Poučne priče

Ispred dućana u jednoj tijesnoj kineskoj uličici stajao je privezan jedan konj.
Svaki put kada bi neko pokušao da prođe pokraj njega, konj bi se ritnuo zadnjim nogama. I niko od straha nije imao smjelosti da prođe.
Uskoro se pored dućana okupi poveća grupa seljaka svi u glas raspravljajući koji je nasigurniji način da prođu pokraj konja nepovrijeđeni.
Odjednom neko dotrča vičući: „Evo ide stari učitelj. On će sigurno znati kako da prođe pokraj konja.“
Gomila je čekala sa uzbuđenjem da vidi šta će stari učitelj učiniti.
Utom se i on pojavi iza ugla, i vidjevši situaciju, okrenu se i izađe na drugu stranu sporednom ulicom.
Princip opuštenog (neusiljenog) djelovanja možemo naučiti posmatranjem vode. Kada vodeni tok stigne do kamena na svome putu, on se ne bori sa njim da ga prevrne i skloni…on ga naprosto zaobiđe. I tako nesmetano teče dalje.

Možda ćeš nekad zaista pomisliti da nisi sposoban za uspeh, tapkaćeš u jednom mestu, tražeći način da se otrgneš svega, dođeš do spasenja koje u tom trenutku nije poraz, već samo prosečnost zauvek udaljena od pobede. Biće ti teško da se odbraniš od naleta onih koji čine sve da te privole da udišeš prašinu sa dna zajedno sa njima i budeš bezbrižan u toj prosečnosti. Ne staj, nemoj se povlačiti, razmisli, i kreni dalje, makar te ti koraci iz prašine vodili ka gorem, u blato, gde ti se na prvi pogled ne piše dobro. Biće još gore, vući ćeš se, potonućeš do kolena. Pomislićeš da je kraj onog trenutka kada se kišne kapi obruse na tebe, ali hrabrost koju si ispoljio neće ostati nenagrađena. Voda će sa tebe isprati blato i postaćeš čist kao izvorska voda, za razliku od njih koji će zauvek udisati prašinu prosečnosti.
Postoje trenuci kada neprijatelje najednom poštujemo više nego prijatelje. Neprijatelj je iskren, od njega očekujes napad, ali kada ti prijatelj probode nož u leđa, ne možeš, a da ne shvatiš, da iskrenost neprijatelja zavređuje poštovanje, za razliku od prijatelja koji, nakon svega, predstavlja samo gorku kapljicu razočarenja za tebe, jer si ga posmatrao onim što on nikada nije, niti će ikada biti.
Nekad verujem da u životu svako obećanje treba prihvatiti sa dozom sumnje, neverice, čak i kao laž, jer viteške karakteristike u svetu bez vitezova ne mogu postojati. Sve više mi se čini da danas ljudi olako daju obećanja, a još lakše ih neispunjavaju.
Verujem da je osnovni zadatak svakog od nas da ovaj svet načinimo boljim, da svi postanemo vitezovi, ne po mačevima koje nosimo, već po rečima iza kojih stojimo.

Ako moram da padnem, potrudiću se da padnem na odskočnu dasku.

Slaviša Pavlović – Pogledi sa strane

Ispod nebeskog polutara u dolinama gde se mešaju slana i slatka rosa raste ogromni otrovni vrganj, i na njegovoj kapi, pretvarajući njegovu kožnu krv u slast male, jestive pečurke izvanrednog ukusa. Jeleni u tom kraju vole da obnove mušku snagu tako što pasu sa otrovnog vrgnja pečurku. Pri tome, oni koji nisu dovoljno pažljivi i zagrizu suviše duboko, zahvataju zajedno sa pečurkom i vrganj, i umiru otrovani.
Svake večeri kad poljubim svog dragog, ja pomislim: sasvim je prirodno da ću jednom ugristi suviše duboko…
- Vremenom ćeš se navići na rastajanje. Naučićeš da se sećaš. A sećanje je isto kao i susret. I pomalo ćeš navići da voliš mnoga bića u uspomeni. Kao što deo sebe daješ prijateljima, tako će i oni tebi davati najbolje od sebe. Na kraju ćeš videti da si ti pomalo svi koje si nekad volela.
Jednom ćeš morati da daš sve i da te ne boli. Naučićeš da sanjaš. Da lečiš dodirom. Da zadaješ mali, da bi ublažila veliki bol.
- Vrlina je postupati u skladu sa sobom. Biti zadovoljan sada. Ne u ime budućnosti i od sećanja na prošlost, nego zbog ovog trenutka. Vrlina je biti potpuno živ.
- Ljubav se stiče polako – od jednog po jednog čoveka. Jedan i jedan čovek nikada nisu dva, a samo ponekad su par…
- Ne možeš dati sebe, ako mogu da te zamene nečim drugim.
Milorad Pavić

