Nakremane cipele

„Nisu ti moj sine svake cipele iste. Jest da mogu na svaku nogu, ali luda glava cipelama ne valja.“-zastade đed na momenat.
„Kako đede?“
„Vidjećeš ti to mnogo prije nego spremiš cipele za puta.“-zagonetno reče đed.
„Đavo mu babu zajašio đe se zagubi, sad je bila tu.“-uspremeta se đed premećući po džepovima od braon jeleka sa svilenim leđima smrskanim tek nešto više iznad kajiša.
„Šta to tražiš đede?“
„Ne znam. Kad bih znao ne bih tražio.“-pomiri se s tom činjenicom te ponovo sjede na neki hrastov panj koji se nije dao pocijepati već sav nekakav kržljav, čvornovat pružao je otpor tupoj sjekiri do prije nekoliko trenutaka. I tako već par godina.

Nekako sav naheren kao kućerak stajao je panj, sav iskrzan ko frizura moga đeda koja je virila ispod šešira sa svilenom trakom i mašnom sa strane.
Kao snijeg bijela košulja, naslućivala je oslabjelo staračko tijelo koje je kajiš teškom mukom držao za široke crne sametne pantalone koje su prijetile da svakog časa pobjegnu sa vjetrićem koji je stalno obigravao oko nas ispod stare jabuke.

Gledao sam u njegova stopala. Opasana crnim gumenim opancima koji su stezali grube suknene čarape oko stopala.
„Đede zašto ti ne nosiš nikada cipele?“
„Nosim. Nosim samo sad mi nisu potrebne.“
„Jel zato što ih čuvaš? Ljepše su od opanaka.“
„Vidiš sad. Ja sam se silna svijeta naputovao. Napješačio. I dan danas kad obujem cipele osjetim onu istu ludu želju da pođem u svijet. A đe ću jadan ovako star i nemoćan. Ne dam da me navuku na to.“-ponovo se uspremeta tražeći nešto po džepovima.

Iz unutrašnjeg džepa izvadi mali sjajni nožić te ga rasklopi. Pogleda oko sebe pogledom nešto tražeći.
„Dodaj der mi tu crvenu jabučicu.“-prstom mi pokaza na sitnu neuglednu jabučicu koja je ležala na par koraka od mene.
Jabuka se za tren posla našla u njegovim rukama.
„Vidiš, kakva je mala i neugledna.“-već ju je nožićem gulio dok se kora odmotavala kao klupko vune pored babe na kauču dok bi vještim rukama plela čarape sa pet igala.
„Evo. Već sad izgleda ljepše. Jel da. Probaj sad.“-dodade mi jednu krišku držeći je na oštrici noža.
Brzo sam je pojeo. Bila je slatka. Ukusna. Đed mi je dodao još krišku koju sam smazao takvom brzinom da bi mi pozavidio i Šarov ta lijenčina svjetska kome je brzina jedino imala smisla kad bi klapnuo ustima gotovo živu gutajući piletinu koju bih mu bacio ostalu od ručka.
„Jel slatka?“-upita.
„Jest. Slatka je ko banana.“
„To ti je ona ista, kržljava i neugledna jabuka.“-završi.

Dlanom obrisa sječivo noža, preklopi ga i nožić se izgubi u unutrašnjem džepiću.
U njegovim rukama stvori se duvankesa. Bilo je vrijeme da se izgubim.
Utrčao sam u kuću.
Baba je bila u sobi. Iz ormara je vadila posteljinu.

„Ajde babina jabuko. Imam ja nešto ovdje za tebe.“-pozva me baba.
„Jel čokoladu?“
„Na.“- sa ormara mi dohvati par ugnjilih krušaka.
Pogled mi pade na đedove cipele. Jednostavne crne muške cipele stajale su na ormaru.

