Poučne priče

Džeri je menadžer restorana. Uvijek je dobro raspoložen. Kad god bi ga neko pitao kako je, odgovor bi uvijek bio isti:
“Da sam bolje ne bi valjalo!”
Mnogi konobari u njegovom restoranu dali su otkaz kada je on promjenio posao… da bi ga pratili od restorana do restorana. Zašto?
Džeri je umio da motiviše ljude.
Ako je neko od kolega imao loš dan, Džeri je uvijek bio tu da ga ohrabri i da mu ukaže na pozitivne strane čitave situacije. Uočivši to, postao sam znatiželjan. Jednog dana otišao sam do Džerija i pitao ga:
“Ne razumijem! Niko ne može biti pozitivan čitav dan. Kako ti to uspijeva?”
Džeri mi je odgovorio:
“Svakog jutra se probudim i kažem sam sebi, danas imam dva izbora: loše ili dobro raspoloženje.
Uvijek izaberem dobro raspoloženje. Svaki put kada se dogodi nešto loše mogu izabrati da budem žrtva ili da učim iz toga. Ja uvijek odaberem učenje. Kada neko dođe i počne da mi se žali, mogu da prihvatim njegovu žalbu ili mogu da istaknem pozitivnu stranu života. Uvijek izaberem pozitivnu stranu života.”
“Ali to nije uvijek tako lako,” rekao sam mu.



“Da, lako je,” rekao mi je Džeri
“Sve se u životu vrti oko izbora. Kad rješavaš raznorazne gluposti sve je to pitanje izbora. Biraš kako ćeš reagovati na situacije. Biraš kako će drugi uticati na tvoje raspoloženje. Biraš dobro ili loše raspoloženje. Tvoj izbor je kako ćeš proživjeti svoj život.”
Par godina kasnije, čuo sam da je Džeri slučajno učinio nešto što u njegovom poslu nikako nije dozvoljeno činiti. Ostavio je otvorena zadnja vrata restorana. U restoran su upala tri naoružana muškarca. Dok je pokušavao da otvori sef, tresući se od straha, nikako nije uspijevao da pogodi pravu kombinaciju. Jedan od pljačkaša se uspaničio i pucao je u Džerija. Srećom, Džerija su brzo pronašli i prevežen je u bolnicu. Poslije duge i teške operacije i intenzivne njege, Džeri se oporavio. Vidio sam ga šest meseci poslije ranjavanja. Kada sam ga pitao kako je, odgovorio je:

“Da sam bolje ne bi valjalo. Hoćeš li da vidiš ožiljke?”
Odbio sam, ali sam ga pitao o čemu je razmišljao za vrijeme pljačke.
“Prvo što mi je proletilo kroz glavu bilo je da sam trebao da zaključam zadnja vrata.”
“Kada su me pogodili, dok sam ležao na podu, sjetio sam se da imam dva izbora: Da živim ili da umrem. Odlučio sam da živim.”
“Zar te nije bilo strah?” upitao sam ga.
Nastavio je: “Bolničari su bili odlični. Stalno su mi govorili da će sve biti u redu. Ali kada su me unijeli u kola i kad sam im vidio izraze na licima, uplašio sam se. Čitao sam im u očima:

“On je mrtav. Znao sam da je vrijeme za akciju”
“Šta su oni uradili?” pitao sam
“Vidiš, tamo je bila jedna krupna medicinska sestra ko ja me stalno nešto pitala kako bih ostao pri svjesti. Pitala me da li sam na nešto alergičan.”
“Da, na metke,” bio je moj odgovor. Dok su se smijali rekao sam im:
“Biram život. Molim vas, tretirajte me kao da sam živ – ne mrtav.”
Džeri je preživio zahvaljujući dobrim doktorima, ali i zbog svog zadivljujućeg stava. Od njega sam naučio da svakog dana imaš izbor: Uživati u životu ili ga mrziti. Jedina stvar koja je samo tvoja – koju niko osim tebe ne može kontrolisati – je tvoj stav. I ako vodiš računa o tome, sve u životu postaje lakše.

Kad god sumnjaš učini jedan mali korak.



Život je kratak da bi gubili vrijeme na mržnju.




Tvoj posao neće brinuti o tebi kad se razboliš. Tvoji prijatelji i roditelji hoće. Održavaj kontakt s njima.


Redovno plaćaj svoje račune.


Ne moraš pobijediti u svakoj raspravi. Složi se da se ne slažeš.


Plači s nekim. Lakše je nego plakati sam.


Nije loše naljutiti se na boga. Podnijeće on to.


Štedi za penziju od svoje prve plate.


Kad je čokolada u pitanju – otpor je izlišan.


Pomiri se sa svojom prošlošću pa ti neće upropastiti sadašnjost.


U redu je ako te tvoja djeca vide kad plačeš.


Ne poredi svoj život s drugima. Nemaš pojma kako izgleda njihov put.


Ako veza mora biti tajna, nemoj biti u takvoj vezi.


Sve se može promijeniti za treptaj oka. Ali ne brini. Bog ne trepće.


Udahni duboko. To smiruje um


Riješi se svega što nije korisno, lijepo ili veselo.


Zaista je tako – sve što te ne ubije, učini te jačim.


Nikad nije suviše kasno za srećno djetinjstvo. Drugi put je ipak sve do tebe.


Kad dođe do onoga što zaista voliš u životu ne dozvoli da te išta zaustavi.


Upali te svijeće, stavi čistu posteljinu, obuci se lijepo. Ne čuvaj to za posebnu priliku. Danas je poseban dan.


Uvijek se dopro pripremi i onda se pusti niz vodu.


Budi danas ekscentrik. Ne čuvaj tu ljubičastu kombinaciju za stare dane.


Najvažniji seksualni organ je mozak.


Samo se ti staraš o svojoj sreći.


Svaku tzv. katastrofu pojasni sljedećim riječima: ‘Da li će ovo biti bitno za pet godina?’


Uvijek izaberi život.


Opraštaj sve svakome.

Ne tiče te se šta drugi ljudi misle o tebi.


Vrijeme liječi skoro sve rane. Daj mu vremena.


Zivot je posten, ali ipak dobar.


Kako god da je dobra ili loša situacija, promijeniće se.


Ne doživljavaj sebe previše ozbiljno jer to niko drugi ne radi.


Vjeruj u čuda.


Bog te voli zbog toga što je Bog, a ne zbog onoga što si uradio ili nisi.


