Pablo Neruda

Pablo Neruda (1904-1973) kome je pravo ime “Neftali Ricardo Reyes Basoalto” se rodio 20og jul. 1904, u gradu “Parral” u Cileu. Njegov otac je bio zeleznicar a njegova majka, koja je umrla kratko posle njegovog rodjenja, je bila uciteljica. Nekoliko godina kasnije njegov otac, koji se tada preselio u gradu «Temuco», se nanovo ozenio «Doña Trinidad Candia Malverde»
Poeticar je proveo njegovo djetinstvo i mladost u «Temuco», tamo se i upoznao sa Gabrijelom Mustralom, gazdaricom djevojacke srednje škole. Od trineaste godine je vec poceo saradjivati u listu «La Mañana» usred toga i u «Entusiasmo y Perseverancia»--njegova prva publikacija--i prva pjesma. U 1920 god. je postao saradnik knjizevnog lista «Selva Austral» pod nadimkom «Pablo Neruda», koje je usvojio na uspomenu od Cehoslovackog poeticara «Jan Neruda» (1834-1891). Neke pjesme koje je Neruda tada napisao su publicirane u njegovoj prvoj publikaciji knjiga «Crepusculario» (1923). Sledece godine je bila publicirana «Veinte poemas de amor y una cancion desperada» jedna od njegovih najpoznatijih i najviše prevedene poezije. Pored njegovih pisanja pjesama Neruda je studirao Francuski i pedagogiju na fakultetu u Santiago. Izmedju 1927 i 1935e godine, drzava ga je stavila na konzulatu. Zato je imao priliku da posjeti mnogo zemalja kao na primjer Burmu, Cejlon, Javu, Singapor, Buenos Aires, Barcelonu, Madrid i tako dalje. Njegove poeti?ne produckcije u tom periodu je po?etak njegove 'knjizevne pobjede'

Španski gradjanski rat i ubistvo Garcije Lorce, koji je bio najbolji drug Nerude, je njega pogodilo toliko strašno da je ucestovao u republickom pokretu. Prvo u Španiji a posle u Francuskoj, gdje je pocela njegova kolekcija pjesama «España el Corazon»(1937)
U istoj godini se on vratio u njegovoj domovini. Njegova poezija je karakterisana politickim i socijalnim predmjetima. Knjiga «España el Corazon» je prouzrokovala veliki utisak medju narodima, pogotovo zato što je bilo štampano na frontu gradjanskog rata.

U 1939e godine Neruda je bilo naredjeno da bude konzulu Španskoj emigraciji u Parizu. A kratko vrijeme posle toga konzul Meksika. U Meksiko je nanovo napisao «Canto general de Chile». Promijenio je originalne pjesme u epskoj pjesmi o citavom juznoamerickom kontinentu i njegovom narodu, prirodi i istoriskoj sudbini. Ovo knjiga, nazvano «Canto general» je publicirana iste godine. Knjiga od prilike ima 250 pjesama. Brzo posle publikacije knjiga je prevedena na mnogim jezicima. Skoro sve njegove pjesme su napravljene u teškoj situaciji kada je Neruda zivio u inostranstvu.

U 1943e godine Neruda se ponovo vratio u Cile. U 1945e godine je bio izabran da bude senator republike. I tako je isto stupio u komunisticku partiju Cilea. U vrijeme protesta protiv predsjednika «Gonzales Videla» on je morao 2 god. da zivi u podzemlju sve dok nije uspijo da pobjegne u 1949e godine. Zivio je u razlicitim Evropskim zemljama. U 1952e godine se Neruda ponovo vratio kuci. U 1954e godine je knjiga «Las Uvas y el Viento» publicirana .

Njegove dalje publikacije:
1970 «La espada encendida»
1970 «Las piedras de cielo»
1969 «Fin del mundo»
1968 «Las manos del dia»
1967 «La Barcarola»
1967 «Musical: Fulgor y muerte de Joaquin Murieta»
1966 «Arte de Pajaros»

Sviđaš mi se kada šutiš...



