Paulo Koeljo: Bor svetog Martina

Paolo Koeljo


BOŽIĆNA PRIČA PAULA KOELJA

Na Badnje veče parohijski župnik malog sela Sveti Martin u francuskim Pirinejima spremao se da održi misu kada je iznenada osjetio divan miris. Bila je zima i cvijeće je odavno prošlo, ali taj prijatan miris proljećnog doba lebdio je kroz vazduh.
Zaintrigiran, odlučio je da izađe vani i da vidi odakle dopire miris, a preko puta, na pragu vrata škole je sjedio dječak. Pored njega je bilo zlatno božićno drvo.
“Oh, kakvo lijepo drvo!” rekao je župnik dječaku. “Izgleda kao da je dotaklo nebo te širi takav divan miris! Napravljeno je od čistog zlata! Gdje si ga pronašao?”

Mladić je pogledao župnika, naizgled nezadovoljan onim što mu je rekao.
“Tačno je, trebalo mi je puno vremena da ga donesem do kuće, grančice su bivale sve teže da bi postale zaista teške. Ali ovo ne može biti pravo zlato, i bojim se kako će moji roditelji reagovati”.

Mladić je nastavio svoju priču.

“Jutros mi je majka dala novac da odem u grad Tarb da kupim božićnu jelku. Kada sam prolazio kroz selo, vidio sam usamljenu staricu koja nije imala porodicu da provede Božić sa njom. Bio sam siguran da ću moći da dobijem dobar popust na jelku, pa sam joj dao nešto novca da sebi kupi večeru. Pošto sam nastavio kroz grad, prošao sam pored zatvora i vidio puno ljudi koji čekaju u redu da uđu unutra i posjete svoje najmilije. Načuo sam neke od njih kako pričaju da nemaju čak ni dovoljno novca da kupe parče božićne voćne torte.

Bio sam toliko dirnut tim mladim ljudima koji su čekali u redu i odlučio sam da i njima, takođe, udijelim nešto od mog novca. Dao sam im većinu toga, čuvajući samo mali iznos za sebe da kupim ručak. Cvjećar kod koga sam išao, bio je prijatelj moje porodice i bio sam siguran da ako mu obećam da ću naredne cijele nedjelje raditi za njega, da će mi dati božićnu jelku besplatno. Međutim, kada sam stigao na pijacu, saznao sam da cvećar koga sam poznavao nije došao na posao toga dana.

Pokušao sam koliko god sam mogao da nađem nekoga ko bi mi pozajmio novac potreban za kupovinu božićne jelke negdje drugdje, ali sve je to bilo uzalud. Razočaran, odlučio sam da odem na ručak, što bi mi pomoglo da razbistrim um i otišao sam do restorana. Kada sam prišao baru, mali dječak stranog izgleda pitao me je da li bih mogao da mu dam nešto sitnine, jer dva dana nije ništa jeo.

Sjetio sam se da je u jednom trenutku čak i Isus možda išao gladan, pa sam mu dao ono malo novca koji sam bio ostavio i krenuo natrag kući. U povratku, odlomio sam granu bora i pokušao da je ukrasim koliko sam mogao, jer nijesam dobio jelku kakvu je trebalo da dobijem. Ali, kako sam nastavljao da hodam, ona je postajala sve teža i teža, da bi se pretvorila u metal i daleko je od jelke kakvu moja majka očekuje da ću donijeti kući.”

“Moj dragi dječače” rekao je župnik, “miris koji potiče od ovih iglica, nema sumnje ma kakav da je, dodirnuo je nebo. Dozvoli mi da ti kažem ostatak njegove priče”.

Župnik sjede pored dječaka i nastavi: “Čim si otišao od te usamljene žene, ona je odmah zamolila Djevicu Mariju, majku poput nje, da ti da neočekivani blagoslov. Roditelji zatvorenika su bili ubijeđeni da su našli anđela i izgovorili su molitve hvale za božićne kolače koje su sada mogli da kupe. Dječak koga si sreo u restoranu zahvalio je Bogu što je utolio svoju glad. Bogorodica, anđeli i Isus su čuli molitve onih kojima si pomogao i kada si otkinuo granu bora,

Bogorodica ju je obasula mirisom. Dok si hodao, anđeli su dodirnuli iglice i one su se pretvarale u zlato. Konačno, kada je sve bilo gotovo, Isus je pogledao djelo i blagoslovio ga. Od sada, ko god dodirne ovo drvo, njihovi grijesi biće oprošteni i njihove želje biće ispunjene.”
Legenda kaže da je sveti bor još uvijek tamo u Svetom Martinu i da je njegova sila toliko velika da svi koji pomažu svojoj braći na Badnje veče, ma koliko bili daleko od malog sela u Pirinejima, imaju blagoslov od njega.