Herman Hese

Besmrtnici

Propinje se ka nama i ključa
huk života iz zemaljskih dolja,
divlji urlik hiljadu nevolja,
pijan zanos što svest zaobruča,
krvav dim sa pirova dželata,
grč naslade,srca koja tuku
neutolnom požudom,splet ruku
zelenasša,prosjaka,pirata,-
oh,taj uskomešani ljudski roj,
šiban strašću i bičevan strahom,
zaudara na trulež i znoj
blud i grubost spleću mu se s dahom
koji blažen i ostrvljen diše,
proždire se, pa se ispljuvava
smišlja novi rat dok pesme piše,
rasplamsali bordel ukrašava,
mota,ždere,kurva se dok šeta
sred drečavog vašarskog veselja,
sred obmana svog dečijeg sveta
što se svakom sa pučine želja
nov ukaže kao zlatan val,
i svakom se raspadne u kal.

Naš je stan pak usred obasjane
beskrajnosti eterske ledene,
ne znamo za sate niti dane,
za razlike čoveka i žene.
Vaše grehe,pohote,ubojstva,
vaše strepnje i nade u spas,
ravnodušni i puni spokojstva,
gledamo,ko sunca oko nas.
Zmaj nebeski sa nama se druži,
prožima nas vasionski led,
a oko nas sve u nedogled,
kolo zvezda bez prestanka kruzi.
Dok gledamo mirno na vaš greh,
koprcanje i jad neizrečni,
nepomičan naš je život večni,
hladan,zvezdan naš je večni smeh.


knjiga"Stepski vuk"

Roman "Igra staklenih perli" je najaktuelnije i najdrustvenije Hesseovo djelo: umjesto individualno-psiholoske problematike,roman rjesava pitanje drustveno istorijske situacije u jednom tragicnom vremenskom trenutku.Hesse je morao da se angazuje u doba fasistickog varvarstva,i da se pozabavi pitanjem totalne umjetnicke letargije dok se oko covjeka ruse svjetovi.Iako zamisljeno i ostvareno kao utopijsko djelo ,ono je u osnovi antiutopisticki roman.

Roman "Igra staklenih perli" zamisljen je kao "pokusaj opisa zivota magistra Jozefa Knehta sa Knehtovim ostavljenim spisima".Muzicki nadaren djecak Joyef ulazi fiktivnu pedagosku provinciju Kastaliju u kojoj postoji osobena organizacija igre staklenih perli,dok najzad,ne postane magistar igre.Ova igra je specificna kombinacija matematike i muzike koje covjeka treba da navedu na razlicite meditacije i uzivljavanje u vlastiti duh.Kneht postize savrsenstvo u igri,ali u jednom momentu,samovoljno i na prvi pogled neodgovorno,napusta i jedno i drugo da bi se posvetio obicnom vaspitackom pozivu.Ovim zaokretom u romanu Hesse postavlja pitanje o savjesti intelektualne istorije:kao pitanje o mogucnosti egzistencije umjetnosti i duhovnih vrijednosti uopste u okolnostima kad svijet dozivljava "potpunu demoralizaciju duha i kada propadaju ne samo umjetnost,duh ,moral i poztenje,nego i Evropa i svijet".On smisao individualnog djelovanja vidi u spasavanju od duhovnog otudjenja u sluzenju istini i duhu.Jedino se na taj nacin moze spasiti od potpunog diskvalifikovanja duha.Hesse,"posljednji iz sjajne garde vitezova romantike" kako ga je obiljezio H. Bal,zaista je ostao vjecito nepopravljivi romantik,nezadovoljni buntovnik,trazilac puta i rjesenja,melanholicni ocajnik.To bi se donekle protivilo humanistickoj poruci ovog Hesseovog romana,ali i sam Kneht,nakon sto bira pedagosko sluzenje svijetu istine i duha okoncava zivot u jezerskim dubinama.Knehtova ponosna smrt ,kruna je tragalackog zivota:simbol njegovog opiranja dehumanizaciji u savremenim uslovima.

Postoji istina, dragi moj! Ali učenje za kojim ti žudiš, apsolutno, savršene učenje
koje jedino donosi mudrost - takvo učenje ne postoji. To uopšte i ne treba prijatelju,
da čeznem za nekim savremenim učenjem, nego za usavršavanjem sebe samoga.
Božanstvo je u tebi, ne u pojmovima i knjigama. Istina se proživljava, ne propoveda se.