Jednostavne kožne cipele stajale su stalno na ormaru. Otkad znam za sebe znam za njih na ormaru. Rijetke su bile prilike da sam viđao đeda u njima. I pored toga baba ih je svake subote skidala sa ormara i gotovo pobožno gledala u njih kao u ikonu Svetog Tome koja je stajala na zidu pored ormara. Uzimala je i svoje cipele gotovo identične đedovim i četkom bi ih očistila i kremom namazala.
„Ako, ako Miko. Samo ti njih nakremaj. Nikad ne znaš kad će zatrebati.“-đed se majao po dvorištu ali mu nije promaklo da baba sređuje cipele.
Pored đedovih cipela pažnju mi je privlačio veliki drveni sanduk koji je uvijek stajao pored đedova uzglavlja. Rijetki su bili slučajevi kad bih vidio da đed otvara sanduk te mi je stoga bio još interesantniji. Nisam znao šta je unutra. Naslućivao sam da je njegova britvica za brijanje, ogledalce, šaren češalj i male makazice za štucovanje brkova.

Sjetih se đedovih priča o putovanjima pa sam pomislio da u sanduku ima svakojakih bogatstava i neobičnih i ko zna kakvih sitnica.

Nepunu godinu nakon toga na vrata moje kuće banu đed. Zgrčenim prstima držao je šaren štap ko sam đavo kojim se naslanjao na zemlju da se ne izmakne.
Nosio je cipele.
Nakremane.

„Dođider ti svome đedu. Evo daće tebi đedo jednu crvenku pa ti sebi štogođice kupi na volju.“-zgrabih crvenku te poput vihora izgubih se na vratima ne čuvši dok su mi govorili da ne trčim da ću se nagrditi tako trčeći.
Đed je dugo vremena ostao sa ocem ozbiljno pričajući.
Onda su zajedno laganim koracima otišli niz ulicu.
Posmatrao sam đeda dok odlazi teškim korakom. Poguren i još nekako sitniji gubio se iz vidika.

Negdje pred Božić zajedno s ocem stigao sam na selo. Snijeg je okovao živice, istanjio puteve i tek rijetke stazice tek proprćene. Autobus nije išao pravo u selo, već nekih pet kilometara prije sela ostavljao je putnike.
„Ljudi dalje se ne može. Božja volja.“-slijegao je ramenima vozač autobusa.
Đed je ležao na postelji. Bio je islabio. Upali obrazi učinili su da se njegov glas slabije čuje. Trebala je posebna pažnja da se razumiju njegove riječi. Nije mnogo pričao, ali me je zato dugo držao za ruke.
Otac nije mnogo govorio. Palio je cigaretu za cigaretom. Kutija „upitnika“ ubrzo je bila prazna.

Bila je subota. Snijeg nije prestajao da pada.
„Bogami neće ni sutra autobus u selo.“-đed prozbori.
„Ajde ti mene obrij. Meni se ruke tresu i nemam snage.“-reče mome ocu.
Otac se odmah dade na posao. Oči su mu bile pune zamućene. Tužne.
Nakon petnaestak minuta đedovo lice bilo je izbrijano.

„Miko. Miko ne zaboravi mi nakremati cipele.“-obrati se babi.
„Nikad se ne zna kad mogu zatrebati.“-ponovih rečenicu koju od đeda zapamtih.
Otac skrenu pogled. Na TV aparatu išla je emisija o pripremama za proljetnu sjetvu.
„Ima snijega. Mogla bi ovo biti rodna godina“-prozbori otac više radi toga da prekine neugodnu tišinu.
„Sve ukazuje na to.“-osjetih đedov pogled na sebi.

„Hajde ti otvori đedov sanduk. Imam nešto za tebe.“
„Šta đede?“
„Samo ti otvori pa ću ti reći.“
Otvorio sam sanduk sa malim pregradama na vrhu u kojem je bilo svakojakih drangulija i sitnica.
„Nožić. Za tebe je.“
„Za mene.“-ponovih.

