Kratke priče

Tražite ljubavnu vezu koja vremenom postaje sve bolja, sa sve većim divljenjem, sa povjerenjem koje izrasta iz oluja.
Sa ovim čovjekom sam uvidjela da je moguće da dostignem intezivnu intimnost i radost. Mislila sam ranije da su to samo moje posebne potrebe, moja lična obilježja životnog druga. Sada mislim da možemo biti svačiji, ali da se bojimo da ih nećemo pronaći i onda pokušavamo da se zadovoljimo sa manjim.
Kako bi se usudili da zahtijevamo intimnost i radost, ako je najbolje što možemo pronaći mlaki ljubavnik i blaga sreća.
A ipak u srcu znamo da će mlako preći u hladno, blaga sreće će se pretvoriti u bezimenu tugu, gunđava pitanja: Da li je ovo ljubav moga života? Da li je to sve? Da li sam zato ovde?
U srcu znamo da mora postojati nešto više i čeznemo za onim što nikada nismo otkrili. Toliko često polovina jednog para želi da se uzdigne, a druga polovina je vuče nadolje.
Jedno ide naprijed, a drugo se trudi da za svakih dva koraka naprijed, mora da se vrati tri koraka unazad.
Bolje upoznati samo sreću, mislila sam, voljeti moje prijatelje i moju mačku, bolje čekati na životnog druga koji nikad ne dolazi, no napraviti tako tup kompromis.
Životni drug je neko čije brave odgovaraju svim našim ključevima, a ključevi odgovaraju svim našim bravama. Kad se osjećamo dovoljno bezbjednim da otvorimo brave, naše najiskrenije ja izlazi i onda možemo biti potpuno i iskreno ono što smo.
Možemo biti zaista onakvi kakvi jesmo, a da se ne pretvaramo.
Bez obzira na sve, što može oko nas da se poremeti, sa tom jednom osobom smo sigurni u našem vlastitom raju. Naš životni drug je neko ko dijeli sa nama najdublje čežnje, naš smisao, naša uvjerenja.
Naš životni drug je neko ko život donosi u život.
Ali na kraju krajeva i nije važno da li se slažemo ili ne, ili ko je u pravu. Ono što je zaista važno jeste šta se dešava između nas dvoje i da li se stalno mijenjamo, razvijamo i volimo jedno drugo sve više i više!
Jedino što je važno, na kraju našeg boravka na zemlji jeste, koliko smo dobro znali da volimo, kakav je bio kvalitet naše ljubavi!
Ričard Bah – Most preko Vječnosti

Možda ćeš nekad zaista pomisliti da nisi sposoban za uspeh, tapkaćeš u jednom mestu, tražeći način da se otrgneš svega, dođeš do spasenja koje u tom trenutku nije poraz, već samo prosečnost zauvek udaljena od pobede. Biće ti teško da se odbraniš od naleta onih koji čine sve da te privole da udišeš prašinu sa dna zajedno sa njima i budeš bezbrižan u toj prosečnosti. Ne staj, nemoj se povlačiti, razmisli, i kreni dalje, makar te ti koraci iz prašine vodili ka gorem, u blato, gde ti se na prvi pogled ne piše dobro. Biće još gore, vući ćeš se, potonućeš do kolena. Pomislićeš da je kraj onog trenutka kada se kišne kapi obruse na tebe, ali hrabrost koju si ispoljio neće ostati nenagrađena. Voda će sa tebe isprati blato i postaćeš čist kao izvorska voda, za razliku od njih koji će zauvek udisati prašinu prosečnosti.
Postoje trenuci kada neprijatelje najednom poštujemo više nego prijatelje. Neprijatelj je iskren, od njega očekujes napad, ali kada ti prijatelj probode nož u leđa, ne možeš, a da ne shvatiš, da iskrenost neprijatelja zavređuje poštovanje, za razliku od prijatelja koji, nakon svega, predstavlja samo gorku kapljicu razočarenja za tebe, jer si ga posmatrao onim što on nikada nije, niti će ikada biti.
Nekad verujem da u životu svako obećanje treba prihvatiti sa dozom sumnje, neverice, čak i kao laž, jer viteške karakteristike u svetu bez vitezova ne mogu postojati. Sve više mi se čini da danas ljudi olako daju obećanja, a još lakše ih neispunjavaju.
Verujem da je osnovni zadatak svakog od nas da ovaj svet načinimo boljim, da svi postanemo vitezovi, ne po mačevima koje nosimo, već po rečima iza kojih stojimo.
Ako moram da padnem, potrudiću se da padnem na odskočnu dasku.
Slaviša Pavlović – Pogledi sa strane (u pripremi)

