Gi de Mopasan

Anri Rene Alber Gi de Mopasan (fr. Henry René Albert Guy de Maupassant, 5. avgust 1850—6. jul 1893), bio je francuski realistički pisac.
Mopasan je rođen u mestu Šato de Miromenil (Château de Miromesnil), kod Djepa (Dieppe) u Francuskoj. Pisao je pripovetke i romane. Njegove pripovetke odlikuje ekonomičan stil i veština kojom su zapleti u njima razrešavani. Danas se neke njegove pripovetke svrstavaju u žanr horora.
Mopasanovi su bili stara lorenska porodica koja se doselila u Normandiju sredinom 18. veka. Njegov otac se 1846. oženio sa Lorom de Poateven (Laure Le Poittevin), devojkom iz dobrostojeće građanske porodice. Lora i njen brat Alfred su se u detinjstvu često igrali sa sinom ruanskog hirurga, Gistavom Floberom, koji će kasnije snažno uticati na život Lorinog sina. Bila je to žena neuobičajenog literarnog ukusa za to vreme, a vrlo dobro je poznavala klasike, naročito Šekspira. Budući da je bila razdvojena od muža, svoja dva sina, Gija i Ervea, podizala je sama.
Sve do svoje trinaeste godine Gi je sa svojom majkom živeo u Etretau, gde je neometano rastao uživajući u blagodetima primorskog sela: znao je često sa ribarima ići u ribolov ili razgovarati sa lokalnim seljacima na njihovom dijalektu. Bio je toliko privržen majci da je, nakon što je upisan na bogosloviju u Ivetou, vrlo brzo uspeo u nastojanju da bude izbačen iz škole i da se vrati majci. Iz te faze njegovog života potiče i njegova izražena odbojnost prema religiji.
Potom ga šalju u ruanski Licej gde se počinje interesovati za poeziji te se uspešno oprobava u glumi.
Francusko-pruski rat izbija ubrzo nakon što je Gi završio koledž 1870; odmah se prijavio kao dobrovoljac časno se boreći na frontu.
Nakon završetka rata 1871. napušta Normandiju i dolazi u Pariz gde sledećih deset godina radi kao pomorski službenik. U tih deset dosadnih godina jedina razonoda mu je bila veslanje po Seni nedeljom i praznicima.
U to vreme Gistav Flober mu postaje tutor i svojevrstan literarni vodič u njegovim književnim i novinarskim počecima. U Floberovoj kući susreće ruskog romanopisca Ivana Turgenjeva i Emila Zolu, kao i mnoge druge predstavnike realizma i naturalizma. U to vreme piše pesme i kratke drame.
Godine 1878. prelazi u Ministarstvo javnog informisanja gde postaje vanjski urednik nekoliko vodećih novina tog vremena kao što su Figaro, Žil Bla, Goloaz i L Eko d Pari. U slobodno vreme posvećuje se pisanju romana i pripovedaka.
Godine 1880. objavljuje svoje prvo remek-delo „Boule de suif“, koje odmah postiže velik uspeh. Flober je to delo opisao kao „remek-delo za sva vremena“.
Mopasanov najplodniji period bio je od 1880. do 1891. Postavši slavan svojom prvom pripovetkom, marljivo je pisao i stvarao dva a ponekad i četiri dela godišnje. Srećan spoj književnog talenta i smisla za biznis doneo mu je pravo bogatstvo.
Godine 1881. objavljuje prvu knjigu pripovedaka pod naslovom „Kuća Telijeovih“ (La Maison Tellier); u samo dve godine ta knjiga je dostigla dvanaest izdanja; godine 1883. završava svoj prvi roman „Jedan život“ (Une Vie), koji se za manje od godinu dana prodaje u 25.000 primeraka.
U svojim romanima detaljnije razrađuje zaplete iz svojih pripovedaka. Njegov drugi roman, Bel-Ami, koji je izdat 1885, dostigao je trideset sedam izdanja za samo četiri meseca.
Njegov tadašnji izdavač dobro je plaćao svako njegovo novo remek-delo, a Mopasanovo pero je bez i najmanjeg napora stvaralo stilski doterana, originalna i dubokoumna dela. U tom periodu napisao je roman Pjer i Žan koji mnogi smatraju njegovim najboljim romanom.
