Pojam leteći tanjir

Covjek cije se ime neizostavno vezuje sa pojavu "letecih tanjira" je Keneth Arnold koji je
i svojevrsni kum ove nesvakidašnje pojave. Keneth Arnold je živ i danas, i stanovnik je
malog gradica Bojs u americkoj saveznoj državi Idaho. Ovaj covjek je ušao u sve knjige i
prirucnike o NLO-ima jer se posle njegovog svjedocenja o dramaticnim dogadajima nad
nebom Washingtona, stav javnosti o neobicnim vazdušnim pojavama potpuno izmijenio.
"Bio je 24. April, 1947. godine, i vracao sam se sa posla na aerodromu Cehalis u državi
Washington. Ostalo mi je nekoliko sati do kraja radnog vremena, pa sam odlucio da
svojim malim avionom potražim olupine jednog aviona pomorske avijacije koji se te
godine srušio u podrucju Mount Reinera. Bila je raspisana nagrada od 5.000 $ onom ko
ga pronade", prica Arnold. "Nešto prije 14 sati poletjeo sam sa aerodroma prema planini
visokoj 3.600 metara. U prvom nadlijetanju lednika na jugo zapadnoj strani planine
nisam opazio nikakav trag izgubljenom avionu. Iznad gradica Mineral u državi
Washington, okrenuo sam se i polagano vracao da bi još jednom detaljno pregledao
podrucje. Odjednom je strahovito blještava svjetlost udarila u nebo, i osvjetljela
unutrašnjost moga aviona i krila. Sve oko mene u kabini, kao u nekoj eksploziji, bilo je
ispunjeno plavicasto bijelim blijeskom. Još je bilo poslije podne, a ja sam letjeo prema
planini sa Suncem u ledima, drugim rijecima vidljivost je bila savršena. Na toj visini svijet
izgleda kao veliki bazen za kupanje. Dan je bio jako vedar i suncan. U prvi tren, bilo je to
u djelicu skunde, pomislio sam da se neki vojni avion obrušio nad mojim "nosom" i
da se to sa njegovih krila odrazilo Sunce. Gledao sam na sve strane, ali nisam vidio
nikoga", kaže Arnold i nastavlja svoje svjedocenje. "Onda me još jedan blijesak snažno
zaslijepljeo i ja sam pogledao na lijevu stranu prema planinama Mount Bakera. Odatle je
dolazio niz vrlo neobicnih aviona. Letjeli su krajnje neujednaceno, ali to sam dobro znao,
strahovito velikom brzinom. Ocjenio sam da im je raspon najmanje 100 stopa, možda i
veci, te da im je visina na kojoj lete otprilike 9.200 do 9.500 stopa, jer su letjeli prilicno
blizu planiskih vrhova, skoro na istoj visini kao i ja. Bilo ih je ukupno devet. Naglo su se
približavali Mount Reineru. Mislim da ih je bilo pet u vodstvu, jer se cinilo da izmedu
prvih pet i ostala cetiri postoji mali razmak."
Zbunjenom Arnoldu letjelice nisu licile ni na jedan vojni ili civilni avion koji je do tad
vidio, pogotovo što se cinilo da su okrugli i bez repa. Pošto ih je jasno i precizno vidjeo,
zakljucio je da je gornja polovina letjelice srebrnaste, a donja crne boje. Izvor blijeskova
koji su u pocetku privukli njegovu pažnju poticao je od oplata letjelice koje su licile na
ogledalo. "I nacin na koji su leteli bio je krajnje cudan. Bili su u formaciji, nekakvoj
dijagonalnoj lancanoj liniji što se nije poklapalo ni sa jednom vojnom formacijom za koju
sam znao. Pošto sam poznavao topografiju lokalnog masiva mogao sam da izvedem dva
zapanjujuca proracuna : ne samo da je kolona letjelica bila duga skoro osam kilometara,
nego su u vrijeme kada su avioni postizali brzinu od najviše 900 km/h, ove letjelice
letjele blizu 2.000 km/h."
Bojeci se da je možda ugledao neko nepoznato sovjetsko oružje koje je upalo u americki
vazdušni prostor, odmah je javio šta je vidjeo kada je zbog goriva sletio na lokalni
aerodrom. Kasnije kada je sletio u gradic Pendleton cekala ga je
grupa ljudi. Vec se procula vijest da je Arnold saznao nešto
neverovatno, a svatko je želio da mu postavi po neko pitanje.
Vijest medutim još nije pocela da obilazi svijet dok jedan mjesni
novinar, kojem je Arnold ispricao šta je vidio nije alarmirao
svoje kolege. Sazvana je konferencija za novinare koja je sa
prekidima trajala tri dana. Kada je šef lokalnog biroa agencije
"United Press International" upitao "Kako su letjeli !?", Arnold je odgovorio recenicom
zbog koje ga i danas nazivaju kumom letecih tanjira.
"Letjeli su kao tanjir koji kada uzmete i bacite tako da sklizne po površini vode, a posle
neujednaceno odskakuje. Samo, te stvari su davolski brzo išle", rekao je Arnold.
Kada je sutradan clanak osvanuo u štampi, mogli su se vidjeti naslovi "Pilot vidio letece
tanjire !", "Misteriozna eskadrila letecih tanjira na americkom nebu", "Leteci tanjiri pratili
pilota", itd… Uzalud je Arnold pokušavao da naglasi kako on nije opisao tako letjelice, ali
te dvije rijeci su osvojile maštu ljudi i pokrenule maniju svjetskih razmjera. Danas je
teško reci zašto je izveštaj Kenetha Arnolda izazvao toliko uzbudenje. U svakom slucaju
ovaj dogadaj je postao mit, a od tada istorija neobicnih vazdušnih pojava pošla je u
sasvim drugom pravcu. Nakon Arnolda i njegovog istorijskog leta pocelo je da se javlja
stotine drugih svjedoka koji su svjedocili o pojavi neidentifikovanih letecih objekata kako
iznad Amerike, tako i nad nebom širom planete.