Te noći sam joj oćutao najlepše reči koje znam…
Jednom je rekla da bi sve dala da čuje to što oćutim, i otkrio sam joj tajnu o starom drvetu koje raste na ničijoj zemlji između devet salaša, u fantazmagoričnoj oazi koja se u Sahari žita priviđa samo onda kada se to njoj prohte, tako da ni najprefriganijim geometrima nikad nije pošlo za rukom da je osvoje svojim instrumentima…
I tako, obično u nekoj vedroj noći, roj Neizgovorenih Reči nepovratno odbegne iz košnice misli i u potrazi za novim mestom sumanuto pokušava da otkrije prečicu do najbližih zvezda, ali zna se, još niko sem prevejane skitnice Pogleda nije uspeo da dospe do Tamo…
I onda, pred zoru, kad posustalo krenu da se stropoštavaju, Vetar probere najlepše, podmetne pod njih svoje paperjaste uvojke, kao jastučiće, i nežno povuče finu četku te velike krošnje kroz svoje kose…
I Neizgovorene Reči ostaju da trepere u lišću starog drveta zauvek, rekoh joj, kao miris tvoje kose na mom češljiću od jantara…
“Zauvek?”, pitala je uplašeno…
O, ne, ispravih se, izvini, zaboravio sam da “zauvek” ne postoji…
Jednog dana, dakako, strovaliće se i to stablo, oprljiće ga Oluja šenlučeći gromovima nad ravnicom, složiće se kao kula od karata pod teretom Neizgovorenih Reči, ili polegnuti tiho i neprimetno, kao kazaljke na tri i petnaest, ko će ga znati?
Ali naići će čerga tog leta, i to ne Mečkari ili Džambasi, ni Gatari ni Korpari, nego Veseli Svirači Tužnih Očiju, praćeni crnim kosovima iz visokih Prekodonskih stepa, i još izdaleka, uspravivši se u sedlu, primetiće u gustoj travi naročitu račvastu granu boje majskog sumraka, od koje bi se mogla izdeljati odlična viola?
I, više nego dovoljno godina kasnije, možda nečija, možda proseda, možda bez ikoga, ti ćeš ugledati belog leptira na jorgovanu, i širom otvoriti prozore mameći ga da ti sobu opraši polenom i prolećem. A ulicom će prolaziti mali Cigan sa violom, videćeš samo drozdovo pero na šeširu kako promiče za šimširom, i začućeš Neku Staru Dobru Nepoznatu Pesmu, koju prvi put slušaš, a godinama je znaš…
I zaplakaćeš, istog časa…
I najzad shvatiti kako sam te voleo…
Đorđe Balašević