Ne mjerkaj život. Iskoristi ga najviše što možeš.


Ostariti je mnogo bolje od druge mogućnosti – umrijeti mlad.


Tvoja djeca imaju samo jedno djetinjstvo.


Sve što je bitno na kraju priče je ono što si volio.


Izađi svaki dan napolje. Čuda su iza svakog ćoška.


Kada bi sve svoje probleme stavili na gomilu i pogledali tuđe – brzo bi uzeli svoje nazad.


Zavist je gubljenje vremena. Već imaš sve što ti treba.


Najbolje tek dolazi.


Bez obzira kako se osjećaš, ustani, obuci se i pokazi najbolje što imaš.


Ponekad je bolje odustati.
Život uvijek ne nudi najljepša izdanja, ali je ipak veliki dar.

Vjerovatno ste čuli za indijsku legendu o malom žutom cvijetu koji se rascvjetao u jednoj bašti. On cvjeta samo jednu sezonu i tada uvene.

Kada je jedan posjetilac ušao u ovu baštu , sa svih strana slušao je samo žalbe. Mango je rekao da bi radije bio kokosova palma. Zašto? Zato što je cijelo palmino drvo korisno – plod, lišće, grane i stablo.
Međutim kokosova palma zavidjela je mangu, zato što se njegov plod za skupe novce izvozio iz Indije. Sve biljke su bile ljubomorne jedna na drugu, svaka od njih je mislila da je druga biljka više vrijedila.

Oko posjetioca koji je slušao samo žalbe, zaustavilo se na jednom malom žutom cvijetu koji je radosno cvjetao u svom uglu. Sagnuo se i upitao ga: “Zašto se i ti ne žališ kao svi ostali?”
Cvijet je odgovorio:”Pa i ja sam posmatrao kokosovu palmu i zavidio joj na lišću koje se lelujalo na vjetru. Poželio sam i da donosim divne, sočne plodove kao mango. Ali tada sam shvatio da, da je bog želio da budem kokosova palma ili mango, on bi to tako i napravio. Međutim on je želio da budem mali žuti cvijet pa zato i ja želim da budem najbolji mali žuti cvijet koji je ikada postojao.“

Ovo je priča o jednom čovjeku koga bih nazvao Tragačem.
Tragač je neko ko traga, ko traži, ali ko ne mora i da nađe ono za čim traga. To je neko, ko ne mora ni da zna šta traži. To je prosto čovjek čiji život predstavlja traganje.

Tako jednog dana jedan Tragač osjeti snažnu potrebu da krene za grad Kamir. Naučivši se da ozbiljno obraća pažnju na takva osjećanja, koja dopirahu iz nepoznatih mjesta do njega samog, ostavi sve i krenu na put.

Hodajući dva dana po prašnjavim putevima, najzad spazi u daljini obrise grada Kamira. I malo prije nego da stigne do samih kapija grada, pažnju mu privuče jedan brežuljak desno od puta, prekriven čudnim zelenilom i mnoštvom raznoraznog proljećnog cvijeća. Sa svih strana brežuljak bješe ograđen lakiranom ogradom. Bronzana vratašca na ulazu namamiše ga da uđe.

Iznenada osjeti da je čak i zaboravio na grad i da treba da se malo zadrži na tom mjestu. Tragač uđe kroz bronzana vratašca i lagano pođe da se kreće između bijelog kamenja koja su ležala nasumično razbacana po zemlji.

Pusti da mu pogled kao leptir prelijeće preko svakog detalja u tom šarenom raju. Imao je oči tragača i možda je zato i otkrio natpis na jednom bijelom kamenu:
Abdul Tareg, živio 8 godina, 6 mjeseci, 2 sedmice i 3 dana.

Malo se uznemirio kad je shvatio da taj kamen nije uopšte bio kamen, već nadgrobna ploča. Rastuži se pri pomisli da je tu bilo sahranjeno tako malo dijete. Osvrnuvši se oko sebe, spazi, da je na susjednom kamenu takođe stajao neki natpis. Približi se kamenu i pročita:
Jamir Khalib, živio 5 godina, 8 mjeseci i 3 sedmice.

Tad se Tragač osjeti jako uznemireno. To predivno mjesto bilo je ustvari groblje, a svaki kamen nadgrobna ploča. Jednu po jednu on poče da čita ploče. Na svakoj je stajao određen natpis: ime i životni vijek. Obuze ga užas kada je ustanovio da je najstarije dijete koje je tu bilo sahranjeno jedva imalo nešto više od 11 godina. Pritisnut neizmjernom tugom, sjede na travu i zaplaka.

Stari upravnik groblja koji je slučajno tuda prolazio, vidjevši nepoznatog čovjeka krenu prema njemu. Neko vrijeme ga je posmatrao kako plače, pa ga upita da li oplakuje nekog bliskog.
- Ne, ne plačem za nekim svojim – odgovori Tragač. Šta je sa ovim gradom? Kakav užas se ovdje dešava? Zašto ima toliko mrtve djece zakopane na ovom mjestu? Kakvo se to strašno prokletstvo nadvilo nad ovim ljudima i natjeralo ga da napravi dječije groblje?!
Starac mu odgovori:
- Smirite se, nema nikakvog prokletstva. Radi se o tome, da kod nas postoji jedan drevni običaj. Dozvolite da vam pojasnim: kada neko dijete navrši petnaest godina, roditelji mu poklone jednu sasvim malu svesku, kao ova koju ja nosim oko svog vrata. I kad god ga nešto mnogo obraduje, on treba da otvori tu svesku i da zapiše: lijevo, to što ga je obradovalo i desno, vrijeme trajanja te radosti.
Upoznao se sa djevojkom i zaljubio se u nju: koliko je trajala ta neizmjerna strast i radost? Jednu sedmicu? Dvije? Tri i po?… Zapiši.
…
Uzbuđenje prvog poljupca? Koliko je trajalo? Minut i po, koliko i poljubac? Dva dana? Jednu sedmicu?…
Trudnoća i rađanje prvog djeteta?
Ženidbe prijateljá?
Putovanje iz snova?
Susret sa bratom koji dolazi iz daleke zemlje?
Koliko je trajala radost svih tih događaja? Satima? Danima?… Tako mi u naše male sveske zapisujemo svaki trenutak naše radosti…Svaki trenutak.
Kada neko umre, običaj je da mu otvorimo svesku i da mu saberemo svo vrijeme njegove životne radosti i da ga zapišemo na grobu. Zato što vjerujemo da je to jedino istinski proživljeno vrijeme.
„Tragač“, Horhe Bukaj