Po koji put se u životu vraćam na tačku: ćutati, ćutim, ćutanje. Blago onima koji su rod tima trima stvari. U saobraćaju s ljudima i sa događajima čovek govori, u sebi, čovek ćuti. Kako je zagonetna stvar ćutanje, i san je zagonetna stvar ali ćutanje zagonetnije.
Kad ćutimo u sebi to je sasvim neko osobito stanje izvan svake konkretne realnosti. U životu, čovek je ograničen u sebi on je neograničen kraja mu nema. Naravno pod uslovom da duboko ćutimo i da duboko u sebi ćutimo. Duboko ćutanje i duboka samoća, dve apsolutno duhovne stvari u čoveku.
Govorom se kažu velike važne divne stvari, ali sve u ograničenjima. Najpreciznije i najsuštinskije znamo ono sto ne možemo nikada iskazati.
Jezik sam je ograničen.Jednako se razvija ali jednako vene i opada. Što je govoreno i pisano pre pedeset godina, čudno je i smešno, danas. A što je pre trista godina govoreno i pisano, to je mrtav jezik to je knjizi fotografisan pokojnik.
Ćutanje, naprotiv uvek je isto. Ono duboko ćutanje, da naglasimo opet. Plitko ćutanje, sa stegnutim ustima očima uperenim u savremenost i savremenike u svakidašnje planove, brige, ambicije, mržnje, osvete, to nije ćutanje, to je razgovor šaputav i prikriven na povrsini čoveka i stvari.
Duboko ćutanje je duhovna sustina.
Ko ume duboko ćutati, dato mu je da izađe iz ograničenja, da ima dodir sa suštinama. Ko lepo govori, moćan je zemaljski, ko duboko ćuti, moćan je vaseljenski. Kad je čovek sav duhovan i sav suština on mora biti nem, nepomičan, sam. Onda je izašao iz života svakodnevnog, onda je deo vaseljenskog uma. Otuda je tako silan simbol tako silan čovek izveden u kamenu od genijanog uma i genijalnih ruku.
A kako si jutros ćutao?Jesi li se spustio duboko u se, jesi li umotrio jad čovečanstva. Da se o o duhu vaseljenskom i čovečnjem, o njegovim energijama i potencijalima znade danas manje no što se znalo o materiji pre hiljadu godina.
Šezdeset sekundi ćutanja dovoljno je da čovek duhom takne onoliko koliko govorom ne može ni za šezdeset dana. Napolju je parada, unutra ćutanje. Sad je vreme da se otvore i studije za ispitivanje duha i njegovih potencijala. Kakve se tu tek tajne kriju!
Sa malim svećicama toga duha otkrivaju ljudi sve tajne u materiji. A velike buktinje duha videju oni koji mogu duboko ćutati, koji mogu izaći iz ograničenja.
Duboko u sebi, gde se čovek ne žara, gde čovek ne laže ni sebe ni druge, duboko u sebi čovek oseća:
Bolje bi bilo jedan minut naknadnog ćutanja zameniti sa više minuta prethodnog ćutanja. Kako je ograničeno sve što je ovde govoreno i pisano, a kako je ono što duboko ćuti beskrajno, silno vaseljensko.
Isidora Sekulić

Istina o ljubavi

Hodala putem neka djevojka, prelijepa kao vila.
Iznenada primijeti, da je neki muškarac prati. Okrenu se i upita ga:
- Kaži mi, zašto me pratiš?
Muškarac odgovori:
- Gospodarice srca moga, tvoja ljepota je toliko neodoljiva, da mi prosto nalaže da te pratim.
Kažu da sviram prekrasno, da za mene nema tajni u poeziji
i da umijem da probudim u ženskim srcima ljubavne jade.
Ali bih ti ipak nešto priznao, ti si ta koja je zarobila moje srce!
Ljepotica ga je izvjesno vrijeme gledala ćuteći, pa ga upita:
- Kako si se uopšte mogao zaljubiti u mene?
Pa moja mlađa sestra je mnogo ljepša i privlačnija.
Okreni se i pogledaj je, ona hoda uvijek iza mene.
Muškarac se okrenu, no tamo je vidio samo jednu užasno raščupanu i prljavu staricu.
On ubrza korak da bi prišao još bliže ljepotici i poniznim glasom joj se obrati:
- Reci mi, kako može da iz tvojih usta izađe takva laž?
Djevojka mu uzvrati:
- I ti si meni, prijatelju, rekao laž kada si se zaklinjao u moju ljubav.
Ti poznaješ sva ljubavna pravila i odaješ utisak da tvoje srce zaista gori od ljubavi samo prema meni …
…….ALI KAKO JE ONDA MOGUĆE DA SE OKRENEŠ I POGLEDAŠ DRUGU ŽENU?!

U plodnoj dolini podno Anda živjelo je miroljubivo pleme. Jednog je dana grupa pljačkaša koja se bijaše skrivala u planinama, napala selo. U otetom plijenu našlo se i jedno dijete, pa su i njega poveli sa sobom u planinu.
Ljudi iz ravnice nisu znali kako doći do dječaka, jer u stjenovita bespuća nije vodio nikakav put, a ni tragova nije bilo. Ipak, poslaše grupu svojih najboljih ratnika da potraže dijete i vrate ga kući. Ljudi su pokušavali sad na jedan, sad na drugi način; penjali se lijevom, pa desnom stranom. Ni nakon nekoliko dana mukotrpna hoda nisu daleko odmakli.
Vidjevši da su potpuno nemoćni i da im je trud uzaludan, odlučiše se vratiti neobavljena posla.
Iznenada ugledaše djetetovu majku kako silazi s planine koju oni nisu mogli preći. Na leđima je u vreći nosila svoga sina. Kako je uspjela?
Jedan od ljudi iz grupe pozdravi je i reče:
“Mi smo najjači ljudi u selu, a ne mogosmo prijeći planinu. Kako si ti uspjela?”
Žena slegnu ramenima i odvrati:
“Nije to bilo vaše dijete.”

Možeš me potražiti u šumi kraj potoka.
Skrivena sam u magli koja u praskozorja prekriva usnule obale.
Tada sam ono što jesam. Niko me ne vidi. Svako me može čuti. Niko me ne može naći.
Ja zapravo ne postojim. Možda bih htela da budem zrak svetlosti u tami, eho večnosti u prolaznom svetu. Nisam sumnjiva, ali sumnjam da će me neko otkriti.
Kada spokojni san savlada dete, čuvam njegovu mirnoću, jer duh praznine vazda vreba svoj plen. Moje je da ga obuzdam i pokažem mu njegovo pravo lice.
Ja nemam lice, ali imam izraz.
Ne mogu da se pokrenem, ali pokrećem druge.
U stvarnosti ne postojim, ali me prizivaju da bi stvarnost zavarali.
Ponekad, u pričama kraj tople peći, budim dremljive slušaoce zanesene lepotom izraza.
Nikad me niko nije video, ali me naslućuju.
Nikad me niko neće naći, ali me i dalje traže.
Sudbina mi je odredila samoću. Prihvatam je kao razumno dete neispunjene želje.
Većina ljudi misli da mi je ime Tuga. Ne opirem se jer gomila uvek greši. Moje ime ću saopštiti samo Tebi i onom ko uspe da se uspne na vrh grebena sa kojeg se vide more i pustinja.
Tragaoci plove, ili lutaju. Jedni se uljuljkuju znanjem. Drugima je znanje poljuljano. Za sve mene krive.
Čekam da se probude oni što znaju i oni što misle da ne znaju, a znaju.
Tamo gde se more i pustinja spajaju prepoznaćeš večnu obalu. Ja sam tanka lelujava linija koja se stalno pomera.
Sada je trenutak da Ti otkrijem svoje ime.
Ali pre toga, još samo ovo da Ti kažem: “Ja sam ona što nestaje i postaje”.
Zovu me Mašta.