Od rođenja povučen, voleo je samoću i meditaciju. Često je putovao u Alžir, Italiju, Englesku, Britaniju, Siciliju, Overnju i sa svakog putovanja vraćao se sa novom knjigom. Krstario je na svojoj jahti "Bel-Ami", nazvanoj po njegovom prvom romanu. Ovako buran život nije ga sprečavao da se sprijatelji sa najslavnijim književnicima tog vremena: Aleksandar Dima, Sin mu je bio kao drugi otac; u E le Benu sreće Ipolita Tena i biva oduševljen ovim filozofom i istoričarem.
Flober je i dalje igrao ulogu njegovog literarnog „kuma“. Mopasanovo prijateljstvo sa piscem Gonkurom bilo je kratkog veka: njegova otvorena i praktična narav suprotstavila se atmosferi tračeva, skandala, licemerja i podmetanja koju su Gonkur i njegov brat stvorili u salonima sa nameštajem iz 18. veka. Mrzeo je ljudsku komediju i društvenu farsu.
U kasnijim godinama kod njega se razvila gotovo bolesna želja za samoćom i samoočuvanjem uz stalan strah od smrti te manija proganjanja zajedno sa simptomima sifilisa zarađenog u mladosti. Godine 1891. potpuno gubi razum, a umire dve godine kasnije jula 1893, mesec dana pre 43. rođendana.
Gi de Mopasan pokopan je na groblju Monparnas u Parizu.



Izvor

"Danas na sve gledate mračno, majstore dragi“.
-“Uvjek gledam tako, sinko moj, a i vi ćete za nekoliko godina gledati kao i ja. Život je brdo. Čovjek se penje gleda vrhunac i ćuti se sretnim; ali kad stigne gore odjednom spazi padinu i kraj koji se zove SMRT ! Uspinje se sporo ali se silazi brzo. U vašoj je dobi čovjek radostan. Nada se koječemu, što se međutim nikad ne ostvari. U mojoj se dobi neočekuje više ništa…….. osim smrti“.
-“Dođavola, od vaših me rijeći podilaze trnci“. –“Ne, vi me danas ne razumijete, ali ćete se jednom sjetiti onoga što vam sad govorim. Osvane jedan dan, znate, mnogo prije vremena, dan kad je gotovo sa smjehom, kako se kaže, jer čovjek u svemu što promatra vidi smrt. Ah, vi čak ne razumijete ni tu rječ, ne razumijete što znači smrt. U vašim godinama ona ne znači ništa. U mojim je godinama stravična. Jest, čovjek je svati odjednom, a da nezna ni zašto ni zbog čega, i tada sve u životu mijenja obličje.
Ja je već petnaest godina osjećam kako me nagriza baš kao da je u meni neki glodavac. Čutio sam malo-pomalo, mjesec po mjesec, sat po sat, gdje me uništava kao ruševnu kuću. Toliko me je izobličila da ne poznajem sam sebe. Više u meni i nema ništa od mene, od onog veselog, svježeg i snažnog čovjeka kakav sam bio u tridesetoj godini. Doživio sam da mi je objelila crnu kosu i to kako znalaćki i opako sporo.! Oduzela mi čvrstu kožu, mišice, zube, cjelo moje negdašnje tijelo, ostavivši mi samo ojađenu dušu koju će također doskora dograbiti.
Jest, smrvila me prokletnica, polagano i strašno, časak po časak, razorila mi tjelo. I sad osjećam kako umirem, u svemu što radim. Svakim joj se korakom bližim, svaki pokret, svaki dah požuruje njenu odvratnu rabotu. Disati, spavati, piti, jesti,putovati, sanjati, sve što god radili znači umirati. Oh, pojmit će te !
Pomislite samo na četvrt sata, vidjetćete je. Šta vi očekujete ? Ljubav ? Još nekoliko poljubaca i postat ćete nemoćan. A šta onda ? Novac ? Šta će vam ? Da plaćate žene ? Jeli to nešto ? Da se prežderavate, odebljate i cjele noći urlate od napada uloga ? I što još preostaje ? Slava ? Čemu će vam ona kad je ne možete ubrati u obliku ljubavi ? A šta onda ? Na kraju je opet smrt.