Nekoliko godina nakon što sam došao na svijet, moj tata je upoznao stranca koji je tek došao u naš gradić. Od samog početka tata je bio opčinjen pridošlicom i brzo ga pozvao da živi s našom porodicom. Stranca smo brzo prihvatili i od tada je živio sa nama.
Dok sam odrastao nijednom se nisam zapitao o njegovoj ulozi u našoj porodici. U mom dječijem umu on je imao posebno mjesto. Roditelji su me odgajali komplementarno: mama me je učila da razlikujem dobro od zla, a tata me učio da budem poslušan. Ali stranac, on je bio pripovjedač. On bi nas držao opčinjene satima svojim avanturama, misterijama i komedijama.
Kad sam želio da saznam nešto o politici, istoriji ili nauci, on je uvijek znao sve odgovore o prošlosti, razumio je sadašnjost i činilo se da je čak u stanju da predvidi budućnost! Moju porodicu je odveo na prvi veliki fudbalski meč. Nasmijavao me i rastuživao. Stranac nikad nije prestajao pričati, ali tati to izgleda nije smetalo.
Ponekad, mama bi tiho ustajala i odlazila u kuhinju gdje je bilo tiho i mirno, dok smo mi jedni druge stišavali da čujemo šta ima da nam kaže. Danas se pitam da li se ikad molila da stranac ode iz našeg doma.
Tata je upravljao našim domom s određenim moralnim normama, ali stranac nikad nije osjećao obavezu da ih prati. Profane priče, naprimjer, nisu bile dozvoljene u našoj kući. Ni od nas, ni od naših prijatelja, ni od posjetilaca.
Naš dugogodišnji posjetilac, s druge strane, glatko bi se provlačio s psovkama koje su parale moje uši i tatu tjerale da pobjesni, a mamu da pocrveni. Tata nije dozvoljavao liberalnu upotrebu alkohola, ali nas je stranac podsticao da ga redovno pijemo. On je učinio cigarete da izgledaju privlačno, cigare džentlmenski, a muštikle prefinjeno.
Slobodno je govorio o seksu, čak i previše. Njegovi komentari su ponekad bili provokativni, ponekad sugestivni, a ponekad jednostavno besramni.
Danas znam da su moja shvatanja o ljubavnim vezama u velikoj mjeri formirale strančeve priče. Iz dana u dan stranac je protivrječio vrijednostima mojih roditelja, ali su ga ipak rijetko ućutkavali. I NIKAD ga nisu zamolili da napusti našu kuću.
Više od 40 godina je prošlo od kad se stranac uselio u život naše porodice. Jako se brzo uklopio pa danas ni izbliza ne izgleda tako očaravajući kao što je bio s početka. Međutim, čak i ako danas uđete u kuću mojih roditelja i dalje ćete ga pronaći kako sjedi u svom ćošku, iščekujući nekoga da ga sasluša, da priča s njim dok mu pokazuje svoje slike.
Kako se zvao stranac?
Mi smo ga prosto zvali – TV.
U međuvremenu je dobio i suprugu. Zovemo je računar.
Njihovo prvo dijete zovemo mobilni telefon.
A njihovo drugo dijete – Facebook.

Ako ja ne želim ono što ti želiš, ne trudi se, molim te, da mi dokažeš da je ono što ja želim pogrešno;
ili, ako ne vjerujem ono što ti vjeruješ, zastani malo prije nego što počneš da me ubjeđuješ;
ili, ako osjećanja pokazujem jače, odnosno slabije od tebe u istim situacijama, dopusti mi da to ipak učinim onako kako mi odgovara;
ili, ako nešto radim na način koji se razlikuje od načina na koji ti radiš to isto, dozvoli mi.
Ne zahtijevam od tebe da me potpuno razumiješ, bar ne sada; to ću, možda, tražiti tek kad osjetim da od mene hoćeš načiniti kopiju sebe.
I dok ostvarujem svoje želje, pokazujem svoja osjećanja ili izražavam vjeru, ti otvori svoje srce i dopusti da u njega uđe i razvija se saznanje da nije sve pogrešno što je različito od tvoga. Prihvati me onakvu kakva jesam – to je prvi korak koji možeš učiniti ako hoćeš da me razumiješ.
Jednog dana, ako me ikada stvarno shvatiš, vidjećeš da u tome kakva sam postoji mnogo lijepog. I tada ćeš, nadam se, osjetiti snažnu potrebu: ne da me mijenjaš da bi bila kao ti, nego da me cijeniš, priznaš, podržiš i voliš.

Ako postojiš, dišeš.
Ako dišeš, govoriš.
Ako govoriš, pitaš.
Ako pitaš, misliš.
Ako misliš, tražiš.
Ako tražiš, doživljavaš.
Ako doživljavaš, učiš.
Ako učiš, rasteš.
Ako rasteš, želiš.
Ako želiš, nađeš.
Ako nađeš, ne vjeruješ.
Ako ne vjeruješ, sumnjaš.
Ako sumnjaš, razumiješ.
Ako razumiješ, znaš.
Ako znaš, želiš da znaš još više.
A ako želiš da znaš još više, živ si.

1. Prestani se nervirati. Nerviranje ubija život.
2. Započni svaki dan sa osmijehom. Osmijeh ce naoružati tvoju dušu.
3. Kontroliši apetit. Pretjerivanje začepi i tijelo i um.
4. Prihvati svoja ograničenja.
5. Ne budi sujetan. Sujeta troši vrijeme i energiju.
6. Vjeruj u ljude. Cinizam ukiseli ljepotu.
7. Pronađi sebi hobi. Opustiće ti živce.
8. Pročitaj knjigu kad god možeš da stimulišes maštu i proširiš vidike.
9. Ostani ponekad nasamo da nađeš mir u samoći i tišini.
10. Pokušaj da želiš ono što imaš, umjesto da trošiš energiju pokušavajući da imaš ono što želiš.

Paradoks vremena je da imamo veće zgrade,
ali kraće živce; šire puteve, ali uže vidike;
trošimo više, a imamo manje;
kupujemo više - uživamo manje; Imamo veće kuće, a manje porodice;
više udobnosti, a manje vremena;
imamo više diploma, ali manje razuma;
više znanja, a manje rasuđivanja;
više stručnjaka, a još više problema;
više znanja u medicini, a sve manje zdravlja.