Srebrnasti nožić blistao je poput dijamanta u mojim rukama dok sam se zagledao u njega.
„Možeš jabuku da oguliš kad poželiš. Jabuko đedova.“
Te večeri dnevnik je pričao o vanrednoj sjednici SKJ-e. Mjerama saveznog izvršnog vijeća i Iračko Iranskom ratu. Najavili su još snježnih padavina. A mene sve to nije zanimalo. Držao sam nožić u ruci i jedva sam čekao jabuke da gulim.
Nakon par dana javili su da je đed umro. Prvi sam put vidio oca da plače bez riječi. Samo su suze tekle. Bez pogovora ostali smo ja i sestra kod ujaka i ujne na par dana.

Proljeće na selu bilo je nekako tiho. Bio sam prvi puta od đedove smrti. Utrčao sam u sobu. Pogledao sam na ormar. Nije bilo cipela.
„Baba. Đe su đedove cipele?“
„Nisu više s nama.“-zaiskri suza u babinom oku koju brzinom obrisa krajičkom marame koju je onda odvezela i ponovo prevezala stežući čvor ispod brade.

Godinama nakon toga događaja pogled bi mi padao na ormar tražeći tragove cipela sa ormara. Nije ih bilo. Iščeznule su i babine cipele koje je kremala za puta.
Ponekad poželim da ih samo vidim nakremane na ormaru pored kojih je stajao bosiljak i dunja žuta. I možda koja ugnjila kruška što je čekala na mene.

Mnoštvo stvari prođe kroz život čovjeka, ali tek samo mali djelić se trajno nastani u njemu izmami suzu mada nikad nisi siguran ni šta te boli niti možeš znati šta si izgubio.
Tek ako jabuku uzmem da gulim sjetim se đeda na panju ispod stare jabuke i malog nožića koji se zagubio negdje u djetnjstvu između klikera i prve kožne lopte. Boja glasa odavno je izblijedila, ali pod korom je još uvijek ista ona jabuka. Slatka.


Pozdravlja Vas mandrak72, nepravomoćni posmatrač iz sjenke.

Odmah nakon uspona uz Drenik lakše se diše. Dvostruka krivina na lakat tražila je dodatni napore podužim blagim usponom do gaja. Automobil je poslušno izvršavao sve moje komande.
Gaj ispred mene nije pokazao ni djelić svoje ljepote. Nekako umorno je stajao pored puta i ne pokušavajući zametnuti bilo kakav razgovor. Rijetki prolaznici gotovo da ga nisu zanimali.

„O neće to tako proći.“-bio sam dobro raspoložen da čujem poneku novost. Priču možda.

„Ide li starino.“-zastadoh u neprivlačnoj hladovini. Blago jesensko sunce milovalo mi je lice, a blaga studen zagrli me kao najrođenijeg kad sam napustio ugodno topli automobil.
„Išlo je i lane.“-odgovori.
„Ima li kakvih novina. Rođenja, krštenja. Vjenčanja možda. Nego rekoh sebi, ako ima šta novog od tebe ću saznati.“-nastavih ga razgovoriti.

Stogodišnji gaj imao je možda najljepši položaj u selu.

* * *

Gotovo svaki putnik namjernik od davnina istezao je vrat stalno mjereći razdaljinu do njega nakon uspona uz Drenik.

„Ajmo još malo Stano. Ajmo diko moja. Eto naske još malo i na gajiću.“-bodrio je Mihajlo svoju suprugu i vjernu ljubu.
„Idem, idem. Samo ti poitaj, stići ću ja tebe.“-umornim korakom slijedila je svoga „Mikajla“ kako ga je od milja zvala.

Prevalili su veliki dio puta pješačeći i na sebi noseći skromnu fasungu od dva frtalja kafe, šećera, svježe germe, mirišljava sapuna te još nekoliko neophodnih stvari od kojih je jedna Stanina davnašnja želja. Veliki emajlirani lonac crvene boje sa poklopcem.
Pred njima kao raširenih ruku čekao ih gajić kako su ga zvali sa bogatim granama koje su pružale debelu hladovinu.
Osmijeh zaiskri na umornom Mihajlovom licu.