Pa ako baš hoćeš, da govorimo i o tom. Jest, i zbog nje. Ni do nje tebi nije stalo, ni ovoliko. I to je samo tvoja nemoć da se zaustaviš i uzdržiš ma pred čim što ti se slučajno i trenutno nudi i što laska tvojoj sujeti. Jest, ti osvajaš sirote, zbunjene i neiskusne učiteljice, kao što pišeš članke i pjesme, držiš govore i predavanja. I još ih nisi potpuno ni osvojio, a već su ti teške, jer već tvoja sujeta zja i pohlepno gleda dalje. Ali to je i tvoje prokletstvo da se nigdje ne možeš zaustaviti i nikad nasititi i zadovoljiti. Ti sve potčinjavaš svojoj sujeti, ali ti si njen prvi rob i najveći mučenik. Može biti da ćeš ti još mnogo slave i uspjeha imati, i većih uspjeha nego što je slabost zaluđenih žena, ali ni u jednom nećeš naći zadovoljstva, jer će te tvoja sujeta šibati da ideš dalje, jer ona guta sve, i najveće uspjehe, i zaboravlja ih odmah, ali svaki i najmanji neuspjeh i uvredu pamti dovijeka. A kad se obrsti, polomi, ukalja, unizi, rastjera ili uništi oko tebe, tada ćeš u toj pustinji ostati sam, lice u lice sa svojom sujetom, i nećeš imat ništa da joj pružiš, i tada ćeš jesti sam sebe, ali ti to neće pomoći, jer će te tvoja sujeta, navikla na bolje zalogaje, prezreti kao hranu i odbaciti.
Takav si ti, iako izgledaš drugačiji u očima većine ljudi, iako i sam o sebi drugačije misliš. Ali ja te znam.
Andrić

U staro vrijeme, majstori koji su kovali katane
bili su često slavniji od samuraja koji su te
mačeve nosili. Od dvojice najboljih nikako nisu
mogli da izaberu prvog. Tako se dogovore da
svaki od njih iskuje po jednu katanu, koje će
se ispitati, nakon čega će proglasiti najboljeg.
Ispit je bio u tome da se katane pobodu u korito
jednog potoka sa oštricom okrenutom uvis.
Tako i učine. Bila je jesen i riječicom je plovilo
otpalo lišće. Kako je koji list nailazio na mač prvog
majstora tako je bivao prepolovljen. Međutim, na
katanu drugog kovača nije naišao niti jedan list …
Koja je katana bila bolja???
U priči o maču nije u pitanju oštrina mača. Mač je u Japanu i kod Samuraja smatran za oružje koje stvara mir, a ne uništenje i rat. Iz tog mača kojeg je lišće obilazilo je isijavao mir i “dao je jasno do znanja” lišću da će biti presječeno. Lišće ga je zato i obilazilo. To je mač koji je stvarao mir. Onaj drugi mač je bio mač uništenja i destrukcije.
Prenesemo li sad to na ljude: Ljudski ideal je dovesti se u stanje da te uopšte ništa ne može ni napasti.

U staro vrijeme, majstori koji su kovali katane
bili su često slavniji od samuraja koji su te
mačeve nosili. Od dvojice najboljih nikako nisu
mogli da izaberu prvog. Tako se dogovore da
svaki od njih iskuje po jednu katanu, koje će
se ispitati, nakon čega će proglasiti najboljeg.
Ispit je bio u tome da se katane pobodu u korito
jednog potoka sa oštricom okrenutom uvis.
Tako i učine. Bila je jesen i riječicom je plovilo
otpalo lišće. Kako je koji list nailazio na mač prvog
majstora tako je bivao prepolovljen. Međutim, na
katanu drugog kovača nije naišao niti jedan list …
Koja je katana bila bolja???
U priči o maču nije u pitanju oštrina mača. Mač je u Japanu i kod Samuraja smatran za oružje koje stvara mir, a ne uništenje i rat. Iz tog mača kojeg je lišće obilazilo je isijavao mir i “dao je jasno do znanja” lišću da će biti presječeno. Lišće ga je zato i obilazilo. To je mač koji je stvarao mir. Onaj drugi mač je bio mač uništenja i destrukcije.
Prenesemo li sad to na ljude: Ljudski ideal je dovesti se u stanje da te uopšte ništa ne može ni napasti.

Jednom davno živio je vrlo siromašan, ali vrlo hrabar čovjek po imenu Ali. Radio je za Amara, bogatog starog trgovca. Jedne zimske večeri Amar je rekao:

“Na vrhu planine ovakvu noć niko ne može provesti bez pokrivača ili hrane. Ali, tebi je potreban novac, i ako ti to pođe za rukom, dobićeš veliku nagradu. U suprotnom, radićeš trideset dana bez ikakve naknade.”

Ali je odgovorio: “Sutra ću to pokušati ostvariti.”

No, kad je izašao iz prodavnice, opazio je da duva ledeni vjetar, pa se uplašio i odlučio da svog najboljeg prijatelja Avdija upita je li suludo prihvatati takvu opkladu. Avdi je nekoliko trenutaka razmišljao pa odgovorio:

“Pomoći ću ti. Kada sutra stigneš na vrh planine, pogledaj ispred sebe. Ja ću biti na vrhu susjedne planine, gdje ću cijelu noć provesti uz vatru koju ću zapaliti za tebe. Ti gledaj u nju i misli na naše prijateljstvo – to će te grijati. Uspjećeš, a nakon toga ću tražiti nešto zauzvrat.”