Ja je sad već vidim tako blizu da često poželim ispružiti ruku kako bih je odgurnuo. Prekrila je zemlju i ispunila uzduh. Svugdje je nalazim. Zgnječene životinjice na putu, lišče koje opada, sjeda dlaka na prijateljevoj bradi, sve mi to kida srce i govori: “Evo je“ ! Ona mi kvari sve što radim, sve što vidim, što jedem i što pijem, sve što volim, mjesečinu, sunčev izlazak, morsku pučinu, lijepe rijeke, i zrak ljetnih večeri što je tako ugodan za udisanje.
I nitko se nikada ne vrača, nikad………Čuvamo odljeve kipova, matrice koje uvjek iznova otiskuju iste predmete; ali moje tijelo, moje lice, moje misli, moje želje nikada neće uskrsnuti. A svejedno će se roditi milijuni, milijarde bića kojima će se nos, oći, čelo, obrazi i usta jedva za koji kvadratni centimetar razlikovati od mojih i koji će imati dušu kao i ja, a da se ja ipak neću povratiti, a da, štoviše nijedan dijelić u kome bi se mene moglo poznati, neće uskrsnuti u tim bezbrojnim i različitim stvorenjima, toliko različitim iako malne potpuno istim.
Za šta da se uhvatimo ? Kome da uputimo očajnički zov ? U što bi smo mogli vjerovati ? Sve su vjere ograničene, odvratno glupe u svojoj djetinjastoj poučnosti i svojim sebičnim obećanjima. Jedino je smrt pouzdana.
Mislite o svemu tome mladiću, mislite o tome cijele dane, mjesece i godine i doživjet će te život na drugi način. Pokušajte se osloboditi svega što vas sputava, učinite taj nadljudski napor da još živ napustite vlastito tijelo, sve što vas zanima, vaše misli i cijelo čovjećanstvo, kako bi ste pogledali prijeko, i shvatit će te kako su beznačajne raspre romantićara i naturalista ili diskusije o budžetu. A osjetit će te i grozovit jad očajnika. Koprcat ćete se gubeći se i utapajući u neizvjesnosti. Zvat ćete “u pomoć“ na sve strane i niko vam neće odgovoriti. Pružat ćete ruke, zazivat ćete da vas izbave, vole, tješe, spase; a nitko neće doći.
Zašto mi toliko patimo ? Zato što smo zacijelo rođeni da živimo više tjelesno, a manje duhovno; ali, zbog toga što mislimo, nastao je nesklad između stupnja našeg povećanog razuma i neizmijenjenih životnih uvijeta. Pogledajte prosjećne ljude: ne snađu li ih velike nevolje, oni su zadovoljni i ne pate zbog sveopče nesreće. Kao što je i životinje ne osječaju.
Ja sam propao čovjek. Nemam ni oca, ni majke, ni brata, ni sestre, ni žene, ni djece, ni boga. –I dometnu pošto je malo pošutao: Imam samo stihove.
Oženite se prijatelju moj, vi ne znate što znaći u mojoj dobi živjeti sam. Danas me samoća ispunja groznom tjeskobom; ta samoća u stanu, navečer kraj vatre, onda mi se čini da sam sam na zemlji, stravično sam, ali okružen nejasnim opasnostima, koječim neznanim i užasnim, a pregrada što me dijeli od susjeda koga ne poznam, udaljuje me od njega koliko i od zvijezda koje vidim kroz prozore. Spopadne me neka vrst groznice, groznice od bola i straha, a mir odaje me užasava. Kako je duboka i žalosna tišina sobe u kojoj živi samac. Ta tišina ne obuhvata samo tijelo nego i dušu, a kad pokučstvo zapucketa, streseš se do dna duše, jer se nikakvu zvuku ne nadaš u tom sumornom stanu.
-Još jednom zašutje pa dometnu: Kad čovjek ostari ipak bi ljepo bilo imati djece. –Stigoše do polovice ulice. Pjesnik zastade pred visokom kučom, rukova se s Duroyom i reće mu: Zaboravite mladiću cijelo ovo staračko naklapanje i živite kako dolikuje vašim godinama; Zbogom ! I isčezne u mrku hodniku.
Duroy nastavi put zgrčena srca. Činilo mu se kanda mu je neko pokazao jamu punu kostura, neizbježnu jamu, u koju jednoga dana mora pasti. I promrmlja: Do đavola, u njega sigurno nije veselo. Ne bih htio imati mjesto na balkonu odakle bih promatrao smotru njegovih misli…“