Pijemo previše, pušimo previše,
trošimo nepromišljeno, smijemo se premalo,
vozimo prebrzo, olako se ljutimo,
prekasno liježemo, ustajemo umorni,
čitamo nedovoljno, gledamo TV suviše.
Molimo se rijetko.
Uvećali smo naše posjede,
ali smo umanjili naše vrijednosti.
Previše pričamo, premalo volimo,
prečesto mrzimo.
Naučili smo kako da preživljavamo,
ali ne i kako da živimo.
Dodajemo godine životu, ali ne i život godinama.

Putovali smo na mjesec, a problem nam je otići preko ulice i
upoznati novog susjeda. Zagospodarili smo vanjskim prostorom,
ali ne i unutrašnjim. Napravili smo velike, ali ne i bolje stvari.
Očistili smo vazduh, a zagadili dušu.
Razbili smo atom, ali ne i naše predrasude.
Pišemo više, ali učimo manje.
Planiramo više, ali postižemo manje.
Naučili smo žuriti, ali ne i čekati.
Imamo višu zaradu, ali i niži moral.
Imamo sve više hrane, a sve smo više nezahvalni.
Gradimo jače kompjutere sa većom memorijom,
ali mi razgovaramo sve manje i manje.
Težimo više kvantitetu, a zaboravljamo na kvalitet.
Ovo su vremena brze prehrane i spore probave;
velikih ljudi, a malih karaktera; brzih zarada i površnih odnosa.
Ovo je vrijeme mira u svijetu, a rata u kući.
Vrijeme mnogo dokolice, a malo uživanja.
Vrijeme raznovrsne hrane i loše ishrane.
Sve je manje finansijskih problema u braku, a sve više razvoda;
sve je više luksuznijih kuća, ali i podijeljenih domova;
ovo su dani brzih putovanja, oskudne odjeće i niskog morala;
sve debljih ljudi, i tableta koje mogu sve – da te oraspolože, otupe ili ubiju.

ZAPAMTITE! Provedite što više vremena s vašim voljenima, jer oni neće biti vječno pored vas. Recite poneku ljubaznu riječ onome ko vas odozdo gleda sa strahopoštovanjem, jer će ta mala osoba uskoro odrasti i otići. Sjetite se dati topao zagrljaj onome kraj vas, jer je to jedino blago koje možete dati svojim srcem, a ne košta vas ništa. Sjetite se reći “Volim te” vašem partneru i vašim voljenima, no najviše od svega iskreno mislite tako. Poljubac i zagrljaj će izliječiti svaku povredu ako dolaze duboko iz srca. Sjetite se držati se za ruke i cijeniti trenutke kada ste zajedno, jer jednoga dana te osobe neće biti tu.
Nađite vremena da volite, nađite vremena da razgovarate, i nađite vremena da podijelite vaše dragocjene misli sa drugima. Smijte se često, dugo i iskreno. Smijte se dok ne izgubite dah. Suze se događaju. Izdržite, odbolujte, preživite. Recite ljudima koje volite da ih volite, u svakoj prilici, jer život se ne mjeri brojem udisaja koje udahnemo, nego trenucima koji nam oduzmu dah.

Žena je kao knjiga, koja se, bila dobra ili loša, mora najprije svidjeti naslovnim listom. Ako ta stranica nije zanimljiva, neće pobuditi želje za čitanjem, a ta je želja upravo tolika koliko je zanimanje što ga naslov potiče.
Naslovni list kod žene ide odozgo do dole, baš kao kod knjige; pa tako i njene noge; koje zanimaju sve muškarce kojima su ukusi slični mojima, imaju istu privlačnost kao i oprema knjige. Međutim, većina ljubitelja ili premalo ili nikako ne pazi na ženske noge, baš kao što većina čitalaca ne mari za izdavača knjige.
Stoga žene s pravom posvećuju toliku brigu licu, odjeći i držanju, jer samo time mogu u onima koje priroda nije pri porodu obdarila sljepilom potaknuti radoznalost i želju da ih pročitaju. Ali kao što ljudi koji su pročitali mnogo knjiga požele na kraju nove, pa bile i loše, tako se i muškarac koji je upoznao mnogo krasnih žena na kraju zaželi ružnih, samo neka su nove.
Istina, lažna bjelina koje sakriva stvarnost bode mu oči, ali njega mami strast koja je već postala porok, i šapuće mu hvala u prilog lažnog naslova.
‘Možda’, misli on u sebi, ‘knjiga i nije tako loša, možda joj čak i ne treba tog smiješnog spoljnog omotača.’ I on je tada počinje ovlaš prelistavati, ali on još nije okrenuo ni nekoliko stranica, a već se javlja otpor, jer živa knjiga želi da bude pročitana kako valja. I i tako knjigoljubac biva žrtvom koketarije, tog čudovišta što progoni sve one kojima je ljubav zanat.
Kazanova

Godinama sam bio nervozan (neurotičan). Bio sam plašljiv, depresivan i ohol. I svako bi mi govorio: Ti se moraš promijeniti. I svako bi mi govorio kako sam neurotičan. Bili su mi već dosadni, i ja sam im obećavao i mislio sam se promijeniti, ali nikad nisam uspio ma koliko da sam se trudio. To što me je najviše boljelo, bilo je da mi je najbolji prijatelj uvijek govorio kako sam neurotičan. I on je uvijek ponavljao, da se moram promijeniti. I njemu sam obećavao, pa opet nije od toga bilo ništa, to nikad nisam uspijevao. Tako sam se osjećao bespomoćan i zarobljen.



Baš on mi reče jednoga dana: “Ne mijenjaj se! Ostani takav kakav jesi! I nije važno, da li ćeš se ti promijeniti ili ne! Volim te takvog kakav jesi. Tako neka bude.” Te riječi su zvučale poput muzike u mojim ušima. “Ne mijenjaj se, ne mijenjaj se, volim te…” I ja sam se nekako opustio i postao sam življi, i gle čuda nad čudom – ja sam se promijenio. A sada znam da se nisam uistinu mogao promijeniti sve dok nisam našao nekoga, ko me zaista volio, bez obzira da li ću se promijeniti ili ne. “Volim te”, “rado te prihvatam takvog kakav jesi”… kad se nekome kažu ove riječi onda njemu ili njoj čine neobično dobro.