Sviđaš mi se kada šutiš jer si kao odsutna,
i čuješ me izdaleka, i glas moj ne dodiruje te.
Čini mi se kao da su ti letjele oči
i čini se da ti je poljubac jedan zatvorio usta.

Kako su stvari sve ispunjene dušom mojo
izranjavaš iz stvari, ispunjena dušom mojom.
Leptirice sna, duši mojoj si slična,
i slična si riječi melankolija.

Sviđaš mi se kada šutiš i kad si kao udaljena.
I kada kao da se žališ, leptiriću u gukanju.
I čuješ me izdaleka, i glas moj ne dostiže te.
Pusti me da šutim s mučenjem tvojim.

Pusti me da ti govorim također svojom šutnjom
jasnom kao svijeća jedna, prosto kao jedan prsten.
Kao noć si, šutljiva, zvjezdana.
Šutnja tvoja je zvjezdana, tako daleko i jednostavno.

Sviđa mi se kada šutiš jer si kao odsutna.
Udaljena i bolna kao da si umrla.
Jedna riječ tada, osmijeh dovoljan je jedan.
I veseo sam, veseo što si živa.

Tijelo žene



Tijelo žene, bijeli brežuljci, bijela bedra,
slična si svijetu kada se daješ.
Ruje te moje tijelo divljeg ratara
i sin iskače iz dubine zemlje.

Bijah sam kao tunel. Ptice su od mene bježale.
I u meni započe noć svoju moćnu invaziju.
Kovao sam te kao oružje da bih te nadživio
ko strijelu za svoj luk i kamen za svjoju pračku.

Ali stiže i čas osvete i ja te ljubim.
Tijelo od kože, od mahovine, od mlijeka snažna i lakoma.
Ah pehari grudi! Ah oči odsutnosti!
Ah ruže pubisa ! Ah glas tvoj spor i tužan!

Tijelo žene moje, u tvojoj ću ostati ljupkosti.
Žeđi moja, tjeskobo bez granica, pute neodlučni!
Tamna korita rijeka gdje vječita žeđ ostaje,
gdje ostaje umor i bol beskrajna.

Noćas bih mogao napisati



Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.

Napisati, na primjer: "Noć je posuta zvijezdama,
trepere modre zvijezde u planini."

Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a ponekad je i ona mene voljela.

U noćima kao ova, bila je u mom naručju.
Ljubljah je, koliko puta, ispod beskrajna neba.

Voljela me, a ponekad i ja sam je volio.
Kako da ne volim njene velike nepomične oči.

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Misliti da je nemam, osjećati da sam je izgubio.

Slušati noćas beskrajnu, još mnogo dužu bez nje.
I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak.

Nije važno što je moja ljubav ne sačuva.
Noć je posuta zvijezdama i ona nije uza me.

To je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Duša je moja nesretna što ju je izgubila.

Kao da je želi približiti, moj pogled je traži.
Srce je moje traži, a ona nije uza me.

Ista noć u bijelo odijeva ista stabla.
Ni mi, od nekada, nismo više isti.

Više je ne volim, sigurno, ali koliko sam volio!
Moj glas je tražio vjetar da takne njeno uho.

Drugome, pripast će drugome. Kao prije mojih cjelova.
Njen glas i jasno tijelo. Njene beskrajne oči.

Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim?
Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.

I jer sam je u noćima poput ove držao u naručju,
duša je moja nesretna što ju je izgubila.

Iako je to posljednji bol koju mi zadaje
i posljednji stihovi koje za nju pišem.

Ne budi daleko od mene



Ne budi daleko od mene ni jedan dan,
jer, ne znam kako bih rekao, dan je dug
i čekat ću te na nekoj stanici
kad negdje daleko usnu valovi.
Nemoj otići ni samo jedan čas, jer tada,
u tom času, spoje se kapi nesanice
i možda će sav dim što traži svoju kuću
doći da ubije i moje izgubljeno srce.
Jao, neka se ne razlikuje tvoj lik na pijesku,
jao, neka ne lete tvoje vjeđe u odsutnosti:
ljubljena ne idi od mene ni za trenutak,
jer u tom otići ćeš tako daleko
da ću obići zemlju ispitujući
hoćeš li se vratiti ili me ostaviti da umrem.