„Eto bogme i naske iz Novog.“-kao da se pravdao što su eto možda malo okasnili.
Nije ni čekao odgovor no nastavi obraćanje svome nemuštom sagovorniku. Uvijek spremnom da sasluša umorne putnike namjernike tek ponekad pripitkujući ponešto.
„E baba, ajde ti sjedi.“-skidao je svoj kaput koji je nosio tek prebačen preko ramena i polagao ga na ledinu ispod velikog cerića obloženu mahovinom poput carske postelje.
Mjesto kao stvoreno za predah bilo je svima milo.

„A jel istina što se priča da u Novom ima kupiti šta ti srce zaište?“-gajić se sneno zagleda prema selu.
„Bogme ima. Kako ne bi bilo. Eto ja pojevtino nađe velik lonac sa poklopcem. Pa kad zimus skuvam pun lonac neće meni nijedno čeljade ostati gladno.“-Stana se sva ozarena sjeti svoga lonca.

„A meni je pričo jedan čoek da sad gotovo svaka kuća ima radion. A sad se pojavila i nekakava kutija koja se zove televizor. I u njemu se sve vidi. Sam ti priča i pokazuje neke ljude kad god ga upališ. A nije bog zna kako velik. Gledao sam ga kroz izlog. Eto odvade pa do Stane. Nije ništa veći.“-pokazivao je rukom na udaljenost od sebe do Stane koja je sjedila i u rukama držala šarenicu u kojoj se nalazio lonac.
„Veliš ljudi. Pa kako stanu svi unutra.“-znatiželja se probudi u gajiću.
„Pa teknika moj zemljače. Đavo će ga znati.“-odgovori sav važan Mihajlo i zagleda se prema selu.

„A ko će ih tolike silne izraniti.“-zabrinuto se zamisli gaj nad velikom mukom.
„Neće to nikako valjati. Toliki svijet u kući. Bojim se Stano da bi za sve njih trebao mnogo veći lonac.“-za sebe pomisli.

* * *


„Rekoh odavde vidiš dvije crkve, školu, zadrugu,..“-nabrajao sam.
„Groblje.“-nastavi niz mrtav ozbiljan.
Na momenat sam zastao neprijatno iznenađen njegovom upadicom.
Osjetio sam da nešto nije u redu.

„Tebi ništa ne može izmaknuti. Prolaznici, putnici namjernici. Uvijek svježe vijesti.“-bio sam uporan da ga razgovorim.
„Niko više ovdje ne staje. Samo projure automobilom kao da ih sto đavola juri. Razgovaraju sami sa sobom moj zemljače. Eto ti si jedan od rijetkih koji zastane ovdje.“-tužnim glasom mi se izjada.

„Nego da te pitam jel istina da ljudi u Novom drže pse i mačku u kući?“-osjetio sam se da mu se vraća malo bolje raspoloženje.
„Kako ko. Ima i toga moj zemljače.“
Njegov glas umuknu. Pogledom je lutao po selu tražeći odgovore.
„Zato se izgleda sve slabije čuje lavež u selu.“-zaključi.

Znao sam da nije bio raspoložen za razgovor nakon svog zaključka.

Stajao sam iznad sela. Krivudavi put polako se gubio u nizinu u pravcu sela koje se nalazilo u dolini. Ispresijecana dolina rječicom Japricom oivčena vrbacima gotovo je sakrila istu, vješto krijući i posljednje nesutrašive lovce na ribe japranske.
Lijevo od mene put se počeo spuštati nizbrdicom sve do samog centra sela. Na samom početku jedna velika kao lakat oštra krivina i oštra nizbrdica pored koje su se nalazile dvije kuće nekako uspavane i trome.
Pogled iznad sela počivao je na malenoj crkvi. Još jedna crkva koju sam mnogo bolje pozavao bila je iza mojih leđa nesumnjivo ukazujući da je vjera duboko u nama.Prije i poslije nas.