Biti voljen bez preduslova i pretpostavki omogu ćuje život pun smisla. Ako se neko osjeća voljen i ljubljen onda može velikodušno darovati svoj život, može se zauzimati za ljude a da uopšte ne gleda šta mu to donosi.



Ne odbacujte sebe govore ći kako ništa ne vrijedite! Dopustite sebi biti voljeni! Prihvatite sebe takvi kakvi jeste sa svim svojim vrlinama i manama!



Entoni De Melo

“Lako je reći “volim te”, ništa posebno, i manje-više svaki muškarac koga poznajem čini to stalno. Ja sam u par navrata glumio kako nisam u stanju da to kažem, mada nisam siguran zašto. Možda stoga što sam želio da time taj trenutak koji liči na otrcane romanse sa Doris Dej bude vrijedniji pomena nego što bi inače bio.
Znate ono – s nekim ste u vezi i počnete nešto da govorite, a onda se zaustavite, a ona pita: “Šta?”, a vi kažete: “Ništa”, pa ona insistira: “Molim te, reci”, a vi i dalje odbijate: “Ne, zvučaće glupo”, i potom vas ona natjera da to ipak izreknete, iako ste sve vrijeme upravo to i namjeravali, a onda ona smatra da je to vrijednije zato što je teško izvojevano. Možda je i znala da ste se folirali, ali vam ipak ne zamjera.”
Nik Hornbi

Za smijeh je, prije svega, potrebna iskrenost, a zar ima iskrenosti kod ljudi? Za smijeh je potrebna nezlobnost, a ljudi se najčešće smiju pakosno. Iskren i nezlobiv smijeh znači veselost, a zar ima kod ljudi u današnje vrijeme veselosti i umiju li ljudi da budu veseli? Veselost čovjeka je najvidnija crta njegova, koja ga najviše odaje. Jedan karakter dugo ne možete upoznati, ali čim se čovjek bar jedanput nasmije sasvim iskreno, pokazaće vam se njegov cijeli karakter odmah kao na dlanu.
Samo čovjek vrlo visokog i vrlo sretnog razvitka umije da bude veseo i da zarazi druge, to jest neodoljivo i dobrodušno veseo. Ne govorim o njegovom umnom razvitku, nego o karakteru, o cijelom čovjeku. Na taj način, ako želite da prozrete čovjeka i da upoznate njegovu dušu, ne posmatrajte kako ćuti ili kako govori, ili kako plače, ili čak kako se uzbuđuje plemenitim idejama, nego bolje da pogledate kako se smije. Ako se dobro smije, znajte da je dobar čovjek.
Ja zato dobro znam da je smeh najsigurnija proba duše. Pogledajte dijete: jedino djeca umiju da se dobro smiju do savršenstva i zbog toga i jesu privlačna.
Dostojevski

Nas trojica smo iz jedne duše krenuli u svet, još odmah po mome rođenju. Čim sam se prvi put u krilu majčinom nasmešio, iz toga osmeha ponikao sam ja i pošao svojim putem u svet; čim sam se prvi put u krilu majčinom zabrinuo, namrgodio i uozbiljio, iz te zbilje ponikao sam opet ja i pošao svojim putem u svet; i čim sam se prvi put u krilu majčinom zaplakao, iz toga plača ponikao sam opet ja i pošao svojim putem u svet.
Putevi su nam bili različiti.
Ono ja što je poniklo iz moga prvoga plača prošlo je kroz život zalivajući se suzama. Ono je u svetu videlo samo zlo i nevolju; sve mu je bilo mračno, sve turobno, sve sumorno. Nebo večito zastrto oblacima, zemlja večito orošena suzama. Ono je saosećalo svačiji jad, bolela ga je svačija nevolja, tištala ga je svačija beda. Ono je plakalo sa tuđih nedaća i busalo se nad tuđim grobovima.
Ono ja što je niklo iz trenutka moje zbilje pošlo je u život pod teškim teretom i posrtalo je pod brigom. Ono se brinulo o suncu da li pravilno hodi: njega je mučilo što se zemlja drugače ne okreće, što su reke krive, što su mora duboka i što su gore visoke. Sa dubokim brazdama ispisanim na čelu, ono se zadržavalo pred svakom pojavom i ulagalo sve svoje napore da je reši; ono se zarivalo u svaki problem, zastajalo pred svakom teškoćom, i tako hodilo kroz život pregibajući se pod teretom briga.
Ono ja što je niklo iz prvoga moga osmeha prošlo je kroz život sa osmehom na usnama, gledajući sve oko sebe veselim pogledom i vedre duše. Ono se smejalo slabostima kao i vrlinama, jer su ljudske vrline često veće slabosti od njihovih mana. Ono se smejalo uzvišenome kao i uniženome, jer uzvišeni je često manje duše od onoga koga on sa visine pogleda. Ono se smejalo ludosti kao i mudrosti, jer mudrost je ljudska često puta zbir ljudskih ludosti. Ono se smejalo nepravdi kao i pravdi, jer pravda je često puta teža ljudima od nepravde. Ono se smejalo istini kao i zabludi, jer istina je često puta nepostojanija od zablude. Ono se smejalo ljubavi kao i mržnji, jer ljubav je često puta sebičnija od mržnje. Ono se smejalo tuzi kao i radosti, jer tuga često puta ume biti i lažna, dok radost retko kad. Ono se smejalo sreći kao i nesreći, jer sreća je gotovo uvek varljiva, a nevolja ne. Ono se smejalo slobodi kao i tiraniji, jer sloboda je često fraza, a tiranija uvek istina. Ono se smejalo znanju kao i neznanju, jer znanje ima granica, dok neznanje ih nema. Ono se smejalo svemu, smejalo se svačemu, smejalo se, smejalo, smejalo . . .
A kad je prošlo šest punih decenija — vele to je prosečan čovečji vek — sastala su se tri putnika, sabrala su se u istu dušu iz koje su krenula u svet i svela su račune o onome što su videla u svetu na svome dugome putu.
Uze reč prvi, onaj što je brinuo brigu celoga sveta:
— Izmorio sam mozak i izlomio dušu, brinući ljudske brige!
— A jesi li ih bar zbrinuo te olakšao čovečanstvu?
— Ne, jer briga je nerazdvojna od čoveka. U brizi je uslov za napredak čovečanstva. Uvideo sam da je greh prema čovečanstvu oduzeti čoveku brigu.
— A jesi li bar poznao život kroz koji si prošao?
- Ne, jer od briga nisam mogao dići glavu.
Uze reč zatim onaj što je plakao:
— Iscedio sam zenice plačući, istočio sam dušu jadujući nad ljudskim bolovima!
— A jesi li bar iskupio ljudske bolove?
— Ne, bolovi su i dalje ostali među ljudima, jer, vele, život je bol i bez bola nema života.
— A jesi li bar poznao i video život taj?
— Ne, jer nisam kroz suze mogao ništa poznati i ništa videti.
Uze reč i onaj treći, što se smejao:
— Razglavio sam vilice smejući se, jer toliko je smešnoga među ljudima i u životu ljudi. Sve što sam više upoznavao život, što sam bliže upoznavao ljude, sve sam se slađe smejao. I sada još, kada sam stigao na odmorište, te se osvrnem za sobom, ne mogu da ne prsnem od smeha!
Tome trećem, koji je smejući se kroz život i u životu prošao svoju stazu, poveravam da ispiše ove listove moje jubilarne knjige, jer on je jedini video život.
Branislav Nušić, „Autobiografija“