Igra staklenih perli

"A ono što se u meni događa u rijetkim časovima radosti, što je za mene slast, doživljaj, ekstaza i uzvišenost, to svijet voli i traži možda jedino u pjesničkim djelima, a u životu smatra ludošću. I odista, ako je svijet u pravu, ako su ta muzika po kafanama, te masovne zabave, ti amerikanizovani ljudi, zadovoljni tako sitnim stvarima, u pravu su, onda sam ja kriv, onda sam lud, onda sam odista, kako sam sebe često nazivao, stepski vuk, životinja koja je zalutala u tuđ i nerazumljiv svijet koja više ne nalazi svoju postojbinu, vazduh i hranu."
"I najnesretniji život ima svojih sunčanih časova i, pod pjeskom i kamenjem, svoje sitne cvjetiće sreće."
"Kako da ne budem stepski vuk, olinjali pustinjak usred svijeta čiji ciljevi nisu moji, čije mi radosti ništa ne znače!"
"Patnja zadaje bol samo zato što je se bojiš. Ona te proganja zato što bježiš od nje. Ne moraš bježati, ne moraš je se bojati. Moraš voljeti... Dakle, voli patnju. Nemoj joj se odupirati, nemoj bježati od nje. Okusi kako je ona u dubini slatka, predaj joj se i nemoj je primati s mržnjom. Tvoja mržnja je to što ti nanosi bol i ništa drugo. Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ako ih ti ne učiniš time.."
"Silnik propada zbog sile, gramzivac zbog novca, pokorni propada služeći, a onaj koji traži nasladu propada zbog slasti."
"Stepski vuk je, dakle, imao dvije prirode, čovječju i vučju, takva mu je bila sudbina, i može biti da ovako nešto nije ništa naročito ni rijetko. Nailazilo se već na tolike ljude koji su u sebi imali mnogo šta pseće, lisičije, riblje ili zmijsko, ne osjećajući zbog toga naročitih teškoća. Kod tih ljudi, eto, čovjek i lisica ili čovjek i riba životarili su jedno pored drugog ne nanoseći jedno drugom bol, čak i pomažući jedno drugom, i kod mnogih ljudi koji su dotjerali daleko i kojima zavide prije su postigli uspjeh lisica i majmun negoli sam čovjek. To je svima poznato. Ali kod Harija je bilo drukčije, u njemu čovjek i vuk nisu išli uporedo, još manje su pomagali jedan drugom, već su bili u stalnom smrtnom neprijateljstvu, i jedan je živio samo da bi onom drugom nanio bol, a kada se dvojica u jednoj krvi i jednoj duši mrze kao smrtni neprijatelji, onda je to opak život. Eto, svako ima svoj udes, i ničiji nije lak."
"Svaki čovjek neminovno postiže ono što je prema svom pravom nagonu prinuđen da traži.."
"Većina ljudi ne želi plivati prije nego to i umije. Zar to nije duhovito? Naravno da ne žele plivati! Ta rođeni su za tlo, ne za vodu. I naravno da ne žele misliti; ta oni su stvoreni za život, ne za mišljenje! Tako, a ko misli, ko od mišljenja pravi glavnu stvar , taj u tome može doduše daleko dospjeti, ali takav je pak tlo zamijenio vodom, a u njoj će se jednom utopiti!"
"Moj život je bio tegoban, bio je pun lutanja i nesreća, vodio je u odricanje i poricanje. Bio je zagorčan žuči čitavog čovječanstva."
"Svako rođenje znači rastanak sa Svemirom, znači ograničavanje, odvajanje od boga, znači bolno ponovno postajanje. Vratiti se u Svemir, poništiti patničko postojanje, postati bog, znači: proširiti svoju dušu da bi mogla ponovo da obuhvati Svemir"
"Tjelesno svaki čovjek sačinjava cjelinu, duhovno nikada"

Kasno je. Ležiš u krevetu i ne možeš da zaspiš. Ulica je mirna, s vremena na vreme vetar u baštama pomeri drveće. Negde zalaje pas, udaljenom ulicom prolaze kola…

A sna nema.

…Ne pomaže ti da ideš gore-dole, da ustaneš i ponovo legneš. To je jedan od onih časova u kojima nema načina da pobegneš od samog sebe. Tobom će zagospodariti misli i kretanja duše, a društva nema da se, kao obično, ispričaš.

Onome ko je u tuđini, pred oči izlaze kuća i bašta u domovini i detinjstvo, šume u kojima je proživeo najslobodnije i najnezaboravnije dečačke dane, sobe i stepeništa na kojima se čula graja njegovih dečačkih igara. Slike roditelja, strane ozbiljne, ostarele, sa ljubavlju, brigom i tihim prekorom u očima. Pruža ruku i uzalud očekuje da i njemu neko pruži desnicu, prekrivaju ga velika tuga i usamljenost; izranjaju i drugi likovi i u nesigurnim i ozbiljnim raspoloženjima ovih sati čine nas, gotovo sve, tužnim. Ko u mladosti nije zadavao brige svojim najbližima, odbijao ljubav i prezirao naklonost, ko nije bar jednom iz inata i obesti izbegao sreću koja je pred njim stajala, ko nikada nije povredio svoj ili tuđ ponos, ili se ogrešio o prijatelje nekom nesmotrenom rečju, nekim ružnim i uvredljivim ponašanjem? Sada svi oni stoje pred tobom, ne govore ništa i čudno te gledaju mirnim očima, a tebe je sramota od njih i od samog sebe…

U našem užurbanom i neosetljivom životu začuđujuće je malo sati u kojima duša može da bude svesna sebe, u kojima život ustupa mesto smislu i duhu, a duša neskriveno stoji pred ogledalom uspomena i savesti. To se verovatno dešava pri preživljavanju velikog bola, verovatno nad kovčegom majke, verovatno na bolesničkoj postelji, na kraju nekog dugog usamljeničkog putovanja, u prvim satima ponovnog vraćanja u život, ali to uvek prate nemiri i mučenja.

Vrednost ovakvih budnih noći je baš u tome. U njima duša uspeva da bez snažnih spoljašnjih potresa dođe do onoga sto je pravedno, bez obzira da li je to čudno, ili zastrašujuće, da li je za osudu, ili za žaljenje.

H.Hese - Besane noći