Ali je izdržao iskušenje, dobio novac i otišao k prijatelju:

“Rekao si mi da želiš naknadu.”

Avdi ga je uhvatio za ramena:

“Da, ali ne novac. Obećaj mi da ćeš, ako u mom životu ikada zapuše hladan vjetar, za mene zapaliti vatru prijateljstva.”

Prije mnogo godina, dok sam radila kao volonter u bolnici Stenford,
upoznala sam djevojčicu po imenu Liza, koja je bolovala od jedne
veoma rijetke bolesti. Ispostavilo se da je jedina mogućnost da ozdravi
bila ta da joj se transfuzijom da krv njenog petogodišnjeg brata,
koji je na neki neobjašnjiv način uspio da preživi istu bolest,
tako da su se u njegovom organizmu stvorila antitijela
koja mogu da savladaju tu opaku bolest.
Ljekar je njenom malom bratu objasnio kakva je situacija
i pitao ga da li želi da da krv za svoju sestru.
Dječak je poslije samo jednog trenutka, duboko uzdahnuo i rekao:
- OK, spreman sam ako će to spasiti Lizu.
Dok su vršili transfuziju, ležao je u krevetu pored svoje sestre i smiješio se.
I ostali su se smiješili gledajući kako se djevojčici vraća boja na obrazima.
Onda je njegovo lice ublijedilo i sa njega je nestalo smiješka.
Pogledao je u ljekara i drhatvim glasom upitao:
- A hoću li odmah početi da umirem?

Pošto je bio mali, dječak je pogrešno shvatio doktora, mislio je da će sestri dati svu svoju krv.

Ja sam tada naučila šta je hrabrost.

Jednom je jedan pobožan čovjek sanjao san kako bježi od lava. Čovjek pobježe na drvo i sjede na jednu granu drveta. Pogledavši dolje ugleda lava koji ga čeka. Zatim čovjek pogleda na stranu i ugleda dva pacova kako kruže oko grane, na kojoj je sjedio i jedu je. Jedan pacov je bio crn a drugi bijel. Činilo se da će grana uskoro pasti na zemlju. Čovjek sa strahom opet pogleda dolje i ugleda crnu zmiju kako otvara svoja velika usta tako da mu se činilo da će upasti u njih.

Čovjek pogleda iznad sebe da vidi ima li nešto zašto bi se mogao uhvatiti. Ugledao je drugu granu sa saćem meda na njoj. Kapi meda su kapale iz saća. Čovjek htjede da okuša jednu kap. Pružio je jezik i okušao kap meda koja je pala. Med je bio veoma sladak. On htjede da okuša još jednu kap. Kada to uradi izgubi se u slasti meda. Tako da zaboravi pacove koji su jeli njegovu granu, lava na zemlji i zmiju koja je ležala ispod njega. Nakon izvjesnog vremena probudi se iz svog sna.

Tražeči značenje sna otišao je do pobožnog učenjaka. Ovaj mu reče:

„Lav kojeg si vidio je smrt. Uvijek te progoni i ide za tobom kuda god da ideš. Dva pacova, bijeli i crni, predstavljaju dan i noć. Bijeli predstavlja dan, a crni noć. Oni kruže jedan za drugim, jedući tvoje vrijeme i približavajući ti smrt. Velika crna zmija sa velikim ustima je tvoj grob čekajući da padneš u njega. Saće meda je ovaj svijet, a slatki med je uživanje ovog svijeta. Mi volimo da okušamo slatko uživanje ovog svijeta želeći sve više i više. U međuvremenu se izgubimo u tom uživanju tako da zaboravimo naše vrijeme . . . našu smrt i . . . naš kraj.“

Jedan nosač vode u Kini imao je dvije velike glinene posude za vodu. Obje su visile na štapu kojeg je nosio na ramenima. Svaka na po jednoj strani. Jedna je posuda bila oštećena, a druga je bila čitava. Iz oštećene posude voda je curila cijelim putem prema kući. Nosač je donosio kući samo polovinu vode u posudi.
Za svo to vrijeme čitava posuda je bila ponosna na svoj rad, jer je u njoj nosač donosio kući mnogo više vode nego u oštećenoj, dok se je oštećena posuda zbog toga sramila.
Jednog je dana oštećena posuda rekla svom nosaču: “Stidim se, jer ti ne mogu služiti onako kako bih željela. Ja nisam dostojna tebe.”
Nosač joj odgovori: “Nemaš razloga da se stidiš. Pa zar nisi primijetila da cvijeće raste samo na tvojoj strani, ali ne i na strani na kojoj nosim čitavu posudu?! E to je zato što sam znao za tvoj nedostatak i posijao sam cvijeće na tvojoj strani puta.
Svaki si dan TI to cvijeće zalijevala. Već dvije godine berem to čudesno cvijeće koje mi donosi radost. Kada ti ne bi bila takva kakva jesi, to me cvijeće ne bi radovalo iz dana u dan.”

Čovjek umire i odlazi na nebo.
Anđeli mu kažu:”Odvešćemo te u raj, ali prvo da ti pokažemo pakao.”
Odvode ga na mjesto sa ogromnom posudom punom svakakve hrane.
Oko posude okupile su se gladne i jadne osobe. Svaka od njih ima kašiku
dugačku po tri metra. Hranu mogu dohvatiti, ali je, zbog dužine,
ne mogu prinijeti ustima. I tako, ove patetične osobe gladuju pored izobilja hrane.

Zatim ga anđeli odvedoše u raj.
Na njegovo iznenađenje, ugleda istu scenu. Ponovo gigantska posuda sa hranom,
ponovo ljudi sa kašikama od tri metra. Samo što su ovi zadovoljni, srećni, nasmijani i zdravi.
“Zašto? U čemu je razlika da su ovi ljudi srećni i siti, a drugi gladuju?”, upitao je anđele.
“Pa zar ne vidiš?”, upitali su ga.
Kada je pažljivo pogledao primijetio je da svaka osoba hrani kašikom susjednu osobu.

