Madjarska Poezija

Ptice

Tramvaj zvoni, juri,
gvoždje gvoždja grli,
krakovi
metala škripe, ,
vrište, sjaje; i zabruji
- kao jeka šest
topova -
ventil nekog motora.

Užasna je ta galama
al
jednom Katica mala
mladalacki se nasmješi
i prozbori :
"
Hej! Cuješ li?
Kos! "
Kos? Gdje?
- " Slušaj! "
I ponovo
buka,
zuj dinama,
na trotoar teret pada.
Ona me nasmijano gleda:
-
" Lijepo pjeva! "

Igra li se ona sa mnom?
Za trenutak jedan
utiša
se galama i cujem i ja. . .
- nije utvara,vizija -
na
jednoj anteni
jasno, prekrasno pjeva
kos.
Glasova puna
cesta
ga guta.

I mene od onda kopka :
Kako je cula djevojka?
Nisam
još gluh, nikako,
i zvižduke volim, jako,
ali gdje bruji sve
živo,
tu, tu nisam primjetio.


Saznah. Bez nedoumice :
Jedna
drugu cuju ptice.
I kroz galamu, ne treba
im žica, vjijetar ili
voda. . .
kos ce uvek cuti kosa.


" . . . I uvijek ka
vrhu teži;
ako je sam, onda sam sjedi. . . "
- nastavlja sad
moja ptica,
gleda, gleda i doziva -
i kao da kuci stiže
gnijezdo
pravi u mojoj ruci,
i cuje se pjesma kosa
uz uzdah blaženi :
"
O!
Tu je udobno! "


Jobbágy Károly

Snježi

U ponocnoj tišini dok
je snijeg padao
Trgom
mira usamljeno
sam koracao.


Al ne! Na trgu su dvije
prilike
priljubljene.
Njihove kose su gustim snijegom
prekrivene.


Ne
primjetivši me bezbrižno
su se grlile,
sjajnih ociju snijjeg i
vetar
zanemarile.


Bijelim pokrivacem plocnik
je
snijeg pokrio -
ali oko njihovih tijela
krug se stvorio.


U
carnom krugu mladosti
su stajali,
požurih dalje - carolija
mora
ostati.


Zaželjeo sam, nek na zemlji
dalje sanjaju,
da
ih ljute godine
ne ometaju


da i onda tako gledaju
jedno
drugo
kad njihove kose zima
zavijek pobjeli.

Benjámin
László

Djevojke s dinjama

Izvještaceno i umorno
išle su uz
brdo.
U podignutim rukama dinje :
medene kugle, otkinuta Sunca.


Toliko
im je ostalo od negdašnjeg raja?
dok su još slobodne livadama
lutale
i bose velikim, socnim listovima gazile?
Suknje su im,
kao voda, prozirne,
i kao voda, prelamaju poglede.


Iz
glasne tkacnice dolaze,
citav svijet namataju na vretena kukova,
poglede
vrba, žutu svilu suncevnih zraka
i nepresušnu žudnju muškarca.


Ludost,
ali odjednom, svaku poru
moga tijela žed preplavi -
Ludost, ali
odjednom preda mnom se stvori
uzburkana, preglasna melodija mora -


i
sve to zbog njih, koje ni ne volim,
tek ih gledam, kao neznanu
vatru, mirnu pticu.
Prema meni zrace im ramena kao radij
ispod
staklenih oblaka augusta.


Paticu od sjecanja, kako na
valovitim
stepenicama odmicu.
Ostavljaju mi ljeto, užarene forme svemira
i
osvajanje dlanova koji Sunca dižu.

Csoóri Sándor

OPONAŠATELJIMA

Mislite li: pjesništvo su kola
Što gegaju se drumom širokim?
Pjesma je orao: kud ne ide niko
Polazi gordo letom slobodnim.

I bijedna nesnosna gomila
Kukavno viri: gdje je otvoren put?
Kad pronađe ga, kao gladni psi
Za kosti, jurne na drum već uleknut.

Zgrabi pero, piši, ako imaš snage
Kretati kud nitko hodio još nije.
Nemaš li, primi ralo ili kalup,
Čegrtaljku lošu odbaci što prije!

Sandro Petofi

NA RASKRŠĆU STOJIM

Na raskršću stojim.
Puta dva tu vode.
Dal na istok il na zapad,
Kud da čovjek ode?

Pošo ja ma kuda,
Meni je svejedno:
Život mi je svuda
Tavorenje bijedno.

Kad bih samo znao,
Gdje smrt vreba na me.
Tim bi putem noge
Krenule i same.

Sandro Petofi