Nada je kao sunce. Kao vatra. Uništava mrak. Podgreva i ozaruje. Nadajte se, jer kao što virusi ne prežive u ključaloj vodi koja stoji iznad vatre, tako će i ono loše nestati jer je oterano istinskom nadom.
I kada vas gađaju kamenjem, guraju u stranu, vuku unazad, vi nastavite. Sledite svoj cilj, polako koračajte, istrpite svaku nedaću i uspeh je neminovan. Onda ćete se osvrnuti, pogledati sve njih, bednike, koji i dalje stoje na istom mestu i rade to isto drugima. Ovog puta, vas će veličati, govoreći da su oni zaslužni za vaš uspeh. Oprostite i sažalite se, neka nisu pomogli, vi ste uspeli, a oni su ostali iza vas.
U ratu se izgleda sve preokrene, retko ko uspeva da ostane svoj, dešava se da neprijatelji na koje obično pucamo postaju prijatelji, dok prijatelji zavedeni nemoralom rata postaju neprijatelji. Izgleda da je jedina dobra stvar u ratu što svako od nas pokaže svoje pravo lice, sebe u pravom smislu. Jer, verovatno zbog straha ističemo svoje duboko skrivene mane, podgrevajući sopstveni ego željom za preživljavanjem.
Slaviša Pavlović – Pogledi sa strane

Kad te zamolim, da me slušaš, a ti mi počneš davati savjete, nisi učinio to što sam te zamolio.
Kad te zamolim, da me poslušaš a ti me započneš pitati, zašto tako razmišljam, gaziš moje osjećaje.
Kad te zamolim, da me slušaš a ti i osjetiš da moraš učiniti nešto, što bi riješilo moj problem, razočarao si me, pa neka ti zvuči čudno.
Slušaj! Sve što sam te zamolio je, samo da me poslušaš.
Ne govori, ne radi, samo me slušaj.
Sam mogu učiniti ono što je potrebno; nisam bogalj. Možda sam bez hrabrosti i neodlučan, ali nisam bogalj.
Ako nešto napraviš za mene, što znam sam i što sam moram učiniti za sebe, samo ćeš povečati moj strah i moju slabost. Ali ako jednostavno prihvatiš i uzmeš za gotovo činjenicu, da osjećam to što osjećam, bez obzira kako to nerazumno zvuči, odreći ću se potrebe da te uvjeravam šta leži iza tog mog nerazumnog osjećaja.
I kad mi samom to postane jasno, odgovor će mi biti jasan i ne trebam tvoj savjet. Nerazumni osjećaji će dobiti značenje tek kad uspijem shvatiti što stoji za njima. Možda upravo zato molitve djeluju na neke ljude, jer Bog je nijem i ne daje savjete, ne pokušava urediti stvari. On samo sluša i sluša i pusti te da radiš što hoćeš.
Zato molim te, samo me poslušaj i samo budi svjestan onoga što čuješ. Pa ako i ti želiš govoriti, počekaj na svoj trenutek. Tada ču ja poslušati tebe.
Autor nepoznat

Bilo jednom jedno dijete, spremno da se rodi.
Jednog dana ono upita Boga: “Čujem da me sutra šalješ na zemlju? Ali kako ću tamo živjeti kad sam tako mali i bespomoćan?”
Bog je dogovorio: “Između mnogih anđela izabrao sam jednoga za tebe. Taj anđeo će te čekati i brinuti se o tebi.”
“Ali”, kaže dijete, “tu na nebu ne radim ništa osim što pjevam i smijem se.To je sve što mi treba da budem sretan.”
Bog kaže: “Tvoj će ti anđeo pjevati svaki dan. I osjećaćeš ljubav svoga anđela i bićeš srećan.”
“A”, kaže dijete, “kako ću razumjeti kad mi ljudi pričaju, ako ja ne govorim njihovim jezikom?”
“To je lako”, kaže Bog, “tvoj će ti anđeo govoriti najljepše i najslađe riječi koje ćeš ikada čuti. I s mnogo strpljenja i pažnje, tvoj će te anđeo naučiti pričati.”
Dijete je pogledalo Boga i reklo: “A šta da radim kad želim razgovarati s tobom?!”
Bog se nasmijao djetetu i rekao: “Tvoj će ti anđeo spojiti ručice i naučiti te kako se moli.”
Dijete kaže: “Čujem da na zemlji ima zlih ljudi. Ko će me zaštititi?”
A Bog zagrli dijete i kaže: “Tvoj će te anđeo braniti, i po cijenu svog života.”
Dijete tužno reče: “Ali nikada te više neću vidjeti.”
Bog opet zagrli dijete: “Tvoj će ti anđeo uvijek govoriti o meni, i naučiće
te kako da budeš sa mnom, a ja ću za tebe uvijek biti tu.”
U tom je trenutku na nebu zavladao mir, i već su se mogli čuti glasovi sa zemlje.
Dijete je još na brzinu nježno upitalo: “Bože, ako sada moram ići, reci mi barem ime moga anđela.”
Bog kaže: “Ime tvoga anđela uopšte nije važno, ali ti ćeš ga zvati MAMA.”