“Ovdje ljudi hrane jedni druge. Oni su srećni i zadovoljni zato što su naučili put ljubavi.”

Imao otac sedam sinova i na samrti ih sve okupi i reče im:
- “Uzmite svi po jedan štap i pokušajte da ga slomite!”

Svaki sin slomi svoj štap bez muke.
- “A sada mi dajte tih sedam štapova.“

Otac zaveza svih sedam štapova zajedno sa špagom i reče:
- “A sada da vidim ko će ovo slomiti!“
Svaki od sinova pokuša da slomi sedam štapova povezanih zajedno, ali ni jednom to nije uspjelo.

- “Zapamtite pouku”, reče otac. “Budete li zajedno, niko vam ništa neće moći!”

Ubrzo zatim, otac je i umro.

Nakon sprovoda braća svratiše u krčmu.
Svima koje su zatekli objašnjavali su kako im je otac bio mudar i nudili da pokušaju slomiti sedam štapova povezanih zajedno. Nikome to nije uspjelo.

Dozlogrdilo to krčmaru, te on uze štapove, razveza špagu i slomi svaki štap jedan po jedan.
- “Imam i ja pouku”, reče krčmar.
- “Nije snaga štapova u tome što su jedan uz drugoga, već u špagi koja ih drži zajedno.”

Obavezno procitati




100 ljudi


Ako bismo mogli smanjiti svjetsku populaciju na jedno selo od 100 ljudi,
i da pritom sva ostala postojeća mjerila ostanu ista, to bi izgledalo otprilike ovako.
Bilo bi:

57 Azijata
21 Evropljanin
14 iz Zapadne Hemisfere
8 Afrikanaca

52 bi bili ženskog pola
48 bi bili muškog pola

70 ne bi bili bijelci
30 bi bili bijelci

70 ne bi bili Hrišćani
30 bi bili Hrišćani

89 bi bili heteroseksualni
11 bi bili homoseksualni

6 ljudi bi posjedovalo 59% svjetskog bogatstva i svih 6 bi bilo iz Amerike.

80 bi živjelo ispod standardnih uslova stanovanja

35 ne bi bilo sposobno da čita

50 bi patilo od neuhranjenosti

1 bi bio blizu smrti

1 bi bio blizu rođenja

1 (da, samo 1) bi imao fakultetsko obrazovanje

1 (da, samo 1) bi posjedovao kompjuter.

I kada se naš svijet posmatra iz jedne takve umanjene perspektive, potreba za prihvatanjem, razumijevanjem i obrazovanjem postaje više nego očita.

I zbog toga:

Ako imaš hranu u frižideru, odjeću na sebi, krov iznad glave i mjesto za spavanje, bogatiji si od 75% ljudi na planeti.

Ako si se probudio ovog jutra zdrav, blagoslovljeniji si nego milion drugih koji neće preživjeti ovu sedmicu.

Ako imaš novca u banci, novčaniku ili štediš sitniš u nekoj posudi, spadaš u sam vrh od 8% svjetskog bogatstva.

Ako možeš prisustvovati crkvenom ili drugom religijskom obredu bez uznemiravanja, hapšenja, mučenja ili smrti, blagoslovljeniji si od 3 milijarde ljudi u svijetu.

Ako nikada nisi doživio opasnost bitke, usamljenost zatočeništva, agoniju mučenja ili muku gladovanja, tada si u prednosti u odnosu na 500 miliona ljudi svjetske populacije.

Ako držiš uzdignutu glavu sa osmijehom na licu i pritom si zaista zahvalan, blagoslovljeniji si od većine koja to može, ali iz nekog razloga ne radi.

I ako možeš da pročitaš ovaj tekst, blagoslovljeniji si od 2 milijarde ostalih ljudi na planeti koji ne znaju uopšte čitati.

Upoznaćemo sami sebe onda kada otkrijemo sopstvene granice i to je bilo tačno. Ali i pogrešno, pošto nije važno samo ono što znamo o nama samima, ljudsko biće nije stvoreno samo da bi tražilo mudrost, već i da bi oralo zemlju, čekalo kišu, sijalo žito, skupljalo usjeve, peklo hljeb. Ja sam dvije žene: jedna koja želi da ima svu sreću ovog svijeta, strast, avanture koje život može da ponudi. Druga želi da bude robinja rutine, porodičnog života, stvari koje mogu biti planirane i ispunjene. Domaćica sam i prostitutka, obje žive u istom tijelu, jedna boreći se protiv druge. Susret žene sa sobom je igra koja može da ima ozbiljne posljedice. Božanski ples. Kada se susretnemo, dvije smo božanske energije, dva univerzuma koja se sudaraju. Ukoliko susret nema potrebnu referencu, jedan univerzum uništava drugi.
Koeljo

Jedna je žena svake godine rađala sina, no dijete nikada ne bi poživjelo dulje od šest mjeseci; preminulo bi za koja tri, četiri mjeseca života.
Žena je plakala govoreći: „Avaj, o Bože, devet mjeseci nosim teret, a tri se mjeseca radujem. Moja radost nestaje brže od duge nebeske.“
Tada jedne noći pokaza joj se vječni vrt, zelen, pun slasti i lasti. Opije to viđenje ženu. Ugleda svoje ime upisano na zidu palače; i jer je imala duboku vjeru, znala je da je ime njezino. Rekoše joj ljudi: „Ovaj je blagoslov namijenjen onima koji su svojim životom istinski služili Bogu, pa su stoga zaslužili svoje mjesto za stolom od gozbe, a ti si bila spora, pa ti je on poslao ove nevolje.“
„Gospode“, zavapi žena, „daj mi još ovakvih nevolja za stotinu godina, pa i više! Prolij moju krv!“
Kad je unišla u vrt, ugledala je tamo svu svoju djecu.
„Ja sam ih bila izgubila“, kliknu žena, „ali Ti ih nisi izgubio!“
( Rumi, Masnavi III; 3399-415)