Djevojka je umrla i dospjela u svijet mrtvih. njen ljubavnik, očajan u svome bolu, spušta se u to mračno carstvo i moli boga smrti da mu vrati izgubljenu ljubav. dirnut mladićevim molbama, bog pristade, ali mu dade čudan zadatak; u ruke mu gurne luk i strijelu i zapovjedi da okine prema nebu, gdje poput niti paučine isprepleteni su ljudski životi. ravnoteža mora postojati, pojasni mu bog, pa ako želi spasiti svoju ljubav, mora mu zauzvrat žrtvovati nečiji drugi život. čiju nit prekine - tome će život biti završen. gledajući svoju ljubljenu ponovno slobodnu i živu, mladić nije dugo dvojio; odapeo je strijelu prema nebu što je jače mogao, i kad je strijela pogodila nit života, pored njega se mrtva sruši žena koju je ljubio više od ičega na svijetu. prevario si me, viknuo je bijesan, no, bog smrti mu smireno uzvrati; ne krivi mene, tvoja je ruka presudila.
Ono što najviše ljubimo ponekad najteže ranimo.
tako to i u životu često biva.

“…Postoje samo dvije stvari koje ne mogu da ti ukradu radost Sadašnjosti: tvoje negativne misli o Prošlosti i tvoje negativne misli o Budućnosti.”
Starac je nastavio: “Vidjećeš da najviše pomaže ako počneš da posmatraš ono što ti misliš da je Prošlost. Kasnije ćemo se pozabaviti Budućnošću” - obećao je starac.
Mladić reče: “Znači, svaki put kada osjetim da me nešto sprečava da uživam u Sadašnjosti i da mi dobro ide, to je trenutak kada bi trebalo da pogledam u Prošlost i naučim nešto iz nje.”
“Da”, – odgovorio je starac.
“Vrijeme za učenje”, još jednom je to potvrđivao, “jeste svako vrijeme kada želiš da učiniš Sadašnjost boljom od Prošlosti. Kada si uznemiren, ili imaš bilo kakva druga negativna osjećanja o Prošlosti koja se miješaju u Sadašnjosti, tada moraš da odvojiš vrijeme da pogledaš u Prošlost i naučiš nešto iz nje.”
Mladić je upitao: “Zašto je dobar trenutak za učenje baš kada osjećam nešto negativno?”
Starac spremno odgovori: “Jer tada možeš da iskoristiš svoja osjećanja da te nečemu nauče.”
“I kako to da uradim?” – odvrati mladić.
Starac je odgovorio: “Najbolji način je da postaviš sebi tri pitanja i odgovoriš na njih najiskrenije što možeš:
1. Šta se zaista desilo u prošlosti?
2. Kakvu sam pouku izvukao iz toga? i
3. Šta mogu da uradim drugačije ovoga puta?”
Spenser Džonson “Poklon”

Neki je mladić imao savršeno srce. Nije bilo ožiljaka ni zareza na njemu. Svi su se slagali da je njegovo srce najljepše. Mladić je bio jako ponosan i sve se više i glasnije hvalio svojim prelijepim srcem. Iznenada se pojavio neki starac i rekao:
- Zašto tvoje srce nije tako lijepo kao moje?
Starčevo srce je snažno udaralo, ali je bilo puno ožiljaka. Na nekim su mjestima komadići bili premješteni, a na druga stavljeni, ali nisu
potpuno odgovarali. A bilo je puno mjesta gdje su cijeli komadi nedostajali. Ljudi su pogledavali starca s nepovjerenjem: kako može i pomisliti da mu je srce ljepše od mladićevog. Mladić je pogledao u starčevo srce i nasmijao se.
- Mora da se šališ? – rekao je, – uporedi svoje srce s mojim, moje je savršeno, a tvoje je prepuno ožiljaka.
- Vidiš, svaki ožiljak predstavlja osobu kojoj sam darovao ljubav – izvadio sam komadić srca i dao joj ga. Najčešće su i oni meni poklonili komadić svoga srca koji nije baš savršeno pristajao na prazno mjesto u mojem. Katkad sam poklonio komadić srca, a da nisam dobio drugi zauzvrat. Tu su nastale velike praznine i udubljenja. Iako su otvorene praznine bolne, podsjećaju me na ljubav koju smo dijelili. I za te ljude gajim nadu da će se jednog dana vratiti i ispuniti ih. Mladiću, vidiš li sada šta je istinska ljepota?
Mladić je neko vrijeme uronio u misli. Prišao je starcu, posegnuo za svojim mladim, savršenim srcem i otrgnuo komadić, te ga drhtavim rukama pružio starcu. Starac je prihvatio komadić mladićevog srca, odlomio komadić svoga i smjestio ga na ranu mladićevog srca.