Noc

Jedna i velika vječna noć na oči ljudi i čaške cvjetova, u paruške lišća, nad ogledala rijeka. Nebo i zemlju je spojila, more i kopno izjednačila; san je java, jer ljudi i stvari imaju boju ljudskih snova.
Duša je svijeta udovica sa crnim velom, a misli ljudske uplašeni noćni leptiri.
Nad vrtom je užas i noć.
Događaju se strahovite stvari; mru pupovi, prosipa se sjeme u mahovima i trune,
biju se bitke za grumen zemlje.
U jednom kutu vrta, gdje, kao što biva u jesen, raste najraznoličije cvijeće zajedno, isprepleten i bez reda, kako je koga vjetar nanosio ili voda naplavila, diže se nad svim sitnim sudbinama Suncokret.
Visok i žilav kavalir na ogoljenoj mišićavoj stabljici, koja se već dobro pognula, valjda prema onoj strani, gdje glava ispijena od ognjene strasti, a od njegova divnog mundira ostalo je još malo, latice zlatnog sljema danas su trule i ljepljive.
Njemu je noć najteža, ali on je najsrčanije podnosi.
On, vatreni ljubavnik svih zora, sveštenik sunca i poklonik ognja, nebeski avanturist, gine i propada u mraku, ali ga nada nikada ne napušta, a prkos mu nije manji nego posljednjeg dana, kad je sijalo krepko jesenje sunce i oko glave mu zujale pčele.
Odmah pod njim je Žuta lala; nju je zatekla noć u cvatu, na još nerascvelu čašku pala je studen i tama, i njen je uski list dobio blijedu, samrtničku boju cvijeća, koje raste u podrumima. Jutro nije održalo obećanje, svijetlo nije cjelivalo list, i vjetar nije donio pelud;
prevarena je žuta lala i uvenut će u noći s malo žalbe i malo tuge, kako već podnose žene svoje velike i male jade.

Ladolez,koji nikad u životu nije bio samostalan, kloni prvi.
Pao je i sad leži nevoljno za plotom, niko neće vidjeti, kako će poginuti u tami.
Crveni karanfil, koji je nekad, kad bješe dan, bio ohol i plodan i crvenio se u zapućcima tisuća ljudi, sad je malen i nevidljiv, uvukao latice, da sakrije crvenu boju, i kao da bi najvolio, da se nikad nije ni crvenio. On ima čudno mišljenje, da je sva ta noć i jad samo jedan nesporazumak i da bi se sunce dalo nadomjestiti,
sad već ne znam na koji način. Uostalom, on da je već odavno to prorekao.
Rezede, brižne mlade domaćice, vode svoje kućanstvo u mraku i nastoje da se, kako najbolje umiju, prilagode bijedi. I još uvek mirisu jedva osjetno.

Krupne ljubičice, koje se ne miješaju nikad ni u što, ali imaju mnogo srca i razumijevanja za sve, što se zbiva, obnevideše i umriješe od tuge gledajući plavim očima nesrećni Suncokret, u kog su uvijek bile potajno zaljubljene.
Tulipani, što rastu uz ogradu, visoki su i tušti kao i prije. Ko zna, otkud oni vuku sok i kako uspijevaju bez sunca. Njih očito ne boli nikad ništa, dobro im je i oholi su, ali im cvijet zaudara na đubre.