"Jednom davno...svi ljudski osecaji i sve ljudske vrednosti su se nasli na jednom
skrivenom mestu na zemlji....
Kada je DOSADA zevnula treci put, LUDOST je , uvek tako luda, predlozila: Hajdemo se igrati skrivanja! Ko se najbolje sakrije, pobednik je medju osecajima! INTRIGA je podigla desnu obrvu, a RADOZNALOST je, ne mogavsi precutati, zapitala: Skrivanje? Kakva je to igra? To je jedna igra, zapocela je objasnjavati LUDOST- u kojoj ja pokrijem oci i brojim do milion, dok se vi ne sakrijete. kada zavrsim sa brojanjem, polazim u potragu i koga ne pronadjem, taj je pobednik.
ENTUZIJAZAM je zaplesao, sledilo ga je ODUSEVLJENJE. SRECA je toliko skakala, da je nagovorila SUMNJU i APATIJU, koje nikad nista nije intebesovalo... Ali nisu se svi hteli igrati... ISTINA je bila protiv skrivanja, a i zasto bi se skrivala? ionako je uvek, na kraju svi pronadju... PONOS je mislio da je to glupa ideja, iako ga je zapravo mucilo sto on nije bio taj koji se setio predloziti igru... OPREZ nije hteo reskirati... Jedan, dva, tri.... pocela je brojati LUDOST..... Prva se sakrila LENJOST, koja se kao i uvek bacila iza prvog kamena na putu... VERA se popela na nebo, ZAVIST se sakrila u senku USPEHA koji se muceci popeo na vrh najviseg drveta...VELIKODUSNOST se nikako nije mogla odluciti gde se sakriti, jer joj se svako mesto cinilo savrsenim za jednog od njenih prijatelja. LEPOTA je uskocila u kristalno bistro jezero, a SRAMEZLJIVOST je provirivala kroz pukotinu drveta... DIVOTA je nasla svoje mesto u letu leptira... a SLOBODA u dahu vetra... SEBICNOST je pronasla skroviste...ali samo za sebe! LAZ se sakrila na dno okeana (laze, na kraju duge), a POZUDA i STRAST u krater vulkana. ZABORAV se zaboravio sakriti, ali to nije ni vazno... Kada je LUDOST odbrojavala 999 999 LJUBAV jos nije pronasla skroviste, jer je sve vec bilo zauzeto...ugledavsi ruzicnjak, uskocila je, prekrivsi se prekrasnim pupoljcima... MILION povice LUDOST, i otpoce svoju pretragu... Prvu je pronasla LENJOST, iza najblizeg kamena... Ubrzo je zacula VERU kako raspravlja o teologiji s bogom, a STRAST i POZUDA su iskocile iz kratera od straha... Slucajno se tu nasla i ZAVIST, i naravno USPEH, a SEBICNOST nije ni trebalo traziti jer je sama izletela iz svog savrsenog skrovista, za koje se ispostavilo da je pcelinja kosnica... Od tolikog trazenja LUDOST je ozednela, i tako u kristalnom jezeru pronasla LEPOTU sa SUMNJOM joj je bilo jos lakse, jer se ona nije mogla odluciti za skroviste pa je ostala da sedi na obliznjem kamenu... Tako je LUDOST, malo po malo pronasla gotovo sve... TALENAT u zlatnom klasju zita ,TESKOBU u izgoreloj travi,, LAZ na kraju duge...( laze, bila je na dnu okeana ) a ZABORAV je zaboravio da su se uopste icega igrali... Samo LJUBAV nije mogla nigde pronaci... Pretrazila je svaki grm i svaki vrh planine i kada je vec bila besna, ugledala je ruzicnjak. Usla je medju ruze, uhvatila suvu granu i od besa i iznemoglosti pocela udarati po prekrasnim pupoljcima. odjednom se zacuo bolan krik...ruzino trnje je izgrebalo LJUBAVI oci... LUDOST nije znala sta ciniti...pronasla je pobednika, OSECAJ NAD OSECAJIMA...ali LJUBAV je postala slepa... plakala je i molila LJUBAV da joj oprosti i naposletku odlucila zauvek ostati uz LJUBAV i pomagati joj. Tako je LJUBAV ispala pobednik nad osecajima, ali je ostala slepa, a LUDOST je ostala da je zauvek prati."

Za smijeh je, prije svega, potrebna iskrenost, a zar ima iskrenosti kod ljudi? Za smijeh je potrebna nezlobnost, a ljudi se najčešće smiju pakosno. Iskren i nezlobiv smijeh znači veselost, a zar ima kod ljudi u današnje vrijeme veselosti i umiju li ljudi da budu veseli? Veselost čovjeka je najvidnija crta njegova, koja ga najviše odaje. Jedan karakter dugo ne možete upoznati, ali čim se čovjek bar jedanput nasmije sasvim iskreno, pokazaće vam se njegov cijeli karakter odmah kao na dlanu.
Samo čovjek vrlo visokog i vrlo sretnog razvitka umije da bude veseo i da zarazi druge, to jest neodoljivo i dobrodušno veseo. Ne govorim o njegovom umnom razvitku, nego o karakteru, o cijelom čovjeku. Na taj način, ako želite da prozrete čovjeka i da upoznate njegovu dušu, ne posmatrajte kako ćuti ili kako govori, ili kako plače, ili čak kako se uzbuđuje plemenitim idejama, nego bolje da pogledate kako se smije. Ako se dobro smije, znajte da je dobar čovjek.
Ja zato dobro znam da je smeh najsigurnija proba duše. Pogledajte dijete: jedino djeca umiju da se dobro smiju do savršenstva i zbog toga i jesu privlačna.
Dostojevski