Gledao sam plodne njive kako se žute kao dukat i pršte bojom zlata. Eksplozija plodova u ranu jesen najbolje je što se moglo dobiti od zemlje natopljene mukom i znojem seljačkim. Stogovi sijena kao čuvari i rizničari mirne zime strpljivo su čekali svoj red da budu preveženi do prepunih pojata i štagljeva odakle će pramenovi sijena da izviruju kao čuperci ispod pletene kape jednog Steve.

Jesen se svim raspoloživim sredstvima spuštala u plodnu dolinu vješto koristeći svaki vid prevoza. Sjedila je nehajno na velikim plastovima sijena dok je klatila sa nogama koje su visile niz zrele vlati osušene trave prijatno šuškajući, na šeširu jednog đeda koji je tromim koracima mjerio davno izmjerenu relaciju do kuma koji je svake godine bio sve nekako dalji, na torbi jednog prvaka sa tek otvorenim bukvarom i naučenim prvim slovima.

Jesen je ovaj put sjedila u autu pored mene. Nisam gledao, ali sam jednostavno znao. Jedna bora u retrovizoru koju dosad ne primjetih izmami mi osmjeh.
Volim jesen što stiže. Njenu žutozlatnu boju. Mirisne i sočne plodove i kišu koja umije da pada danima.


Pozdravlja Vas mandrak72, nesalomivi član žirija na izboru za Mis bundeve i sjemenke za javni prevoz.

mandrak72 ::O

Pozdravlja Vas mandrak72, nesalomivi član žirija na izboru za Mis bundeve i sjemenke za javni prevoz.

To je neka laka zanimacija za zube? Pa ima li slikica te Miss?

Mandrak ovo su tvoje price??

Naravno
Imam ih mnogo objavljenih.
http://zoranplavsic.weebly.com/

ili
http://mandrak72.blog.rs/blog/mandrak72

Californiamen, slikica je još u tajnosti.
pozdrav

Dopalo mi se ovo gore sto si pisao..kad budem imala vremena bacicu pogled i na blog..

Ok Dita,
pozdrav

Hahahahhaa..upravo sam na tvom blogu procitala pricu "Niko,niko kao ja",bas sam se nasmijala! Ostalo sam onako letimicno pogledala..rekla bih da su price jako zanimljive.Cestitam za knjigu!

Dita hvala.

Nekad istine umiju da poraze. Možda ni taj poraz nije poraz, već čisto saznanje. Sve ono što su drugi znali o nama, a nisu željeli da nam saopšte zbog toga da nas ne povrijede ili naslađujući se našim mukama. Sve ono što smo mislili da nismo, a jesmo.

„Jesmo. Jesmo. Nego šta smo ako to nismo.“-mrmljao sam poluglasno u maloj kabini putničkog automobila koji je do danas zajedno sa mnom prešao 30.000 km za malo više od dvije godine.
U njega sam stekao posebno povjerenje. Raspričamo se mi tako. Nadglasavam ja njega, pa onda on zabruji i zabreketa kao bara puna žaba koje nekoć sam lovio za bilogiju. Zapjevam ja iz sveg glasa, a on me polako prati kao gudalo. Ih divota jedna. Jezdimo kao Don Kihot i Rosinanta, mada s nešto više konjskih snaga.
„Čuo si ga šta kaže? Aaaa?“-obraćao sam se svojoj Rosinanti s kojom sam jezdio ususret nepravdama i nevoljama ovozemaljskim koje se nisu mijenjale usprkos stalnom napretku civilizacije.
„Čuo. Nego šta sam nego čuo. U pravu je.“-tobože ozbiljnim glasom mi odgovori moja Rosinante iz kragujevačke štale. S dobrim porodičnim porijeklom.
„Hmm. Biće da je tako. Ima on pravo.“-zaćutih dalje jezdeći.

Jedan kratki razgovor promijenio me je iz temelja. Nastojao sam da ga zaboravim. Ne mislim o njemu, ali sa svakim metrom njegove riječi sve su jače odjekivale i bubnjale u glavi. Premotavao sam sve slike i svaku riječ toga jutra.
Ugledao sam ga na livadi. Bio je sam. Zaustavio sam auto.
Nije se obazirao na mene.