1. LJUBAV i SRDAČNOST – njegujte emocije ljubavi i srdačnosti. Prelijepo vjerovanje koje preporučujem da usvojite dolazi iz knjige “Kurs o čudima”: svaka komunikacija je ili odgovor prožet ljubavlju ili vapaj u pomoć. Ako vam se neko obrati u stanju povrijeđenosti ili gnjeva, a vi odgovorite sa ljubavlju i srdačnošću, stanje te osobe će se vremenom promijeniti, a njezin intenzitet emocija će oslabiti.
2. UVAŽAVANJE i ZAHVALNOST – njegujte emocije uvažavanja i zahvalnosti. Te su emocije među najduhovnijim emocijama koje možemo osjetiti i one naš život čine boljim više od bilo čega drugoga. Živite sa stavom zahvalnosti!
3. RADOZNALOST – njegujte radoznalost. Ukoliko se zaista želite razvijati, naučite biti radoznali poput djeteta. Znatiželjnim ljudima nikada nije dosadno, a život za njih postaje beskonačno otkrivanje radosti.
4. UZBUĐENJE i STRAST – njegujte emocije uzbuđenja i strasti. Te emocije mogu izazov pretvoriti u veliku životnu priliku pružajući nam ujedno i snagu da napredujemo u životu brže nego ikada prije. Raspalite svoju strast.
5. ODLUČNOST – odlučnost čini razliku između zaglavljenosti u nekom poslu i predanosti tome poslu. Puko „prisiljavanje“ samoga sebe neće biti dovoljno; potrebno je dovesti se u stanje odlučnosti.
6. PRILAGODLJIVOST – budite prilagodljivi. Ako ijedna emocija jamči uspjeh, tada je to sposobnost promjene pristupa. Zapravo svi signali za akciju, samo su poruke koje govore da trebamo biti prilagodljivi. Tokom života naći ćete se u situacijama kojima nećete biti u stanju da upravljate. Vaša sposobnost da budete prilagodljivi po pitanju svojih pravila, značenja koja pridajete situacijama i svojih postupaka dugoročno će odrediti vaš uspjeh ili neuspjeh, a da ne spominjem vašu ličnu radost i ispunjenost.
7. SAMOPOUZDANJE – dosljedno njegujte samopouzdanje. Ako ste ikada nešto uspješno učinili, u stanju ste to ponoviti. Međutim, uz moć vjere, samopouzdani možete biti čak i u okruženjima i situcijama sa kojima se još niste susreli. Zamislite emocije koje zaslužujete i osjetite njihovu izvjesnost umjesto da čekate da se jednoga dana u dalekoj budućnosti spontano pojave.
8. RADOST – radost jača vaše samopoštovanje, čini život zabavnijim i uveseljava ljude koji vas okružuju. Biti radostan ne znači da morate zatvarati oči pred stvarnošću, promatrati svijet kroz ružičaste naočale i odbijati priznati da postoje i izazovi. To znači da ste nevjerovatno inteligentni jer znate da, živeći u stanju ugode i pozitivnog iščekivanja, toliko intenzivnog da osjećaj radosti širite na sve oko sebe, posjedujete moć prevladati bilo koji izazov na koji naiđete.
9. VITALNOST – od presudne je važnosti njegovati svoju vitalnost; ne vodite li brigu o svome zdravlju, mnogo je teže uživati u ostalim emocijama. Suprotno opštem vjerovanju, mirnim sjedenjem ne štedite energiju. Čovjekov se nervni sistem mora kretati da bi posjedovao energiju. Dok se krećete, kiseonik kola kroz vaš sistem, a taj fizički nivo zdravlja stvara emocionalan osjećaj vitalnosti koji vam je potreban da biste izazove pretvarili u prilike.
10. DAVANJE DOPRINOSA – lično ne poznajem dublju emociju od osjećaja davanja doprinosa: osjećaj da ste svojom ličnošću, svojim načinom života duboko i smisleno uticali na druge najveći je životni dar. TAJNA ŽIVOTA JE U DAVANJU.
Toni Robins, “Divovski koraci.”

Ne molim Te, Gospodine, za čuda i videnja, nego za snagu u svakodnevnom životu. Nauči me umijeću malih koraka. Učini me sigurnim u razdvajanju vremena. Obdari me osjetljivošću da odredim što je veoma važno, a što manje važno.
Molim te za razum da odredim suzdržanost i mjeru, da kroz život ne klizim, već da razumno određujem dnevni raspored, da primijetim svjetlost i vrhunce, da s vremenom na vrijeme nađem vremena za ljepotu, umjetnost i kulturu.
Dozvoli mi da spoznam da snovi o prošlosti i budućnosti ne vode daleko. Pomozi mi da dobro djelujem neposredno, da sadašnji trenutak prepoznam kao najvažniji.
Sačuvaj me naivnog stava da u životu mora sve dobro proteći. Obdari me trijeznom spoznajom da su teškoće, neuspjesi i udarci stalni pratioci života – uz koje rastemo i zrijemo.
Podsjeti me da srce često zamućuje razum. U pravom mi trenutku pošalji prijatelje koji će mi strpljivo reći istinu.
Uvijek ću Tebi i ljudima pustiti da mi govore. Istinu ne možemo reći sami sebi, ona nam biva kazivana. Ti znaš koliko nam treba prijateljstvo. Daj mi da budem dorastao tom najljepšem, najzahtjevnijem i najosjetljivijem daru.
Daj mi dovoljno mašte da u pravom trenutku, na pravu adresu uputim paketić dobrote uz popratno pismo ili bez njega.
Stvori od mene čovjeka koji će brazditi duboko poput broda, kako bi dotakao i one koji su “ispod”.
Oslobodi me straha da propuštam život. Ne daj mi ono što želim, već ono što mi treba.
Nauči me umijeću malih koraka.
Antoan de Sent-Egziperi

Jato roda, kao i svake godine, letjelo je na jug.
U jednoj porodici u jatu, jedno muško mladunče nije imalo dovoljno snage da izdrži cijeli put.
Otac uze mladunče na svoja leđa i nastaviše let.
Iznad okeana otac upita svoga sina.
- Sine, kada ostarim, hoćeš li me nositi na svojim leđima, isto kao i ja tebe sada?
- Da, tata, nosiću te.
Otac se iznenada navi na jednu stranu i zbaci sina sa leđa. I pusti ga da sam leti.
Sljedeće godine ponovila se ista priča: mladunče rode nije opet imalo dovoljno snage da leti samo, i otac ga uze na svoja leđa.
Iznad okeana otac ponovo pita sina, da li će ga nositi na leđima kada otac ostari.
- Naravno, tata, da ću te nositi – odgovori mu sin.
Otac učini isto kao i prošle godine i zbaci ga sa leđa da leti samo.
Treće godine, ponovo krenuše na jug i otac opet uze sina na leđa kad su bili iznad okeana, pa ga još jednom upita:
- Sine, kada ostarim, hoćeš li me nositi na leđima kao što i ja sada tebe nosim?
- Neću, tata.
- Zašto?
- Zato što ću tada nositi svoje dijete.