U jednoj dalekoj zemlji, mnogima nepoznatoj, postoji krčma pod nazivom ” Točionica duša”.
Ljudi tu uglavnom greškom svrate, nanese ih put dok izgubljeni lutaju tražeći srodnu dušu. Lakomisleni kakvi jesu, naziv krčme shvate kao markentiški potez i čak im se takva i dopadne. Površni kakvi jesu, u svojoj izgubljenosti ne razmišljaju o tome gdje ih je to put nanio.
Željni odmora i osvježenja, teškim korakom razočarenja ulaze u krčmu i naručuju hladnu čašu najboljeg vina.
Nekad, promrzli, naručuju najbolje kuvano vino čije porijeklo vide u bujnoj konobarici koja im osmijehom uvijek poželi dobrodošlicu.
Zaboravljaju da je vino piće bogova i žedno ga iskape u jednom gutljaju, dolivajući u sebe dušu nepoznatog porijekla.
Samo za trenutak uspiju da osjete oporost ili slatkoću, prije nego osjete plimu topline koja im se razlije tijelom.
Previše su bili opsjednuti potragom i nisu slušali upozorenje krčmarice koja im je uljudno nudila vinsku kartu i pitala ih za ukus koji preferiraju.
Odmahivali su rukom i dopuštali njoj da napravi izbor umjesto njih. Mudra je to krčmarica bila.
Nagledala se ona slučajnih prolaznika i izgubljenih pogleda, lica sa zarobljenim dušama koje su kružile oko tamnih zjenica, usahlih i mrkih, skupljenih u tanani krug ludila koje je isijavalo svojim moćnim sjajem.
Po sopstvenoj intuiciji, darivala je duše onako kako je mislila da prolaznici zaslužuju. Utakala je dugo čuvane duše u očajnike koji se nisu osjećali očajnima, u napaćene koji su bili ophrvani ravnodušnostima, u nesrećne koji su premoreni potragama dozvoljavali tijelu da klone.
Dijelila je samopouzdanje bez konsultacija, svojim čistim srcem i iskusnim okom.
Svi oni koji su bili njeni gosti, po izlasku iz krčme dobijali su novi lik, obojen sjajem nadanja i novom snagom za potragom… ovoga puta ne beznadežnom i ne bez ikakvog smjera.
Ali, samo rijetkim posjetiocima je vadila iz najstarijih buradi od orahovine one najvrijednije, dugo godina dobro čuvane duše.
To su bile one duše koje u nekim davnim nemoćima moliše da ih svojim bosim tabanima izgnječi i uskladi da dočekaju trenutak kada će preko čula ukusa, skliznuti u nečije tijelo i spojiti se sa svojim čaurama iz kojih bijahu protjerane nekada davno, od zlih sujeta što živješe u neadekvatnoj, dvojnoj ličnosti, nešto što biješe neskladna slika “alter ega”.
Naišao je tako jednog dana čovjek praznog pogleda, ugašenih očiju i pobijelelih usana. Prišla mu je vedra krčmarica i zapitala ga čime može da ga usluži.
Lagano je podigao pogled i zagledao joj se u usne, iskreno poželjevši da su pehar iz koga bi popio bilo kakvu tečnost. Nasmiješio se i odgovorio joj da bi vrlo rado popio gutljaj njene duše jer pogled joj biješe tako bistar da je mogao da se ogleda u njemu. I tada je u njima vidio starca kojeg su i nada i snaga napustili.
Nasmiješila se zbunjeno, nimalo iznenađena narudžbinom, sa nekom čudnom tugom koja je samo u trenutku preletjela preko bjeline njenog lica.
Razmišljala je šta joj je činiti.
Svoju je dušu imala samo za još par čaša jer ju je dijelila svim neznancima za koje bi poželela da su njena srodna duša. Ako udijeli još malo njene duše koje joj je preostalo, onda će ostati bez nje, postaće bezdušnica.
Onda nikada neće moći da dočeka dan kada će u krčmu ušetati njena srodna duša, koju bi svojom željom napojila i sa sobom sjedinila.
Duša koja bi poželela da je pije nektar njene duše do kraja života i da nikada žeđ više ne osjeti.
Čovjek je samo odmahnuo rukom rekavši da ne obraća pažnju na njega i donese mu šta god ona poželi, šta god će mu utoliti žeđ i makar prividno odganati umor. Otišla je iza paravana i bez ikakvog oklijevanja podmetnula čašu ispod bureta svoje duše. Napunila ju je do vrha i odnijela čovjeku praznog pogleda.
Pio je polako, uživajući u svakoj kapi čudnog nektara, nemajući pojma o tome da utače u sebe dijelove jedne čiste duše protkane velikom emotivnom snagom.
Čudio se žeđi koja ga nije tjerala, kako to obično biva, da iskapi tečnost u jednom gutljaju i da nastavi dalje svoj put. Sa svakom kapljicom čarobne tečnosti osjećao je novu snagu kako se rađa u njegovim mičićima, osjećao je čudne pokrete lica kojima su usne upravljale, osjećao se čudesno dobro nakon toliko dugo vremena, da je prosto na to osjećanje i zaboravio, osjecao sa kao da se nalazi u svom domu.
Pozvao je krčmaricu da je priupita kakvo mu je to vino božanskog ukusa donijela, ali prema njemu je išla nepoznata, divna, graciozna žena koja mu se nekim čudom, kao da se poznaju, smiješila.
Upijao je pogledom osmijehe koji su pri svakom njenom koraku bivali ljepši i stavljao ih je kao melem na napaćenu, izrabljenu svoju dušu.
Što mu je bila bliže, on se to srećnijim osjećao, a u isto vrijeme nejasno raznježen od pomisli koja mu je tog trenutka prošla kroz glavu: kad bi mu, kojim čudom, spustila dlan na obraz, na njemu bi do kraja života mogao da ostane.
Ona je gledala čovjeka koji ju je dozivao i učinio joj se poznat, ali je bila sigurna da nikako nije to mogao biti onaj isti čovjek praznog pogleda.
Prilazila mu je polako, nezadrživo se smješkajući i osjećajući kako joj se kukovi ritmično njišu u ritmu tajnovitog plesa, samo za njegove iznenada oživjele oči, iz kojih je isijavao zvjezdani sjaj.
Što mu je bila bliža, čudnije se osjećala. Tabani su joj bridjeli, dlanovi su joj bili vreli, a srce joj ludački lupalo u nekom novom ritmu, prebrzom za njen sistem krvotoka. Iznenadni nagon da mu spusti dlan na obraz išiban vjetrom, ali ne i naružen njime, iznenadio ju je, ali je nije i uplašio.
Prišla je bez riječi i prepustila se svojoj nepogrešivom osjećaju, tužno očekujući da će neznanac tog trenutka samo potražiti račun i otići.
A onda, kada je došla sasvim blizu, dlan joj nekontrolisano pođe ka obrazu ovog čovjeka i ona osjeti toplinu spoja savršenog sklada tog dodira.
“Draga ženo, ne pitam šta košta, samo želim da to što sam popio dobijem još. Tačnije, želio bih da otkupim sve zalihe koje imate.” – rekao joj je, gledajući je pravo u oči.
“Dragi čovječe, duša se ne kupuje. Kako da to niste shvatili kada ste došli ovamo?” – uzvratila mu je ona, gledajući ga pravo u oči.
Na te riječi on se trgnu, okrete se oko sebe i po prvi put nije shvatao da ne zna gdje je, niti koliko daleko je otišao od kuće. Ali čudan osjećaj da je na pravom mjestu, nije ga napuštao. Snažna privlačnost prema ženi, krčmarici nepoznate krčme, ženi sa najbistrijim pogledom koji je ikada vidio, promijenio mu je dušu. Čini se, za samo par trenutaka, Zemlja se zavrtjela oko svoje ose u suprotnom smjeru.
“Možda, dragi čovječe, ako ikada ponovo svratite ovamo, dobićete još koju kap duše koja vas je promijenila. Sada putujte, već je kasno, uhvatiće vas mrak.” – dodala je ona, vidjevši da je on zanijemio posmatrajući je.
“U mraku ću nastaviti da živim, ako me vi odavde otjerate, jer svjetlost u vašim očima je jedino što moju mračnu dušu osvjetljava. Ostaću ovdje dokle god me vi želite.” – reče čovjek predavši sopstvenu sudbinu u njene ruke.