„Ehejjj.“-na tečnom konjskom ga pozvah.
Nešto je nehajno promrmljao. Kroz zube.
„Zdravo.“-uputih mu pozdrav.
„Zdravo i tebe.“
„Kako je?“
„Vako je svaki dan.“-odgovori mi prijatnim dubokim glasom.
Volio sam taj konjski jezik. Red rzanja, mrdanja glavom, zabacivanje grive i frktanje kroz nozdrve bilo je sasvim dovoljno za jednu kvalitetnu konverzaciju. Oni malo učeniji i sa višim stepenom kursa konjskog jezika, ovladavali su i sa mrdanjem ušiju, mahanjem repom. Tek mali broj ovladavao je topotanjem u mjestu i kao Morzeovom azbukom vodio dubokoumne i korisne razgovore. Ali za to za sagovornika s druge strane moralo se imati nekog dubljih poimanja. Tu već brdski bosanski konj nije bio na nivou.

„Šta ima?“-upitah ga.
„Evo ima.“
„Mrzovoljan konj. Nezadovoljan svojom karijerom.“-pomislio sam na tren dok sam gledao sivalja kako pase travu.
„Paseš?“
„Pasem.“
Nakon toga se konj pomokri.
„Pišaš?“
„Pišam, pišam.“-odgovori sivalj.
„Blago tebi. Ja se nemam kad ni popišati da me telefon ne prekine u pola posla.“-pojadah se sebi. „Radiš?“-upita me konjski ozbiljno.
„Radim.“
„Znači osedlan si.“-konstatova on gledajući me velikim tamnim okruglim očima tek povremeno trepćući.
„Šta osedlan. Samara ne skidam.“-gotovo planuh.
„Paseš li?“
„Pasem druškane. Pasem. Ali slaba vajda. Sve što vrijedi su popasli.“
„Ko?“-podignu pogled prema meni.
„Ko? Kako ko. Neotesani, neškolovani, nekulturni hohštapleri. Političari.“-izbacih bujicu riječi na gomilu.
„Ne razumijem. Pojasni mi.“-blenu u mene konjski naivno.
„Šta tu ima da se pojašnjava. Kočijaši brate.“

„A tako rođo. Sad te razumijem. Konjino moja poštena. Rode rođeni.“-razgali se seoska konjina i iskezi svoje velike žute zube prema meni.
„Kako rođo?“-blenuh u njega.

„Radiš li? Radiš. Paseš li? Paseš. Imaš li svog kočijaša? Imaš. Pišaš li? Pišaš. Razgovaraš s drugim konjem? Razgovaraš. Razumijemo se. Nas dva smo ko dva konja. Kapiš?“-smijao se onako konjski.
Smijao se bez prestanka. Izvalio se na leđa gotovo ridajući. Režnjevi smijeha i rzanja bili su sve snažniji. Uplašio sam se. Potrčao sam u automobil. Startovao i niz seoski drum rasprašio koliko i najbolja konjska zaprega.
„A tek što prašiš.“-još jače se zasmijao previjajući se po livadi sivalj.

„Tako mi i treba. Upoznao sam rođu tamo gdje sam najmanje očekivao. Da imam FB njegov lik bi sigurno već bio među prijateljima. Vjerovatno i naša zajednička slika. Već vidim nas dva konja na plaži, u kafiću, disku. Na godišnjem okupljanju svih rođaka.“-mrmljao sam bijesno.

Rosinanta se zavjerenički smijala dok sam repom mahao i mrdao ušima. Još jedan stepen kursa iz konjskog bio je iza mene. Kad sa nekim podijeliš 30.000 km lakše se razumiješ.


Pozdravlja Vas mandrak72, vitez i lutalica kursista konjskog jezika i kvadrature kruga.

Nista,zasluzio si pohvale u svakom slucaju.

Dita sad da mrdnem ušima il repom. Moram malo prlistati riječnik.
pozdrav