Crna buba, što stanuje u jednom busenu rondoa i živi od otpadaka cvijeća, tuži se bez prestanka na teška vremena. Po njenu mišljenju je ova noć kazna božja, koja pogađa evo i nedužne zajedno s krivcima.
“I bili su dojadili, mrmlja ona, čim bi sunce zašlo samo za oblačak, a oni svi u jedan glas: Sunce, sunce, sunce, gdje si?! Uvenusmo, izgibosmo od vlage i studeni; gdje si da nas izbaviš i pridigneš, sunce, brate naš? Eto im sad! Tako je, ko traži hljeba nad pogaču” (Crna buba zna mnogo poslovica i njima podupire obično svoje tvrdnje).
O suncokretu ne govori drugačije nego kao o usijanoj glavi, koja je dobila ono, što je tražila, a i ostali su svi, manje ili više krivi. Crna buba sabira po vazdan mrvice po rondou i vuče u svoju jamu pod busenom i po vazdan proklinje čas i sat, kad se rodila.
A oko svega cvijeća na svakom busiću slobodne zemlje raste sitna trava, koja duboko krije žile. Ona je ublijedela i tavori sada crna vremena, ali nije je mnogo i ona će se, ma kako gažena i ništena, podići i klisnuti u vis, čim dođe bolje vrijeme.
Tako izdiše vrt u noći.
*
Vi me pitate za ljude.
Oduvijek je bivalo da su iskušenja silazila na svijet i da je čovjek ćovjeku zlo činio,
da je cvijeće venulo i da su nevini stradali, da su pjesnici govorili jezikom tajnovitim u polujasnim slikama, pa kad vam govorim o cvijeću, zašto me pitate za ljude?
Ivo Andrić

Po stoti put moja se misao pita – kao što zalutao i zatvoren leptir po stoti put bije o staklo – šta je to što mi ne da da živim ni da se životu radujem.
To je kajanje zbog nečega što nismo mogli da ne učinimo, što možda nismo ni učinili, i strah od nečega što nikad ne dolazi i ne nastupa, a neprestano se primiče i prijeti.
To je nauk koji se nikad ne može do kraja shvatiti ni naučiti.
To je svršen čin sa kojim se ne mirimo.
To je nada, neodređena i bezizgledna nada, koja nas više muči i boli nego što nas tiješi i krijepi, a koja nas nikad ne napušta.
To je slika potpunog nesklada između nas onakvih kakvi jesmo i onog što živi u nama i što nas okružuje sa svih strana.
Ivo Andrić/Znakovi pored puta

Sve ima svoje vrijeme i svoju priču, djevojko.Zora, stara kurva, opet dolazi, ali pjevca o kojem je riječ, to više ne zanima.
Nema pjesme, djevojko.
Pas koji je lajao na sve živo, opružen na ledini, škilji i ne mrda.
Na ledini, leži pas, i uopšte se ne trudi.
Sve se strmoglavilo.
I ovi oblaci po nebu samo se bez veze vucaju po nebu.
One što su nekada pohađale školu baleta sada pohađaju kurseve pletenja u staračkom domu.
Macani što su zviždali za djevojkama koje pohađaju školu baleta sada tove telad i zalijevaju bašte.
Zar je to bilo to, djevojko?
Ja znam da jeste, a ti odrasti i saznaj curice.
To se uvijek sazna, ako si na vrijeme prostrla novine ispod sebe, da te ne škaklji trava kad budeš brojala zvijezde sa njegovim uzdasima na sebi.
I nije kasno.
Ljudi kažu da je kasno kako bi manje patili.
Ne vjeruj ljudima, djevojko.
Vjeruj mravima.
Mravi znaju koliko je duboka voda u fildžanu.
Mravi znaju da nema puta koji ne vodi nekud.
Samo krenuti treba, djevojko.
Otisni se.
Toliko njih nije smjelo, ali ti, koja ljubiš kao da sahranjuješ, ti ćeš zagaziti.

Boro Kapetanović