Velika tajna zivota jeste zakon privlacnosti .
Zakon privlacnosti kaze da se slicnosti privlace , tako da kada imate
nekakvu misao vi u isto vreme privlacite slicne misli .
Misli su poput magneta a imaju frekvenciju . Kada razmisljate , saljete
misli u svemir i one magnetskom energijom privlace sve slicne stvari
na istoj frekvenciji . Sve sto je poslato , vraca se svom izvoru - vama .
vi ste poput televizijskog odasiljaca , svojim mislima odasiljete talase
na odredjenoj frekvenciji . ako bilo sta u svom zivotu hocete
da promenite , promenite frekvenciju tako sto ce te promenuti svoje misli .
Vase trenutne misli odredjuju vas buduci zivot . Ono o cemu najvise razmisljate
ili ono na sta ste najace fokusirani pojavice se u vasem zivotu .
Lakse je ziveti ako se misli pozitivno . Uvek mislite da ce novi dan biti bolji srecniji .
Ma koliko vas zivot pokori obori nikada se neosecate ovako ...
jel posle kise sunce najcesce sine . Zato samo glavu gore zivot je jedan ali ipak vredan .


The Secret

Stvari, gotovo uvijek, nisu kako izgledaju



Kod jedne bogate obitelji su se zaustavila dva putujuća anđela kako bi prenoćili. Obitelj nije bila gostoljubiva i poslali su anđele u jednu malu hladnu prostoriju koja im je služila kao podrum iako su imali gostinjsku sobu.
Nakon što su sami prostrli ležajeve, stariji anđeo je vidio rupu u zidu i zazidao je. Mlađi ga je upitao, zbog čega im je popravio rupu kad su ih tako loše smjestilia, a stariji anđeo je odgovorio:

“Stvari, gotovo uvijek, nisu onakve kako izgledaju”.

Sljedeće večer su stigli do jedne veoma siromašne kuće. Ljubazni domaćin i njegova žena ponudili su im da podijele večeru i prepustili im svoj krevet da se odmore i naspavaju. Kad su se dva anđela sljedećeg jutra probudila, našli su domaćina i njegovu ženu u suzama. Njihova jedina krava, njihovo jedino blago, ležala je mrtva u dvorištu.

Anđeli su nastavili svoj put, a onda je mlađi anđeo, veoma bijesno prigovorio starijem, kako je tako nešto mogao dozvoliti. Prvi domaćin je imao sve, pa si mu čak i rupu na podrumskom zidu popravio, a ovaj drugi domaćin, koji gotovo ništa nema i usprkos tome nas je veoma ljubazno primio i ugostio, da nam je čak ustupio i svoju postelju, dozvolio si da njemu crkne jedina krava.

Stariji anđeo mu odgovori: “Kada smo bili u hladnom podrumu, opazio sam da se unutar one rupe krije davno zakopano blago, i popravio sam rupu, jer je domaćin veoma pohlepan i to blago bi ga učinilo još gorim. Prošle noći dok smo spavali u domaćinovom krevetu, došao je anđeo smrti po njegovu ženu i ja sam ga umolio da uzme kravu umjesto žene. Stvari, gotovo uvijek, nisu onakve kako izgledaju”.
Stoga ne zdvajaj kad u tvom životu nije sve onako kako ti misliš da treba biti nego imaj povjerenja u Onoga koji je tvoj život pokrenuo u postojanje.

Usnih san:
Anđeo me povede na neko tihom svjetlošću obasjano groblje. Bijaše tjeskobno. Vodio me između grobova i pokretom ruke nukao me da čitam natpise na njima. Imena mi nisu ništa kazivala. No, odjednom postah svjestan bilježaka pod njima. Bili su sve ovakvi zapisi: živio tri godine i šest mjeseci, živio sedamnaest dana, živio četiri mjeseca i dva dana, živio dvanaest godina, živio pedeset i dvije minute.
«Zašto si me doveo na ovo dječje groblje?» upitah ga zgranuto. A groblje bijaše nepregledno.
«Ovo nije dječje groblje», reče mi. «Ovdje počivaju odrasli ljudi.»
«Pogledaj što piše» - upozorih ga na natpise.
On se bolno osmjehnu.
«Znam», reče. «Piše koliko su vremena posvetili drugima, koliko su voljeli. Jer samo su toliko živjeli.»