Jednom je jedan pobožan čovjek sanjao san kako bježi od lava. Čovjek pobježe na drvo i sjede na jednu granu drveta. Pogledavši dolje ugleda lava koji ga čeka. Zatim čovjek pogleda na stranu i ugleda dva pacova kako kruže oko grane, na kojoj je sjedio i jedu je. Jedan pacov je bio crn a drugi bijel. Činilo se da će grana uskoro pasti na zemlju. Čovjek sa strahom opet pogleda dolje i ugleda crnu zmiju kako otvara svoja velika usta tako da mu se činilo da će upasti u njih.

Čovjek pogleda iznad sebe da vidi ima li nešto zašto bi se mogao uhvatiti. Ugledao je drugu granu sa saćem meda na njoj. Kapi meda su kapale iz saća. Čovjek htjede da okuša jednu kap. Pružio je jezik i okušao kap meda koja je pala. Med je bio veoma sladak. On htjede da okuša još jednu kap. Kada to uradi izgubi se u slasti meda. Tako da zaboravi pacove koji su jeli njegovu granu, lava na zemlji i zmiju koja je ležala ispod njega. Nakon izvjesnog vremena probudi se iz svog sna.
Tražeči značenje sna otišao je do pobožnog učenjaka. Ovaj mu reče:

„Lav kojeg si vidio je smrt. Uvijek te progoni i ide za tobom kuda god da ideš. Dva pacova, bijeli i crni, predstavljaju dan i noć. Bijeli predstavlja dan, a crni noć. Oni kruže jedan za drugim, jedući tvoje vrijeme i približavajući ti smrt. Velika crna zmija sa velikim ustima je tvoj grob čekajući da padneš u njega. Saće meda je ovaj svijet, a slatki med je uživanje ovog svijeta. Mi volimo da okušamo slatko uživanje ovog svijeta želeći sve više i više. U međuvremenu se izgubimo u tom uživanju tako da zaboravimo naše vrijeme . . . našu smrt i . . . naš kraj.“

Jedan od najvećih napredaka u razmišljanju u posljednjih nekoliko decenija opisao je Elija Goldrat u svojoj knjizi “Cilj“, kao „Teoriju ograničenja“. Ova teorija kaže da između vas i svega što želite da postignete postoji ograničenje, ili limitirajući faktor koji određuje koliko brzo možete da stignete tamo gdje želite.
Na primjer, ako vozite putem koji je konstruisan tako da se na određenom mjestu sav saobraćaj sliva u jednu traku, ovo usko grlo postaje ograničenje koje diktira koliko brzo ćete stići do svog odredišta. Brzina kojom prođete kroz ovo usko grlo uveliko će da odredi brzinu cijelog vašeg putovanja.
Prilikom ostvarivanja svakog većeg cilja, uvijek se pojavljuju ograničenja ili uska grla koja takođe morate da prevaziđete. Vaš posao je da ih precizno identifikujete i potom usredsredite svu svoju energiju na ublažavanje tih ključnih ograničenja. Vaša sposobnost da uklonite takve prepreke ili izađete na kraj s ovim limitirajućim faktorima može da vam pomogne da napredujete brže nego što bi vam to omogućio bilo koji drugi korak koji preduzmete.
“Pravilo 80/20″ odnosi se na ograničenja koja stoje između vas i vaših ciljeva. Ovo pravilo kaže da će se 80 odsto vaših ograničenja naći u vama. Svega 20 odsto će se nalaziti izvan vas, sadržano u drugim ljudima i situacijama. Drugačije rečeno, vi lično ste obično najveća blokada na vlastitom putu, ona koja određuje brzinu kojom ostvarujete svaki cilj koji sebi zacrtate.
Većina ljudi ovo teško prihvata. Međutim, uspješni ljudi su mnogo više zaokupljeni time šta je ispravno nego ko je u pravu. Uspješni ljudi su mnogo više zaokupljeni istinom o situaciji i onim što mogu da urade da bi riješili problem nego zaštitom svog vlastitog ega.
Upitajte se:“Šta je to u meni što me koči?“ Pogledajte duboko u sebe i identifikujte ključna ograničenja u svom karakteru, temperamentu, stručnosti, sposobnostima, navikama, obrazovanju ili iskustvu koja vas možda koče u ostvarivanju ciljeva koje ste sebi zacrtali. Postavljajte sebi brutalna pitanja. Budite krajnje iskreni prema sebi.
Primarne prepreke između vas i vaših ciljeva su obično mentalne prirode. Po svom karakteru, one su psihološke i emocionalne. U vama su, a ne u situaciji u kojoj se nalazite. I upravo od tih mentalnih prepreka morate da počnete ukoliko želite da postignete sve ono što zaista i možete.
Brajan Trejsi

Ljudi odlutaju od istinskog puta u tome što pokušavaju da dodaju sjaj i učine svoje puteve robom koja će se prodati.
Ali životna djela nisu namijenjena isključivo zarađivanju za život već je istinski život namijenjen što širem skupljanju iskustava. Zato na svom putu budi oprezan. Svako i najmanje odstupanje od pravog puta na početku, bez obzira što smo subjektivno uvjereni u njegovu pravilnost, vodi, ako je put istinski pogrešan, u veliko odstupanje na kraju.

Mijamoto Musaši – Knjiga pet prstenova

Ljubav je nedorečena, uvek drugačija i nedefinisana. Ako bi neko uspešno definisao ljubav, pronašao neku opštu formulu i podelio je sa nama, pitanje je koliko bi onda život uopšte imao smisla. Mnoge knjige, pesme i umetnička dela su nastali iz ljubavi. Plašim se da će pisci, ukoliko neko sutra objavi definiciju ljubavi, ostati bez posla, jer koja je svrha pisati o njoj ako svi znaju šta je.
Treba biti stvarno pametan da zaključiš da si budala.
Nekad nismo srećni, nismo ni tužni. Ravnodušni smo. Igramo se na klackalici tuge i sreće. Onda tuga prevagne, a mi, depresivni, sanjamo o sreći kao spasenju. Posle, kad tuga nestane, zaista postajemo srećniji, ne razmišljajući da je to samo zato sto vise nismo tužni. A zar na početku nismo bili u boljoj poziciji?
Duboko verujem da se veličina jednog čoveka ne ogleda u tome koliko ume, zna i može već koliko je spreman da podeli sa onima koji to isto nemaju, ne znaju i ne mogu.
Slaviša Pavlović