.
– Čije je ovo žito? – upita car.
– Gospodina grofa – opet mu odgovoriše.
– Ah, oh, gospodine grofe, lijepo imanje! – reče car. Stigoše tako i do velike šume.
– Čiji je ovo gaj, ljudi?
– Gospodina grofa.
Car se još više začudi pa reče:
– Vi ste veoma bogat čovjek, gospodine grofe, skoro da ni sam nemam ovako divnu
šumu.
Konačno stigoše i do čarobnjakovog dvorca. Mačak je čekao gore na stepenicama, a kad
se kočija zaustavi, on sjuri, otvori vrata i reče:
– Gospodaru, dobrodošli u zamak moga gospodina grofa i on je sretan zbog časti koju mu
činite.
Car izađe iz kočije i zadivi se prekrasnom dvorcu koji je bio veći i ljepši od njegovog, a
grof povede princezu uz stepenice u dvoranu koja je blistala od zlata i dragog kamenja.
Tada grof isprosi princezu, a kad je car umro, on ga naslijedi i postade car te zemlje, a
mačak u čizmama njegov prvi ministar.